Svi koji su se susreli s temom očuvanja autohtonog sjemena upoznati su s činjenicom da je čuvanje starih autohtonih sorti jedino moguće ukoliko se sjeme dijeli i sadi.

Jedino tako opstaje. Isto načelo vrijedi i za jezik. U suprotnom, događa se isto što i sa sjemenom – jezik umire, a kultura ukoliko je bila dovoljno velika i važna seli se u muzej.

Je li potrebna ovako dramatična paralela kada je riječ o Kastvu i čakavštini? Ustvari jest, jer pitanje je „Kada izumre jezik, što se događa kulturi?“.

Danas, na području kastavštine postoji možda tek 1000 ljudi koji govore izvornom kastavskom čakavštinom. Nove generacije u novom medijskom dobu zavedeni sadržajima koji ih odljepljuju od lokalnih sredina instiktivno izabiru dominantne kulture jer znaju da ih jezik lokalizira, ili se bar tako čini u ovoj konstelaciji kulturnih politika.

Možda ste negdje u bespućima weba pronašli priču o posljednja dva čovjeka koji govore Ayapaneco jezik, međutim njih dvojca su se posvađali i ne pričaju između sebe! Ayapaneco uskoro prelazi u kategoriju zauvijek izumrlih jezika.

Lista izumirućih jezika je povelika i svaki put kada je iznova pogledamo uvijek nas iznenadi to bogatstvo koje se topi pred našim očima, a nismo ni znali da uopće i postoje. Međutim, tek kad se pročitaju kriteriji prema kojim UNESCO klasificira ugroženost pojedinih jezika, u potpunosti možemo sagledati stvarnost:

Jezik je osjetljiv – kada većina djece govori jezik, ali je govor ograničen na prostor ili u određenim situacijama, npr. govori se samo kod kuće;

Jezik je definitivno ugrožen – djeca više ne uče jezik kao ‘materinji jezik’ u domu u kojem odrastaju;

Jezik je ozbiljno ugroženi – jezik govore djedovi i bake, starije generacije, roditeljska generacija razumije, ali ne koristi jezik između sebe niti prema djeci;

Jezik je kritično ugroženi – najmlađi govornici su djed i baka i stariji od njih, te i oni sami jezik govore tek djelomično i rijetko;

Jezik izumre – više ne postoje oni koji ga govore;

 

Procijenite sami!