Kada urednik ima nešto za reći piše Brickzinalije. Prva stupa scenom.

Nije tajna – naše djetinjstvo je dobro izvorište nečije (reciklirane) kreativnosti i zarade. Mi iznad tridesete godine života u “retronostalgičarskoj” industriji sve smo potentniji za energiju “devedesetih” i na njih vezane produkte “osamdesetih” –  nitko to nije bolje pokazao kao Stranger Things, fenomen pažljivo građen na temelju naših navika i ljubavi. South Park “Member Berries” ne prestaju djelovati. Traženje kreativnih uzora u prošlosti nije naravno nikakva novost – radili su to u petnaestostoljetnoj renesansi tražeći antiku, devetnaestostoljetnom romantizmu srednjovjekovnu gotiku… Ipak, tek je u posljednjih dvadesetak godina proživljeno djetinjstvo, nas još uvijek živih ljudi od krvi, mesa i uspomena (!), izvor traženja uzora za novu produkciju i to na temelju čistih nostalgičarskih emocija.

Nemojmo požuriti s negativnim zaključkom – nije to tako loše jer hiperprodukcija ionako sve prebrzo gazi, pa te stabilne točke ugodnog i proživljenog ostaju nekakva točka trajnosti.

Mama, probudi me u 6

U prodaji je tako i remasterizirana verzija računalne igre Age of Empires originalno napravljene i objavljene “daleke” 1997. godine. Daleke, u “gejmerskim” terminima, naravno. Generacijo, sjećaš se? Iste godine kada je filmski potonuo Titanic mi manje osjećajni smo se kopljima i mačevima “fajtali” s egipatskim plemenima. Bili smo gospodari civilizacije. Age of Empires su danas nostalgična zabava za tate prije spavanja nakon što ispričaju priču ili promijene pelene.

I dobro da je tako. Age of Empires je bila doista odlična igra koja je nadilazila nekakvo isprazno gubljenje vremena (iako kažu da je i dosada često dobra za najbolje kreativne radove). U mom digitalnom životu koji se počeo razvijati polako kao i gliste koje sam paralelno morao uzgajati za natjecanje iz biologije, bila je to prva igra instalirana na računalu. Doduše demo verzija s Hacker CD-a, nisam znao da je to samo mali uvid, a ne kompletna verzija. Bila je to negdje srijeda, a već u petak sam se budio u 6 sati, daleko prije kretanja u školu (obično u 7 i 30, pješke, tada nismo smatrali da u šetnji do škole prijete bande s noževima što je valjda razlog današnjih automobilskih gužvi u 10 minuta do 8 ispred škola) ne bi li se uživo u ulogu Grka ili Egipćana u onome što sam doživljavao kao realističnu simulaciju povijesti.

Nešto kasnije našla se je tu i igra Knights and Merchants, nikada toliko razglašena i popularna, ali meni još i draža. Još čujem gacanje onih seljaka po ubranom grožđu… Suština koja me valjda privlačila u obije priče je bila izgradnja, odnosno lanac u kojem si morao osigurati resurse, osnovnu bazu proizvodnje i života jedne zajednice. U takvim strategijama uvijek je bila poanta u gradnji, manje u bitkama iako ni one nisu bile loš začin. Bože moj, jednom imaš dvanaest, trinaest…

Dobar i za fakultet

To ljeto između sedmog i osmog razreda bilo je “najgejmersko” razdoblje u mom životu. Tada se napuštala tradicionalno popularna ulica, a dojučerašnji asfalt zamijenio je monitor. Na kiosku se kupovao Hacker u svojim najboljim danima. Ali svejedno ljeta su bivala i teška i dosadna. Netko bi otišao kod bake, netko s roditeljima, a treće je debelo ulovio pubertet, pa su padale prve cuge, cure i sl. Nije tajna da sam bio distanciran i pod utjecajem roditelja koji nisu puštali da sve ode ludom stihijom. Pokazalo se dobrom odlukom – vrlo bliski frend Kompa koji je tog ljeta prednjačio u tom odraslom ponašanju i nije se mogao strpljivo prepustiti Age of Empires čaroliji danas je pokojan nakon borbe s narkomanskim životom. Vrijeme uz igru je bilo doista lakše i ljepše. Više nisi trebao ni društvo na uobičajen način. Na prvoj stranici Gregovog dnevnika: Ljetna žega naš duhoviti prijatelj tvrdi da ne želi nigdje izaći jer se igra pred ekranom. Razumijem ga.

Age of Empires se kasnije provlačio kroz razne anegdote. Sjećam se i jednog ljeta kada smo se ozbiljno opraštali od uličnog odrastanja te krenuli u raspravu o odlasku na fakultete. Bio sam dosta čvrst u odluci da to bude povijest, a svih je iznenadilo kada je istu želju izrazio i Šube, drag frend, ali ne i vrhunski učenik Tehničke škole. “Pa šta”, rekao je Šube, “naučio sam baš puno uz Age of Empires”. Ajme kako smo se smijali, pa i danas kada sretnem neke iz tog razdoblja prisjetimo se baš tog trenutka. “Proći ću prijemni jer sam igrao Age of Empires”. Genijalno.

U ovih dvadeset godina od tih anegdotalnih trenutaka doista se svašta promijenilo. Iako sam zaposlen i imam obitelj, nekakvu ozbiljniju egzistenciju, za kupovinu poštenih videoigara i nešto novca, više nemam vremena. Kada smo bili djeca patili bi da si išta takvo možemo kupiti (ono skupljanje sitniša je stvarno trajalo cijelu vječnost i brže bi se potrošilo na kakav čips u onim uličnim dućanima kakvih je bilo na sve strane), a danas kada možemo nema smisla.  Lijepo je bilo uranjati u svijet Grka i Egipćana u šest sati prije škole., a ne mogu zamisliti da to radim i danas prije posla. Nedostaje ta opuštenost. Zato lako i padamo na retronostalgiju iz uvoda.

“Trash” vlada

Svemu unatoč, volim jednim okom pratiti gaming i game development i ne sviđa mi se što to oko, unatoč visokoj dioptriji, vidi. Došlo je do velikog raslojavanja – puno i previše djece prepušteno je jeftino izrađenim, tupavim i doduše besplatnim online ili mobilnim igrama. Silni dvanaestogodišnjaci gube vrijeme jer nemaju igrati što drugo na prilično jeftinim online i mobilnim varijantama koje bi tobože trebali biti i nekakve “multiplayer” varijacije, a zapravo imaju običnu kasino kockarsku ovisničku logiku skupljanja bodova i pobjede. Ok, sada je tu i “začin” vrijeđanja kroz chatove i sl.

Strateško razmišljanje, naracija, uživanje u dobroj estetici (…) strano je tim uracima napravljenima za pozicioniranje Google oglasa ili kakvo dodatnu prodaju. No imaju jednu privlačnu karakteristiku – besplatne su i lakše ih je igrati i u školskoj informatičkoj učionici čija računala ne nadilaze previše moju mašinu koja je pokretala originalni Age of Empires 1997./1998. godine.

Jako puno dramatiziramo oko marende i loše dječje prehrane dok smo oko računalnog, mobilnog i konzolaškog igranja uglavnom prihvatili nekakvo općenito moraliziranje svodivo na pitanje boravka pred ekranom i nasilja. Tema je daleko sofisticiranija i potrebno ju je preseliti na teritorij razmišljanja o kriterijima i mogućnosti. Ne može si svatko priuštiti Nintendo Switch, originalan naslov za PC ili PlayStation, VR headset i odgovarajući stroj…. Može djelovati kao pretjerivanje, ali pitanje dostupnosti nekim videoigrama gotovo je jednako važno pitanju javne dostupnosti knjiga kroz narodne knjižnice. Uostalom siguran sam da se i negativne ovisnosti lakše razvijaju uz besplatan online otpad nego lijepo oblikovane narative. Age of Empires trunku teže stvara budale, a neke je usmjerio i prema fakultetu.

Ne znam da li bi Šube prošao baš prijemni (nikad na kraju nije išao), ali uz Age of Empires smo učili o nekom drugom vremenu, njegovim mitovima, iluzijama te najvažnije upravljanju resursima i strateškom razmišljanju.

I evo jedan neobičan kuriozitet za kraj. Kada smo prije više od pola godine dobili curicu, slijedile su besane noći i dani plakanja, a upravo u kritičnim prvim tjednima najbolje bi se smirivala uz prepoznatljiv “wooolooloo” zvuk svećenika iz Age of Empires. Čak sam i onako mahao rukom. Neprijateljska jedinica zvana Plač bila je u trenu začarana.

Igre često imaju dublji smisao nego što se čini na prvu.

Woolooolo i vama.

Kristian Benić