Nakon #1, #2 i #3 Brickzinalije slijedi prva jesenska…

Čini mi se da se totalno raspao tabu “tate na porodiljnom” (zapravo se to zove roditeljski dopust, ali ok) koji nas je dugo pratio uz vjerovanje kako su mala djeca mamin posao, a da je za tate novac, zarađivanje i kavana. Niz mojih frendova i poznanika iskoristio je lijepu opciju, a za istim sam posegnuo i ja proteklog ljeta.

I bilo je zakon!

Napeto, naporno, intenzivno te zapravo shvatiš da je posao siguran odmak od suza, vriske, strepnje od padanja, prljavih podova i tutica, pelena…

Ali nema kajanja. Vrh.

Jedna od posljedica toga sigurno će biti i ta da ćete tih par mjeseci nešto manje zavirivati u tiskane knjige. Ma čak i nije riječ o vremenu već o tome da su one savršen mamac za tog desetomjesečnog puzavca čije će ruke vrlo brzo postati zaposlene vašim stranicama. Sram me vratiti neke knjige u ovakvom stanju u knjižnicu…

Nešto sigurnija opcija su linkovi i ekrani (iako samo uvjetno jer mamin Samsung vam može ispričati kako je prošao), pa evo nekoliko crtica iz svijeta linkova, “fejs” statusa, Twittera ili jednostavno fotića koji vam se nađu u ruci pri guranju kolica.

A kada spominjemo kolica pitanje koje vam se stalno vrti po glavi je: pa koji idiot je napravio ovaj grad ovakvim! Automobilima zauzeti pločnici, “bankine” preko kojih ne možete kolicima… Rijeka je stvarno jeziva po tom pitanju iako svi odrastemo ovako ili onako. “Guardianov” autor se pita kako bi gradovi izgledali da ih dizajniraju, projektiraju, grade – mame… Ok, može i tate kojima je stalo. Pročitati!

Već je neko vrijeme (valjda od kada se hranimo “social meme” fenomenima) popularno je dječje crteže vizualizirati na kvalitetniji način ili čak napraviti te nadrealne predmete. U stvarnosti je osjećaj bliži noćnoj mori nego lijepom dječjem crtežu, ali uvijek je zabavno zaviriti u takve kreacije… Tko se ne boji sve je ovdje.

S naknadom na roditeljskom dopustu možete zaboraviti na kupovanje nekih knjiga, ali eto bar dobri ljudi i dalje rade razgovore s drugim dobrim ljudima, pa tako vrijedi pročitati intervju s autoricom knjige “The Design of Childhood: How the Material World Shapes Independent Kids”. Vrijedi se ipak igrati s kamenčićima ispred zgrade.

S digitalnim dizajniranjem ima veze i Minecraft, a nekoj djeci je on i dobra terapija. Napis ove mame je izazvao i neke kontroverze, ali ima neke važne poante… 

A kada smo kod Minecrafta još važnija poanta je iz Tower centra gdje je na Bloodmasteru, “jutuberu” koji igra Minecraft bio opći krkljanac. Ovu galeriju fotografija vrijedi pogledati.

Od igara ne igram baš ništa, ali pratim puno toga. Fortnite kao koncept mi uopće nije sjeo, ali je zanimljiv cijeli okolni fenomen. Roditelji plaćaju treninge djeci?

Pročitaj ovdje. 

E da, jedan tvit me je oborio: “Jos nema 15 godina, a ovako slika! Bas sam ponosna! ❤️❤️❤️ https://t.co/v14CtIDX2o”

(ne mogu vjerovati da preko ljeta nisu napravili lijep prikaz embade tvita, pa morate kliknuti na link)

Već su legendarni primjeri u kojima švedski gradovi rade više električne energije solarnim panelima nego cijela naša zemlja, a evo još jednog takvog primjera sa sjevera. Cijela fasada školske zgrade u Kopenhagenu prekrivena je solarnim panelima i još uz to izgleda prekrasno. Uvijek se sjetim fasade svoje osnovne škole – zbog loše izolacije usred zime sjeverne učionice su bile pogodne za čuvanje mesa, a kotlovnica je radila do kraja ne bi li držala temperaturu malo višom od vanjske.

U šetnjama sam svašta viđao. Već sam rekao kako živim u super ulici u kojoj se njeguje totalno normalan pristup djetinjstvu, ekipa trči po ulici, ostavlja igračke vani, a dvije cure su rastegnule lastik i ležaljku između dva stabla.

Imali smo nekakav ozbiljan okrugli stol na Škurinjama o kulturi u naselju. Cijelo to vrijeme iza nas su po stablima skakala djeca. Ova dva primjerka pokazuju da se i dalje živi to normalno djetinjstvo te da su naricanja pretjerana.


U Čakovcu smo naletjeli na jedan totalno bizaran i genijalan park. Genijalan je u smislu opremljenosti jer nikada nisam vidio tako šarmantno opremljen park raznim drvenim pomagalima, spravama, s minimalno plastike…

Bizarno je pak što se nalazi na totalnoj pustopoljini, na rubu grada, za sunčanog dana u njemu se može peći jaje na oko, a hlad ne postoji jer su posađena stabla jako niska i sporo rastu.

Eto, toliko, što vi zanimljivog čitate?

Kristian Benić