Jučer je i mene zapala epekaovska dužnost da s kolegicom DDG dam svoj mladi život i izginem pred paljbom pitanja i kritika građana na hladnom malosalonskom frontu.

Nekako me potajno veselila činjenica da opet stanem pred ljude i vidim što se dogodilo u odnosu na fazu kandidature kada sam s kolegom DC često hodočastila po raznim mjestima (fakultetima, tribinama, gradovima) i prenosila riječ gospodnju da Rijeka može biti EPK. Onda su nas svi gledali u čudu i odmahivali rukom usprkos našem ogromnom entuzijazmu kojim smo zračili.

Jučer umorna, starija koju godinu, ali i dalje s jednakom vjerom sjedam na hladnu stolicu ispred Malog, trčim DDG i sebi po kuhano vino da se zagrijemo malo jer ipak smo na (zi)mi. I čekamo… jedan prolaznik je u prolazu prokomentirao „A šta ipak Rijeka?“, uzeo brošuru i otišao.

Posjetila nas je bivša kolegica NN, mahnuo nam je moj bratić, javio da je nona dobro, kolegica iz srednje je prokomentirala da i tako poznaje pola kolega s mog posla i da sve zna i prati.

Jedna gospođa nam je istresla sve jezike na koje simultano prevodi, ponudila svoja ekspertna znanja u vođenju galerija – nju smo uputili da prati natječaje za zapošljavanje, neki čiča je šutke uzeo bedževe jer je skužio da su džabe i zbrisao, jedna žena je pitala šta to znači EPK, kad smo joj ponudile da joj damo više informacija, rekla je da žuri.

Jedna gospođa je pitala gdje je Adamićeva ulica, začudo to je jedna od tri ulice kojima Riječani znaju puni naziv, pa smo je uputile točno. Ostali su marširali Korzom u blagdanskom šoping zanosu, trčeći s predzadnjeg dana posla s mislima na neradne dane koje će iskoristiti na prejedanje i gledanje repriza božićnih filmova.

Naša nasmiješena lica skamenjena na hladnoći ,spremna dati svaki odgovor ostala su u tišini i polumraku malosalonskog fronta. Nikog nije briga. Jesmo li dosadni sugovornici? Nezanimljiva koordinatorica i voditeljica? Nebitni igrači? Želite šefa? Ili jednostavno „Božić je judi“? Koga uopće briga za kulturu? Kolači se neće sami napraviti, treba istuć taj bakalar do nedjelje, kupit panetone, zamotat djeci darove… ima prečih posla.

Na tom hladnom malosalonskom frontu jedino što me jučer pogodilo je ignorancija i lagana prehlada.