Dok neki od nas love “youtubere” (čitaj Zvoneta) drugi gledaju stare dobre dragulje i pitaju se gdje je krenulo krivom stazom…
Osim što ima i povijesnu i ideološku i donekle stvarnu (kasnije i popularnu kroz TV seriju) pozadinu bijega partizanskih izbjeglica od Igrana do Visa (usporedivo s imigrantima na današnjim rutama od Afrike prema Europi?), ovaj film je priča o odnosu dječaka i djeda mu, podgorskog brodara.
On ga zna povući za uho, karati da muči dok stariji pričaju i reći partizanima neka ga namlate onako kako bi ga otac išibao dok njega nema. Ali ga i voli, toliko da vidi sebe u njemu i dok trči za njim da ga kazni, snaga mu kopni a dječak zamiče između dalmatinskog pejzaža, smokvi i gomila.
Od Šćedra do Hvara, izbjegle djece iz Korenice, kamenih kuća i “vrimena koje se minja” i vremena koje se mijenjanju film Kapetan Mikula Mali malo uplaši današnju djecu estetikom rata (za njemačke šmajsere moji su našli ekvivalent u oružju iz Ratova Zvijezda!), ali to je priča i o buri, jugu, hrabrosti i životu na moru koje je u nekoj ne tako davnoj prošlosti viđalo i djecu koja grubo odrastaju i brodove s dušom i očima.
Između Ježeve kućice i skoka Branka Ćopića s jednog beogradskog mosta, snimili su se i Orlovi rano lete. U Jugoslaviji kao da su svi narodi i narodnosti imali pravo na jedan svoj dječji film. Kuriozitet je ovoga, koji pokazuje život djece koja bježe od okrutnog učitelja Paprike tamo negdje u podgrmečkom kraju, gdje žive i Čkalja i Ljubiša Samardžić, to što su mu najljepši dijelovi snimani na rijeci Trebižat i slapu Kravica, u kojem pak obitavaju ljudi s drugačijim naglaskom i imenima.
Ali kao da je to bitno u pričama za djecu. Bitno je to što su od vremena kad su djeca bježala od okrutnosti učitelja u svoje družbene utopije, došlo vrijeme kad se nastavnici žale u društveno-mrežnim distopijama na okrutnosti učenika.
Naravno da to nema veze ni s filmovima ni serijama, ali, svejedno, zgodno je primijetiti da je popularnost Jelenka u osamdesetima sada preuzela Soy Luna. Samo, for the record, glazbu za ovu drugu nije pisao – Arsen Dedić.
Slavko Štimac bio je Justin Bieber pionirskog doba. Kasnije ga je Kusturica reciklirao kao što je Tarantino iz naftalina izvukao Johna Travoltu. I sve dok našim televizijama i imaginarijima nije zavladao Disney, cjelodnevni TV programi za djecu, a kasnije i YouTube, životinje su u međuvremenu izgubile imena, priče su toliko često ispričane, upakirane i prepričane za prodaju, da je fenomen djeteta koje plače za vrijeme gledanja filma – možda i kakvim zakonom kažnjiv.
Da, u tim scenama (koje pak nemaju veze za onim državnim guranjem Boška Buhe u fade away plan) djeca su zbog tuge za njemačkim ovčarom znala i gorko i slatko dječje sa Slavkom zaplakati. Mada je još puno ranije izašla konzumeristička himna/najava našeg vremena – Tata, kupi mi auto – tko je mogao pretpostaviti da će se umjetnost za djecu razviti u sedativnom tonu ili nijansama ironije poput Walliams/Kiney romana.
Od uzbuđenja ostao je samo Harry Potter, ali kakve on veze može imati s jednim ličkim dječakom i filmom koji je sniman u Sloveniji zbog nedostatka snijega.
Od slovenskog Kekeca (1951.) preko Sinjeg galeba (1953.) jugoslavenska dječja kinematografija kulminirala je s Vlakom u snijegu. I mada su neki postratni naslovi poput Koko i duhovi, zatim Šegrt Hlapić imali i određeni uspjeh u kinima, postavlja se pitanje koliko je gledatelja onamo išlo slobodnom voljom, a koliko s razredima na terensku nastavu koja se plaća.
U svakom slučaju, osim songova koji su nam se uvukli pod kožu, Vlak u snijegu vrhunski je snimljen film. Mislim, da postoji samo ona paralelna scena s kokošima/pijevcima i djecom u školskom dvorištu, bilo bi dovoljno. S druge strane, uz nestanak dotirane državne ideologije (tipa Mirko i Slavko) i uz prodor vizualnih sadržaja sa zapada, dječja filmska industrija praktički je nestala.
Jer dok će kod nas još netko i nacrtati slikovnicu, napisati priču ili roman, objaviti strip za djecu, svima je jasno da je u datom Netflix stanju odrastanja novih internet generacija film u startu – promašena investicija. Ili, bolje rečeno, trebao bi biti dobar bar kao Aquaman da ih kao roditelji u snijegu kokica odvezemo do kakvog multiplexa.
Da rezimiramo: djeca danas konzumiraju puno više sadržaja. I nije problem što ne znaju gdje su Banat i Bačka ili nemaju nikakvog sluha za šaram baram makedonske jezike ili vojvođanske lale i dođoše već je s kvantitetom naravno nestala i kvaliteta, a one su, i jedna i druga, s časnim iznimkama, isključivo uvoznog karaktera.
I nema u importu ničeg a priori lošeg osim što djeci moramo kao prvo rastumačiti što je to žito, zašto je toliko bitno za ovaj film i zapitati se, pobogu, kakva su ovo naša društva i kako to da ne snimaju dobre stvari za djecu i njihovu buduću djecu, pa se moramo vraćati ovako starim naslovima.
Pored toliko kamera koje držimo u našim rukama, mislim da je pravi trenutak zapitati se: tko je djeci ukrao dobre filmove?
