Koka Kokone

Koka Kokone uprljala je jednom nožicu. Od mame naviknuta da joj se bez pogovora ispunjavaju sve želje, zatražila je tako od jednoga Grma što joj se našao na putu da joj on očisti nožicu. Kad je Grm odbio, Koka Kokone pozvala je Kozu da brsti neposlušni Grm. A kad je Koza odbila brstiti Grm, Koka Kokone pozvala je Vuka da pojede Kozu, pa Selo da napadne neposlušnog Vuka.

Selo nije htjelo napasti dobrog Vuka, pa je na njega Koka poslala Vatru. Kad Vatra nije htjela spaliti neposlušno Selo, Koka Kokone poslala na njega Vodu, a kad se Voda drznula reći ne, pozvala je Konja da je popije. Konju je zbog neposluha namijenila Sedlo da ga tare, a kad Sedlo nije htjelo izvršiti naredbu, Koka Kokone pozvala je malenog Miša da ga izgrize, na Miša Mačku, a na Mačku Psa. I u tom se lancu dobrote, reda i mira, našao jedan Pas. Pas se okrenuo protiv svoje suparnice Mačke i tako su svi, po nekim predviđenim neprijateljstvima, izvršili naređenja ohole Koke Kokone.

Ova nas je priča učila kako naše hirovite naredbe drugi ne moraju prihvaćati. Učila nas je, kao sve priče s poukom, da na svijetu postoji dobro, ali postoji i zločestoća. Kako jedna sitna zločestoća može pokrenuti cijeli lanac nemira.

U dramoletu Enesa Kiševića, sva je priča tu. U njoj, kao u Puškinovim bajkama po narodnoj predaji, odzvanjaju glasovi koji su nam je nekoć pričali, u njoj se bljeskaju slova, slogovi, riječi, stihovi, strofe, sve je namreškano kao more od sitnih valova. Usporimo li, uživat ćemo u posebnom slaganju zvukova, u njihovim dužinama i prelijevanjima. Ubrzamo li s čitanjem, čut ćemo u njoj veselu brojalicu.