Na seminaru „Uključivanje zajednice/Angažirane umjetničke prakse“, održanom u OKC Palach od 13. do 15. ožujka, u sklopu programa jačanja kapaciteta Učionica Rijeke 2020 – EPK i programskog pravca 27 susjedstava, jedan je od predavača bio i Britanac François Matarasso, kulturni djelatnik u području umjetnosti zajednice (community arts), istraživač i pisac.

Njegov rad u području umjetnosti uključuje brojne kazališne projekte, projekte u području vizualne umjetnosti, brojne književne projekte u kvartovima sa stanovnicima u nepovoljnijem socijalnom položaju, u institucijama za pružanje njege, zatvorima…

U najmanju ruku, vaša 39 godišnja karijera je raznovrsna. Nisam siguran mogu li navesti granu kulture i umjetnosti u kojoj se niste bavili kao umjetnik ili kao organizator i producent. Možete li se predstaviti između dva pola?

Iako mislite kako postoji raznovrsnost u mojem profesionalnom životu, meni se čini kako sam uvijek radio isto – umjetnost zajednice. Čak bih se radije opisao kao radnik, nego kao umjetnik koji stvara umjetnost zajednice. Pod tim radom smatram prije svega posredovanje – taj rad nikada nije usmjeren meni, već je naglasak na pomaganju ljudima da ostvare ono za što su sposobni i zainteresirani, a nisu adekvatno potaknuti. Umjetnost zajednice i suradnička umjetnost (participatory art) u prvi plan stavljaju sposobnosti ljudi koje su sustavno zanemarivane i pruža im slobodu umjetničkog izražavanja. Isprva sam radio kao umjetnik, no od polovice devedesetih više se posvećujem istraživanju suradničkih praksi te konzultiranju projekata u razvoju. U obje faze koristio sam iste vještine, a koje sam razvio kao umjetnik u zajednici – uvijek zajednicama pokušavam pomoći u donošenju pravih odluka i izboru smjera razvoja. Radim tako da saznajem za što su zainteresirane, do čega im je stalo i koje vizije imaju te to stavljam u kontekst mogućih umjetničkih izvedbi.

Želite li reći da potpuno prepuštate kontrolu zajednici? Kako se nosite sa situacijama kada njihovi izbori ne odgovaraju vašim vrijednostima?

Nikad se nisam, niti se želim staviti u poziciju dociranja i sugeriranja što bi zajednice trebale raditi. Radim tako da saznajem za što su zaintersirani, do čega im je stalo, koje vizije imaju. U principu samo svoje vještine prenosim u službu drugima, no nikada neoprezno. Nisam spreman pomoći organizacijama i pojedincima u koje ne vjerujem, u čijim projektima ne vidim pozitivne pomake za zajednicu i koji se protive mojim vrijednostima i pogledima na društvo. Na seminaru Uključivanje zajednice / angažirane umjetničke prakse, u organizaciji Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture pričao sam s ljudima koji žele ostvariti svoje sudioničke projekte. To je ogledni primjer susreta s različitim organizacijama gdje ne želim pričati o teoriji umjetnosti, teoriji suradničkih programa ili umjetnosti u zajednici, već o konceptima i idejama koje će im biti korisne i olakšati realizaciju njihovih projekata.

Radili ste na projektima Svjetske banke, Vijeća Europe, NESTA-e, Vijeća za umjetnost Engleske, radili ste s raznim zajednicama u Europi i različitim profilima ljudi. Radeći s tako raznovrsnim ljudima i problemima pronalazite li nešto jedinstveno i univerzalno korisno u suradničkoj umjetnosti?

Apsolutno! Ljudi do kojih mi je stalo i rad s kojim želim završiti karijeru, poput Makedonije (op.a. Living Heritage program Zaklade kralj Baoudouin u zemljama jugoistočne Europe), razlozi su zašto sam radio s institucijama koje ste spomenuli. Vrlo su poznate, ali imaju disproporcionalnu vidljivost jer od njihovih imena važniji su projekti na kojima sam radio. Ako te netko pita želiš li nešto napraviti, što ćeš reći? To vrijedi za sve velike institucije. Moj odnos prema njima je dvostruk – tako zarađujem za život, a to mi omogućuje rad sa zajednicama koje mi drugačije ne mogu platiti moj rad. Primjerice, za plesnu organizaciju iz Kolumbije već 20 godina radim potpuno besplatno jer ih volim, jer vjerujem u njih i jer ih ne mogu tražiti nikakvu naknadu zbog ograničenih resursa kojima raspolažu.

Rad do kojega mi je stalo je upravo taj – Kolumbija, Makedonija, Bugarska… To radim iz uvjerenja kako je suradnička umjetnost važna za društveni razvoj. Opća deklaracija o pravima čovjeka definira pravo na pristup kulturi. Taj je članak posljednji u Deklaraciji koji iskazuje pozitivno posebno pravo i naglašava potrebu pojedinca za samostalno predstavljanje u kulturnom životu zajednice jer je to jedini način kako mogu aktivirati i druga prava. O Romima govorimo jer nemaju glas, jer ne sudjeluju u kulturnom životu zajednice. No progovaranjem o njima onemogućavamo ih da sami iskažu svoje probleme. To vrijedi za sve marginalizirane i otuđene skupine – zanemarena djeca i mladi, mentalni bolesnici, osobe s invaliditetom, nacionalne i druge manjine. O njima pišu i razgovaraju drugi, ne mogu se sami predstaviti. Zato je to ljudsko pravo važno i zato se bavim time i potičem takve aktivnosti.

O tome ste govorili i na seminaru Uključivanje zajednice / angažirane umjetničke prakse

Točno, istaknuo sam primjer slike Simona Peirceyja Still Life with Key. Radi se o djelu bivšeg štićenika psihijatrijske ustanove koja je nastala nakon zatvaranja bolnice pod okriljem mjera štednje. Nakon zatvaranja pacijenti su bili prepušteni svojim obiteljima ili samima sebi te su se dogodile i nemile situacije. Umjetnički kolektiv pristupio je bivšim štićenicima i kroz umjetnički rad reflektirao odnos prema zatvaranju bolnice. Na kraju su radovi bili izloženi u Ministarstvu zdravlja te su ljudi koji su donijeli odluku o zatvaranju morali svakodnevno prolaziti pored umjetničkih djela štićenika čije su živote potpuno obespravili. Bolnici se nije svidjela zbirka poezije, koja je također nastala u suradničkoj umjetnosti, te su me pozvali da povučemo priču pacijentice koja je progovarala o nametnutom liječenju. Tvrdili su kako joj ne možemo vjerovati jer je – luda. Odbio sam to jer je potpuno nebitno – to je njezina priča, tako je predstavljamo i ima ju pravo ispričati.

Do toga mi je stalo, to je glavna funkcija suradničke umjetnosti. Dio ljudi nije prisutan u kulturnom životu zajednice jer nisu profesionalci ili jer njihova amaterska uključenost nije valorizirana, jer predstavlja sve ono što umjetnička scena prezire. A prezire ih iz vlastitog interesa jer ne želi dijeliti svoj status, resurse i imidž. Zato radim to što radim.

Zasigurno ste se susreli s pozitivnim društvenim promjenama radeći u jugoistočnoj Europi.

Ljudi s kojima radim opisuju mi promjene koje su im se dogodile, ali ponekad ih i sam vidim prije njih samih. Svi sudionici u jugoistočnoj Europi otvorili su si nove poglede na svijet, stekli nove vještine, samopouzdanje, otvorenije zagovaraju svoju poziciju, a ponegdje su im se životi i značajnije društveno i ekonomski promijenili. Ništa od onoga što sam ja radio nije dovelo do promjena; do njih je došlo jer je to proces osnaživanja. Kada govorimo o suradničkoj umjetnosti, nije moj posao niti imam pravo mijenjati tuđe živote. Da mi kažeš uključi se u neki projekt jer će ti promijeniti život, rekao bih ti da odjebeš jer tko si ti da popravljaš moj život. Stvarni je problem nejednakost pozicija moći i privilegija.

Možete li nam ipak opisati neke konkretne primjere koji su vas inspirirali?

U Makedoniji smo radili u selu Smolari gdje se nalazi Smolarski slap, najveći u državi. On je simbol sela jer su ga generacijama mladi seljani posjećivali kako bi se tamo zaručili, riskirajući pritom ozljede jer je uspon od sela opasan i zahtjevan. Predložili su izradu šetnice do slapa i tijekom zime seljani su ga sami izradili te je zadobio veliku vidljivost na televiziji, u časopisima, pa čak i u turističkim vodičima. Posljedično je živnula i lokalna ekonomija jer se zbog dolaska turista povećala potražnja za uslužnim i ugostiteljskim djelatnostima. Ključno je istaknuti kako je selo bilo i još uvijek je politčki podijeljeno, ali su za vrijeme projekta razlike nestale i svi su jednako sudjelovali. Sjećam se anegdote gdje mi prilazi jedan stariji seljanin i prstom pokazuje na osobu koja prolazi – inače ne pričam s njim, ali sada smo skupa radili na projektu izrade puta i fino smo se družili.

U Bugraskoj smo radili projekt u katoličkom selu Oreš, koje je jedno od svega par katoličkih naselja u državi. Predlagatelji projekta osjećali su kako postoji problem s mladima u selu – stariji seljani su se žalili na mlade koji zbog nedostatka posla remete svakodnevni mir. Projekt je oživljavao tradicionalne katoličke plesove tog sela, jedini koji su ih znali su bili upravo umirovljenici. Odjednom su oni i mladi imali o čemu pričati, dijeliti iskustva, zajedno stvarati – bili su fantastični. Na kraju su organizirali i plesni festival te je u Oreš došlo 150.000 ljudi samo da dijele zajedničku kulturu. Ništa od toga nismo planirali ili namjeravali. Samo smo im dali nešto financija kako bi mladi naučili plesati, a sve ostalo su oni sami potakli jednom kada su osjetili slobodu i snagu izreći što žele. Zato je važno ukazati povjerenje i slobodu, a ne samo dodijeliti projektna sredstva.

Posljednji primjer je rad u selu Avrig u Transilvaniji. Grupa žena htjela je napraviti muzej i oživjeti tradicionalno tkanje (čipkarstvo). U ispomoć su pozvale kustosa iz jednog od muzjea iz Sibiua, koji to profesionalno napravio i poslao račun, a uz uplatu poslale su mu i pismo zahvale. Umjesto da su zahvalne jer im je pomogao poznati kustos, one su bile zahvalne jer su im njegovi prijedlozi bili neprihvatljivi, ali su pomogli da same prepoznaju svoju kulturu i kakav projekt žele. To je osnaživanje – nikada prije nisu pričale s kustosom, ali su imale samopouzadnje da mu se tako zahvale na savjetu.

Na seminaru je rečeno kako uvijek postoji određeno trenje između zajednice koja teško izlazi iz vlastite tradicije i umjetnika koji otvaraju nove ideje i poglede. Ima li suradnička umjetnost alate pokretanja društvene dinamike?

Ako se vratimo prosvjetiteljstvu, izmišljanje „visoke umjetnosti“ pretvorilo je sve druge oblike umjetnosti u drugorazredne produkte. Danas smo još uvijek u toj logici, a čini mi se kako je to loše. Jedan način odmicanja od toga je docirajući – ukazivati ljudima kako je umjetnosti koju oni stvaraju dobra umjetnost. Mislim da to nije dobro jer želim i dalje imati pravo reći kako neka umjetnost nije dobra. Ali snaga „visoke umjetnosti“ je u tome što je potaknula razvoj umjetničke kritike, koja se u kontekstu suvremene umjetnosti pretvara i u društvenu kritiku. Taj alat je koristan jer ne želim raditi sa zajednicom i reći – oh, to djelo je vrlo hrabro! Zašto bi njima bilo stalo do toga što ja mislim; oni moraju moći sami vrednovati. Istovremeno ne želim raditi nekritički jer radim u suvremenom svijetu gdje je kritičko promišljanje neprocjenjivo. Zamišljam prostor koji je definiran iskrenim poštovanjem kojim pristupaš ljudima s kojima radiš, ali ono mora biti uzajamno.

Možete imati različite vrijednosti i da je vaša tradicija vrhunac onoga što možete zamisliti, a ja vam kao umjetnik ne mogu reći kako to nije ispravno. Ali vas mogu pozvati da promislite što to znači u svijetu danas, koja bi mogla biti budućnosti te tradicije, je li to najbolji način na koji se možete kulturno obogatiti i tek onda možemo razgovarati o suradničkom radu. Susretao sam se s umjetnicima koji rade u zajednici a koji ne dijele moj stav i žele kontrolirati sve aspekte produkcije. Shvatio sam da je to vrlo smušen način razmišljanja. Ako nudim ljudima svoj rad to je zato jer imam nešto za dati, jer u području radim godinama, jer imam vještine, iskustvo i imaginaciju, ali to mi ne daje za pravo da sam ja u pravu, a oni u krivu. Na kraju sva umjetnost je forma komunikacije, spajanje dva uma. U participativnoj umjetnosti to se dominatno događa i važno je shvatiti koji su tvoji motivi i koji su motivi tvojih suradnika.

Intervju je originalno objavljen u Novom listu, 20.3. 2018. godine