Djed je često gorostas našeg djetinjstva i odrastanja. Onaj koji nas vodi na sladoled kada roditelji ne žele, čeka ispred škole satima, drži “zabranjene” alate u skrivenom ormaru… Cmuk ističe dva divna stripa o tom neobičnom odnosu.

Ima stripova o kojima nitko ne piše komentare ili osvrte, ni čitatelji ni renomirani kritičari, naprosto neki naslovi budu posve izostavljeni i prešućeni, kao da uopće nikada nisu objavljeni. Tu sudbinu pretežno dožive ozbiljni i dramatični stripovi gdje na kraju netko umre ili ne bude skroz sretan kraj, a čitatelji pretežno vole kada djelo završi sretno, ne vole se rastužiti i pokvariti ugodan štimung. Mnoštvo čitatelja želi upravo zabavna djela koja služe za razbibrigu, ne žele razbijati glavu razmišljanjem pa tako i strip doživljavaju kao sredstvo zabave.

A meni su baš ozbiljni stripovi jako dobri.

Preferiram one životne i realistične priče u kojima se pronađem jer sam možda proživio nešto što i likovi koji čine priču. Ili osjetim kako postoji velika mogućnost da jednom i ja doživim takvo što? Nikada se ne zna što se može zbiti, čudni su putevi čitateljski. Bolje se povežem sa stripovima koji imaju realniju radnju i likove kakve susreće svaki dan u realnim situacijama, čekajući u trgovini ili koristeći javni prijevoz; realistične likove i situacije lakše zapamtim i rado preporučam čitateljima za koje znam da se groze ozbiljnih priča.

Strip Makaroni! (Fibra, 2018.) primjer je ozbiljnoga stripa kojemu nije glavna namjera zabaviti čitatelja, već mu ukazati na neke životne situacije koje se često događaju ljudima. U njemu nema velike radnje, nema nasilnika koji samostalno ili uz nečiju pomoć gnjave slabije pa prave probleme drugima, ali i sebi.

Nema dječjih skupina koje se zajedničkim snagama bore za teritorij ili nastoje vratiti dječja prava što su im uskraćena. Nema ni (super)junaka i zlikovaca koji izazivaju osjećaj straha, strepnje ili divljenja.

Ma kakvi!

U središtu ove priče je jedanaestogodišnji Romeo koji mora jedno vrijeme živjeti s djedom. Romeo se tome uopće ne veseli jer djeda zapravo ne poznaje. Djed ne govori puno, stalno se mrgodi, već na samom početku osjećaju se poveće razlike između djeda i unuka, da nemaju zajedničke interese. Djed u kući nema ni televizor. Ali eto, otac je odlučio da Romeo mora biti jedno vrijeme kod djeda. Djed je, rečeno je već, škrt na riječima. Romeu daje zadatke, a nije da ima radne navike – mora plijeviti vrt (što mu isprva baš ne ide najbolje) te nahraniti svinju koja ima simbolično ime Mussolini. Djed potječe iz Italije i nerado govori o svojoj prošlosti. Zašto? I to će se kasnije otkriti.

Kako vrijeme ide, tako unuka više zanimaju dijelovi iz djedove prošlosti, dolazi do zbližavanja, smanjuje se generacijski jaz. Na primjer, želi znati kako je djed ostao bez prsta na ruci. Ujedno se Romeo zbliži sa djevojčicom koja živi u blizini, nije da samo provodi vrijeme u društvu djeda i da se cijela priča vrti oko otežane komunikacije. Nije lako, ali Romeo ipak smogne hrabrosti i počne postavljati pitanja djedu. Svašta sazna Romeo od djeda, a neke mu dodatne detalje ispriča i otac naknadno. Bude to prilika da Romeo popriča i s ocem jer, nije da su pretjerano bliski. Kroz razgovore izađu na vidjelo djedove emocije i misli koje je čak desetljećima držao duboko u sebi.

Makaroni! pokazuju kako nije uvijek dobro držati emocije u sebe te da je važno progovoriti i govoriti o onome što čovjeka muči, da bi mu lakše bilo u budućnosti. To je tek jedna od važnijih poruka što se nude u ovom stripu koji je jednako koristan tinejdžerima kao što je Romeo, ali i starijim ljudima, kao što su Romeov otac i djed. Ukratko, ovo je veoma snažna priča što govori o odrastanju i sazrijevanju, šutnji i nužnosti razgovora, kako neizgovorene riječi mogu mučiti i dušu i tijelo. Nije šutnja uvijek zlato. Ima slučajeva kada bude teret. Kronični teret, nipošto blagoslov.

U kratkom stripu Čovjek-planina (Fibra, 2018.) imamo sasvim drugačiju situaciju. Opet je prisutan odnos djed-unuk, ali ovaj put su odnosi među njima dobri, baš skladni, za poželjeti. No, problem je u tome što druženje između djeda i unuka neće dugo potrajati. Djed je star i sprema se na svoje posljednje putovanje. Unuk bi rado odgodio to putovanje i voljan je spriječiti djedov odlazak jer ga voli i ne želi da se njihovo druženje prekine.

Da bi zadržao brižnog djeda blizu sebe i uživao u njegovom društvu, unuk odlazi na opasno putovanje čiji se završetak ne može predvidjeti. Unuku će rečeno da bi djedu najsnažniji vjetar mogao pomoći pa krene prema vjetru, unatoč svemu i svima. Brojne će teškoće maleni unuk morati prijeći, obilježit će ga to putovanje za čitav život.

Divna je to priča o sazrijevanju, dječjoj hrabrosti i upornosti, snazi duha i nesebičnoj ljubavi prema bližnjemu. Mladom će čovjeku Čovjek-planina pomoći da se lakše suoči sa smrću i gubitkom dragih osoba jer, jednom mora doći do rastanka. Teksta u tom stripu ima malo, baš kao i stranica, ali unatoč kratkoći ovaj strip ne gubi na snazi. Može se u malo riječi reći puno toga, što najbolje dokazuje ovaj strip koji bih bez imalo krzmanja preporučio svim samostalnim čitateljima, ali i roditeljima koji običavaju čitati djeci predškolske dobi i otvoreno razgovarati s njima o raznim temama, pa i onim ozbiljnijima kao što su smrt i bolest.

Ništa čudno ako se tijekom čitanja stripova Makaroni! i Čovjek-planina prisjetite staroga djeda koji možda više nije među živima ili ne živi posve blizu. Ili pak možda živi sasvim blizu, u susjednoj sobi ili zgradi, ali vam se oduvijek činio kao veoma dosadna te zahtjevna osoba koja nema što za ispričati pa između vas kao da postoji emocionalna rupa što se ne može prijeći? Eh, možda mu konačno poželite prići i postaviti pitanja o tome kako se prije živjelo, što je sve proživio u mladosti ili bitno naučio u svom životu? Kakva je razočarenja proživio? Tko ili što ga je učinilo posebno ushićenim? Postoji li išta na ovome svijetu što se baš nikada ne mijenja, već je postojani sastojak svake generacije? Svašta starije generacije čuvaju u sebi, neki ne rasipaju stečeno znanje iz opreza, a ima i onih koji ga čuvaju iz ljubomore, obijesti ili straha.

Zanimljivi su razlozi zašto Romeov djed u stripu Makaroni! nije rado govorio o svojoj prošlosti. Kao u stripu Sputnikove godine (Fibra, 2017.), u kojemu se radnja odvija 1957. godine u Francuskoj, i ovdje se govori o stereotipima i predrasudama s kojima su se došljaci morali suočavati na novom prostoru, gdje nisu najbolje prihvaćeni od lokalnoga stanovništva. Ako je ikako moguće, dajte si truda, izdvojite malo slobodnog vremena i postavite djedu (ili baki) pokoje prigodno pitanje jer, dobiveni odgovori bi vas mogli itekako pozitivno iznenaditi; velika je vjerojatnost da ćete čuti brojne pikanterije i skrivene zanimljivosti na koje ne možete naletjeti čitajući povijesne izvore, saznati sočne detalje iz obiteljske povijesti koje baš nigdje nisu zapisane, ali su zato vješto sačuvane u sjećanju što, za razliku od papira, ne blijedi uvijek.

Stari ljudi često u sebi čuvaju fantastične priče o kojima nerado pričaju jer su čvrsto uvjereni da nisu zanimljive mladima. Nažalost, brojna sjećanja nikada ne budu prenijeti pismenim ili usmenim putem pa nestanu za sva vremena. Da određena sjećanja ne bi skroz nestala, važno je prenositi ih novim naraštajima koji će ih pohraniti za sljedeće generacije.

Za početak, pokažite interes pa zapitkujte starije!

Miroslav Cmuk