Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci 14. prosinca otvara izložbu “Crne krabulje”, u sklopu međunarodnog projekta Risk Change. Na njoj će se predstaviti umjetnici i umjetnice Carlos Aires, Cristiano Berti / Can Sungu, Marianna Christofides, Aleksandar Garbin, Roos van Haaften, Laurent van Lancker, Miroslav Mikuljan, Rafael Puetter (Rafucko), Davor Sanvincenti, Ana Sladetić i Elejan van der Velde.

Njihove radove objedinjuje tema migracija koje na razini svakodnevnog života u pravilu proizvode neku vrstu ekscesa. Pod tim se misli da migracijski proces ne može biti rezultat stabilnog stanja, već neke vrste prekoračenja: ovlasti, granice, mjere ili propisa.

S uporištem u umjetničkim praksama i trenutnom društvenom stanju, izložba objedinjuje migracijsku, radnu i ekonomsku problematiku. Fokusira potencijal promjene kao nužnost bivanja i rizik suočavanja sa svakodnevicom koji se odnosi i na migrante i na stanovnike koji trenutno nisu u procesu migriranja. U rasponu od personaliziranih i poetskih pristupa do dokumentarnih i kritičkih, radovi naznačuju spektar (ne)mogućnosti snalaženja u situacijama poremećene sigurnosti i zaštite: stanja dezorijentiranosti i beznađa, napora optimizma i zajedništva.

U videoinstalaciji “Sudaranje”, Ana Sladetić posredno se osvrće na problem kontrole mobilnosti unutar propisanog administrativnog okvira koji se nerijetko pokazuje ograničavajućim, poraznim u odnosu na temeljne ljudske slobode. Držeći da su uzajamna trenja i sudari najčešće nuspojave djelovanja u ekscesnim stanjima, tematizira savladavanje granica kao iskustvo zbrke i sukoba, osobito u slučaju masovnih migracija.

Na temu suparništva nastavlja se video “Sweet Dreams Are Made of This” Carlosa Airesa, gdje pratimo monumentalnu sliku sprege raskoši, moći i nasilja, u kojoj se eksces pojavljuje u metafori tango plesa dvojice zakrabuljenih pripadnika (španjolske) specijalne policije.

Aktivacija nasilja kao opće mjesto u društvu pokleknule pravde, glavni je orijentir videoinstalacije “Rio de Janeiro, Illegal City” Rafaela Puettera alias Rafucka. Sučelice prikazuje sportski megaspektakl i svakodnevnu borbu za osnovna građanska prava (sloboda kretanja, jednakost) u kojoj privikavanje na rizik postaje normalno stanje društva.

Uzajamnost odnosa između migracijskih tokova i protoka kapitala provlači se u dokumentarcu “Jesenice – Stuttgart itd.” Miroslava Mikuljana. Kratkim protrčavanjem kroz situacije sa željezničke stanice na kojoj prati ukrcaj Jugoslavena na vlak za Njemačku, film odražava ideološku i radnu etiku sedamdesetih godina. Na razglasu emitiran govor dobrodošlice poziva na zajedništvo, jednakost i mir, kao i na izražavanje zahvalnosti imigrantima za doprinos u izgradnji zajedničke budućnosti. Uz bok oblaku optimizma i vjeri u bolje sutra, stoji i svijest o migracijama koje u pravilu podliježu nadzoru i neočekivanim restrikcijama.

Propusti međunarodne politike na štetu suvereniteta i jednakopravnosti koje vode u sve veću klasnu raslojenost niti su vodilje u instalaciji “Highlife” Cristiana Bertija i Cana Sungua. Tematizirajući ograničenje tržišta rada i izostanak socijalne integracije migranata, instalacija u obličju doma s kartonskim zidovima donosi izmaštanu stvarnost, nastalu iz potrebe za vlastitim sigurnim zonama društvenosti.

Na tom je tragu i dokumentarac Marianne Christofides “Nedjelje u Nikoziji”, u kojem radne migrantice nedjeljnim okupljanjima stvaraju vlastiti društveni prostor, kao katalizator promjene i otpor socijalnoj izolaciji.

Potraga za boljim životom kao jedna od najučestalijih povoda migracijskih pohoda, zahvaćena je i videoinstalacijom “Limb” Laurenta Van Lanckera  u kojem prizori iz migrantskog kampa naznačuju osjećaj dezorijentiranosti i beznađa ljudi koji se na put u nepoznato otiskuju prinudno.

S tim u vezi, kao istraživačka vodilja Elejana van der Veldea u instalaciji “Bez naslova (Crna materija)” izdvaja se iscrpljivanje vremena koje život u dugotrajnoj neizvjesnosti ima za posljedicu, i koje završava u polaganom ali izvjesnom kolapsu.

S druge strane, obnovljivost potrošenog i zamjena za novo pozitivnijeg predznaka, postaje dragocjeno sredstvo imaginacije Roos van Haaften. Sastavljena od odbačenih materijala, pod svjetlom reflektora, instalacija “Divna izolacija” poprima izgled distopijskih mikro krajolika.

Topografske projekcije u radovima Aleksandra Garbina pojavljuju se kao poligon za vježbanje rješenja u novonastalim uvjetima, gdje kartografski motivi proigravaju svoja uobičajena značenja kroz neprikazivanje stvarnosti kao opipljive slike, već metafizičkog stanja (“Spojevi, Prenesene površine, Area neutra, Geographical Flag Project”).

Promišljanje prostora kao mjesta prebjega, skloništa i nestanka, motivi su fotografske serije “Granice” Davora Sanvincentija. Autor naglašava dvojakost odnosa pokretljivosti i zapreke, dovodeći je u vezu s planinama kao savladivim preprekama, mjestima labavih graničnosti nasuprot zacrtanim teritorijalnim i političkim granicama.

Izložba se realizira uz podršku Kreativne Europe, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Rijeke, društva Rijeka 2020 i Mondrian fonda, a dio je programske linije Kitchen – Centar za kreativne migracije kojeg Muzej moderne i suvremene umjetnosti razvija unutar četverogodišnjeg programa EPK  Rijeka 2020 – Luka različitosti. Moguće ju je pogledati sve do 22. veljače 2018.

Foto: Carlos Aires – Sweet Dreams are Made of This, video, 2016.