Posljednja tri mjeseca bila su nam baš burna. Naše „Autorske bure“ prošle su sve.

Od temperaturnih minusa, naglih zatopljenja, orkanskih bura do velikih potopa. Prošli smo obalu, prošli smo otoke, penjali se po skrivenim prirodnim visinama. Upoznavali male i velike knjižnice, uživali u pitoresknim primorskim mjestašcima i apartmanskim konglomeratima. I svemu tome došao je kraj. Jučer smo zadnji put zapuhali u Voloskom. Bolji grand finale nismo mogli ni sanjati, jer Dorta Jagić je raspametila publiku pa je tako ova „Bura“ trajala duže nego ostale.

Možda sam malo i pristrana oko svega jer spoj Dorte Jagić i Saklinade u meni je pobudio buru sjećanja na moje književne početke. Dorta mi je bila oduvijek pjesnikinja na vrhu ljestvice, a u Skalinadi sam imala jednu od zabavnijih književnih večeri kad sam pjesme podmetala pod stol da se prestane klimati. Jučer se niti jedan stol nije klimao, a Dorta je bila veličanstvena.

Šarmantna, duhovita, emotivna, komunikativna. Već nakon prvog Željkinog pitanja mogao se osjetiti taj klik između Dorte i publike koja je upijala svaku njenu riječ i reagirala spontanim pljeskom, smijehom i duhovitim upadicama. A kako i ne bi kada je Dorta u ova tri tjedna ušla u samu srž Voloskog te razvila brojna prijateljstva s lokalnim umjetnicima, prolaznicima s trga, nonama i slikaricama iz staračkog doma koji su svima prisutnima dobro znani.

Gospođa Letcija, devedesetjednogodišnja korisnica doma za starije i nemoćne, posebno ju je opčarala svojom životnom pričom i svojim umjetničkim stvaralaštvom. Čula je i mračne vološćanske priče, mitove i legende o dotičnom Otu koju je prodavao porno stripove na šetnici, ubojstvima sjekirama, samoubojstvima skokom u more, obiteljskim zlostavljanjima i svim ostalim mračim tajnama o kojima svi sve znaju „ma se ne pačaju“.

Materijala za kratku priča ne nedostaje, samo da još nabavi laptom koji joj je „vrisnuo“ nepunih tjedan dana nakon što je kupila novi punjač u Rijeci. Sad romantičarsko pjesnički bilježi na ruku, a najbolje će pisati „s malim odmakom u Zagrebu“.

Ovog puta izostalo je „kukumanjake“ o lihvarskim ugovorima s izdavačima, malim postocima i ostalim financijskim jadikovkama. A kako i ne bi kada je Dorta dobitnica mnogobrojnih vrijednih i domaćih i europskih književnih nagrada od kojih je medije i javnost najviše zanimala ona iz Poljske, jer tko bi pjesniku dao tolike tisuće eura i što bi tek pjesnikinja s tim parama. „Povećala grudi“ kaže Dorta i nasmije se do suza.

No prije tih nagrada počela je kao „toliko genijalni neshvaćeni pjesnik“, čiji je prvi rukopis odbijen na natječaju Goranovog proljeća, pa je nakon duboke depresije i zabrinutosti potražila pomoć od kolegice koja joj je na jednoj kavi održala kratku, ali efikasnu radionicu pisanja poezije i već s idućim rukopisom osvojila je prvu nagradu. I Dorta i publika su se složili kako bi bilo dobro da postoji studij kreativnog pisanja ili barem neki kolegij, neka formalizirana škola gdje svatko može naučit pisat, a voditeljica Skalinade ponudila je njihov prostor za održavanje istog.

Pričala je o svojoj želji da postane njegovateljica, jer oduvijek je željela pomagati starijima i nemoćnima. Stoga ne čudi da se na nju „lijepe“ te vološćanske nonice, te novootkrivene slikarice iz staračkog doma s kojima je razvila prijateljstvo baš kao i s publikom.  Nije postala njegovateljica jer nije položila ispit, ali se zato i dalje bavi trećom dobi na sve moguće načine.

Vrijeme je prošlo, a da nismo ni shvatili. U jednom trenutku Dorta kaže „Previše pričam“, a Željka konstatira da književna večer traje već sat i pol, no one ostaju na mjestu i pitanja iz publike se nastavljaju. Željka pokušava zaključiti književnu večer no onda se kompromisno nalazimo na pola puta, za jednim stolom, i nastavljamo razgovor ugodni.

Nakon književne večeri, skoro smo se našli u freestyle hip hopu, pucali smo izmišljene stihove potencijalnih hit narodnjaka, smijali se i zezali do dugo u noć. Jako sam sretna što je Dorta bila taj šlag na kraju naših „Bura“. Ali kao što rekoh, možda sam malo pristrana.