U sklopu popratnog programa retrospektivne izložbe Tomislav Gotovac: Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte (22. 9. – 26. 11. 2017, Rijeka, MMSU, razne lokacije) u petak, 6. listopada u 20 sati u Galeriji SKC (Kružna ulica 8) bit će otvorena izložba studentskih radova D-Day / Polazište: Gotovac.

Izložba je usmjerena poticanju eksperimentalnih načina izraza u radu mladih autora koji tek stupaju na scenu. Studenti su natječajem pozvani da se nadovežu na Gotovčeve umjetničke strategije – tragom njegova coming out performansa D-day (Pidžama + četkica za zube, 1954.), kojim je započeo svoje performativno izvrtanje uloge intimnih i javnih prostora te ispreplitanje stvarnog i režiranog. Pozvani su da lociraju mjesta koja društvenim standardima i očekivanjima opterećuju slobodno kretanje tijela i izravan doživljaj stvarnosti.

Galerija SKC kao mjesto izložbe pritom djeluje kao logičan izbor, budući da predstavlja studentsko obitavalište, a za vrijeme djelovanja MMC-a Palach, riječko utočište Tomislava Gotovca / Antonija G. Lauera. Ujedno je podsjetnik na prvu Gotovčevu izložbu u Galeriji Studentskog kulturnog centra u Beogradu, 1976. kada i diplomira filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu.

Deset studenata (devet s riječke Akademije primijenjenih umjetnosti i jedna studentica s Akademije Umetnosti u Novoj Gorici) pristupilo je pozivu D-Day / Polazište: Gotovac kroz različite medije, fotografija, instalacija u javnom i zatvorenom prostoru, skulptura, objekt, video. Radovi su mahom nastali 2017. te su svi pristigli prijedlozi obuhvaćeni izložbom.

Nekoliko radova kreće od iskustva bivanja u tijelu i među tijelima. Afirmiraju nelagodu koja uparena s tihim uzbuđenjem proizlazi iz prekoračenja tuđih intimnih prostora (Susret Ivane Đerić), iz nepodudarnosti idealno zacrtanog i danog tijela (Pre(na)crtana Marine Rajšić), ili se osvještava u povratnoj sprezi izmijenjenog osjećaja sebe i prostora pri migoljenju kroz Prepreke Antuna Ružolčiča.

Radovi su okrenuti poigravanju s opsesijama idealnog tijela i njegove prepoznatljive javne slike, kao prototipom medijske ili društveno-kulturološke propagande čija je autentičnost stavljena pod povećalo. Izazivaju pitanja o pomanjkanju povjerenja u današnjem razdoblju ‘plutajuće’ kontrole koja je zamijenila stare disciplinarne strukture iz vremena jasno zatvorenih sistema.

Dihotomija privatnog – javnog prostora i regula koje pisano ili nepisano, utvrđuju ponašanje karakteristično za jednu ili drugu vrstu prostora, najviše je izražena u instalaciji u javnom prostoru Tko viri… Elene Apostolovske te u seriji fotografija Spavači Marka Zuraka. U Tko viri…, ulazna vrata sa špijunkom kao jedinom vizualnom sponom osobnog i vanjskog prostora, zadobivaju voajersku funkciju, ali i funkciju kamere koja fokusira uzorke svakodnevice, pretvarajući ih u fragmentarni, dugometražni film – blizak Gotovčevim premisama o životu kao filmu koji se neprestano odvija pred našim očima. Nadovezujući se na Gotovčevu praksu režije i fikcionalizacije vlastite pojavnosti, Apostolovski trend režiranja filtriranih informacija o sebi i virkanja kroz tuđe živote, povezuje sa suvremenim kontekstom samo-reprezentacije na društvenim mrežama, kao utjecajnim tvornicama suvremene stvarnosti.

U seriji fotografija Spavači Marko Zurak polazi od Gotovčeva čina spavanja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, zabilježenog u dokumentarnom filmu Dražena Žarkovića Od jutra do mraka (2005.). U prizorima ‘javnog spavanja’ naglašena je socijalna dimenzija kojom autor propituje i razloge primoranosti na izlaganje intimnog i ranjivog čina spavanja pogledima, opaskama prolaznika, ili u ovom slučaju vlastitoj dokumentaciji.

Pitanja egzistencije dotiče se i Omar Lović u radu Cijena smrti u kojem suprotstavlja dva verbalna iskaza ne bi li ukazao na kontroverzije slavljenja umjetnika i porasta cijene radova tek nakon njegove smrti. Video- i fotoinstalacijom 0/0/255 Josipa Škrapić izravnije se oslanja na Gotovčeve filmske metode. Referirajući se na  njegov manifestni film Prijepodne jednog fauna (1963.), u čijoj se izvornoj verziji javlja i geslo Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući, autorica prisvaja trodijelnu strukturu rada. Promatranje naglašava kao čin koji leži u podlozi mnogih Gotovčevih radova, kao i njezinog pristupa.

Preostala tri rada intimnije su intonacije. U Emocijama-osobno Samanta Grubiša taloži i arhivira različite osjećaje koji se javljaju tijekom dana, suprotstavljajući svoju metodu Gotovčevim ekstrovertiranim umjetničkim činovima. Metodičnost i samo-discipliniranost ‘pripitomljuju’ dnevno vrtloženje emocija. Nicol Načinović i Nera Česmički radom Vojnik u lijesu, odnosno Hommage, propituju (debitantsku) performativnost vlastitih umjetničkih iskaza. Načinović također pokušava odgovoriti na izloženost svakodnevnoj potrošnji slika, opsesiju žuđenim predmetima i fascinaciju upitnim ikonama, dok Česmički ‘režira’ svoj polazišni rad i manipulira vlastitim umjetničkim identitetom ostajući skriven/a pod pseudonimom.

Autorice teksta: Kora Girin & Ksenija Orelj