Književna večer „Autorske bure“ u četvrtak je održana u Lučici na Kantridi. Gostovao je Vladimir Arsenijević a Jelena Tondini piše osvrt.

Ovaj bih tekst mogla započeti na nekoliko načina:

Tog dana je kišilo nad Rijekom ili Munje i gromovi ili možda Od sad na dalje program zovemo „Autorske škure bure“ ili pak Ovo je priča o književniku, neveri i gitarskom pojačalu.

Kakogod započela, već vidim naslov: Ovo nije izvještaj s književne večeri V. Arsenijevića. Ovo je intimna ispovijest jedne organizatorice književnih večeri u raljama vremena.

 

Odavno sam skovala novu kletvu koja glasi: dabog da organizirao event na otvorenom u Rijeci. Količina neizvjesnosti koja te proždire dok hipnotizirano rifrešaš sve meteo portale. Opekoh se nekoliko puta, ali vrag ne da mira i čim se zaredalo par suhih, štoviše sunčanih dana, donijela sam tu kobnu odluku pod posve opravdanom razlozima i jasnom argumentacijom: “’Ajmo piscu koji piše o plažama organizirat predstavljanje na plaži”.

Neloša ideja u doba dok je prognoza još bila na mojoj strani. Suho, toplo, ugodnih 26. Ali onda, doslovno grom iz vedra neba i agonija koja kreće i pokreće niz upitnih odluka. I možda je ovo pravi trenutak da tekst ipak započnem sa: mea culpa, mea pankerska culpa.

Kad u ovom kraju kažeš bura, to je sinonim na vjetrovito ali vedro vrijeme, pa sam vođena tom vedrinom pomislila da se programu koji u sebi nosi naziv bure ne može ništa dogoditi. No, nikad ne reci nikad. Novi ciklus zvat će „Autorske nevere“. Za svaki slučaj.

Nakon što sam zaključila da je nebo protiv mene, krenula sam u potragu za sigurnom lukom koju sam našla u možda najljepšem kutku grada. Po suncu.

Lučica na Kantridi. Ima krov, ima struja, ima more. Nismo daleko od plaže. Koncept je na prvom mjestu. Zato samo odmah deklarativno odbacila sve suhe, pristojne opcije i rekla „ajmo nositi književnost u ribarsku luku“.

Gospođa gazdarica me uvjerava: „Bit će vam ljepše vani, pa ovdje se unutra ne može pušit, a kako književnost bez cigarete“. Mislim si, gospon Arsenijević ne puši, ali dobro. Da, zašto ne.

Nebo daje znakove eventualno par kapi. Pa hajde, da, ‘ajmo van. Razglas je dogovoren, nalazim gospodina od ozvučenja, pitam gdje je mini razglas o kojem smo jutros pričali, kaže da će ga sad donijeti, pitam jel’ treba pomoć, kaže ne. Pitam hoće li nešto popit kaže da ne. Zahvalan čovjek.

Ok. Evo ga nazad za par minuta. On, mikrofon, spetljani kabel i gitarsko pojačalo. Hladna producentska egzekucija u meni dobiva lagani nervni slom a pankerska Riječanka vrišti “kako dobro, ovo će biti hit”. Za to vrijeme gospodin Arsenijević se slika među ribarskim kućicama a ja se nadam i dalje da će sve biti ok.

Nebo je blago, nebo ima milosti. Okuplja se publika, svi sjedamo za isti stol. Vrlo intimna atmosfera, neki novi aspekt književne večeri koji je baš nekako po mom guštu. Alo Jelena, kakav tvoj gušt. Moja osobna sklonost ka bizarnim situacijama bi možda ipak trebala ostat samo moja. Na podu gitarsko pojačalo, na duši kamen.

S prvim rečenicama otvaranja književne večeri otvorilo se i nebo. Grmi Zeus, grmi s gitarskog pojačala Arsenijević o Beogradu s kraja ’80-ih. Priča o panku, o svom bendu.

U tom trenutku malo mi se ta kamenčuga s vrha aorte spustila u desnu klijetku. Eto vidiš, čovjek je panker, nisu mu strani ovi pankerski uvjeti. I onda kreće, onako, baš prava ljetna nevera. Gutam knedle, zalijevam ih pivom a publika se pretvorila u uho. Naš “mini razglas” je na stolu.

Trčim opet gazdarici, pitam: „možemo li unutra ipak?“, ona me uvjerava da je bolje vani. Vjerujem ženi, generalno previše vjerujem ljudima. Vraćam se. I ja se pretvaram u uho. Vidim, netko iz publike drži kišobran nad našim gostom. Malo mi je bed, malo bi u zemlju propala, malo mi je i super cijela ta scena.

Ovo je ona pankerska Rijeka s dušom o kojoj svi govore, kada govore o tim dobrim starim danima, a i Arsenijević se dotak’o teme romantizirane prošlosti i iracionalne nostalgije za tim divnim „veselim devedesetim“ kako ih često zovu u Beogradu. „Ma kakve vesele devedesete“ kaže Arsenijević koji pokušava nadglasati ritam kiše koji glasno udara o limeni krov.

Sve „Autorske bure“ do sada bile su po pe esu, s jedne strane Željka i autor, s druge publika. Oni pričaju, mi plješćemo. Ovdje se sve nekako spojilo, intimiziralo, postali smo jedno tijelo. Arsenijević priča o teškim temama. Traume rata, Beograd devedesetih, propast generacije. Čita ulomak iz romana Predator koji je svih nasmijao. Da, ljudi se smiju. To je dobar znak. Priča o višestrukim identitetima, a ja se nekako prepoznajem u tom trenu jer u meni upravo bukti borba između produkcije i pankerštine koje se ne mogu nikako dogovoriti oko osjećaja za ovaj specifični trenutak.

Prolazi sat vremena, jedna ja rekla bi u trenu, druga pak rekla bi kao sto godina. No evo i pitanja iz publike. To je dobro, to znači da ljudi nisu kurtoazno otrpjeli, nego slušaju, zanima ih.

Arsenijević priča o Meksiku, o suvremenoj meksičkoj književnosti, o književnom festivalu na otvorenom u Beogradu, kaže da i oni gledaju u nebo, uvijek.

Pitanje za kraj, „O čemu ćeš pisati priču s ove rezidencije?“ I kaže tako gospodin Arsenijević da mu je još u Beogradu došla neka slika leša koje je more izbacilo na obalu i kojeg nalaze neka djeca. U tom trenutku kiša prestaje, počinje mir, a mi plješćemo.