Svake godine dva, ponekad i tri grada ponesu titulu Europske prijestolnice kulture, vođeni u cjelokupnom poslu, od kandidature do završetka EPK godine, brojnim razlozima i očekivanjima, te stječući dragocjena iskustva. Ono što povezuje te gradove je želja za prestižom, pogotovo u pripremnoj fazi, dok su iskustva nakon „odrađene“ EPK godine različita.

Panel organiziran zadnjega, trećeg dana međunarodne konferencije Sudioničko upravljanje u kulturi: Istraživanje praksi, teorija i politika. URADIMO ZAJEDNO., 24. studenog u sušačkom HKD-u, bio je posvećen cijelom nizu pitanja povezanih s titulom EPK, stavljajući očekivano u prvi plan ona bliska tematskom polazištu konferencije: Kako planirati EPK programe utemeljene na suradničkom upravljanju? Koje korake poduzeti u prilog suradništva na EPK programima? Kakva je uloga suradničkog planiranja i evaluacije u uspješnom ostvarivanju programa, dugoročnoj kulturnoj strategiji i održivoj kulturnoj praksi?

O tim i sličnim upitnicima govorili su u panel-diskusiji “Local Perspectives: Participatory Governance in the European Capital of Culture Programme”  Bernadette Lynch (University College, London), Roland Zarzycki (EPK Wroclaw 2016, Wroclaw), Ivan Šarar (pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke) i Valerij Jurešić (pročelnik Odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije), a diskusiju je vodila Szilvia Nagy iz Local Operators’ Platform, Budimpešta.

Sudionici konferencije najprije su dobili priliku saznati više o aktualnim riječkim iskustvima.

Kako je kazao Ivan Šarar, nije nepoznato da je hrvatsko društvo bolesno od politike, ali on ipak ima tu sreću da mu u EPK projektu ne stižu izravni pozivi da ispunjava želje ove ili one političke grupacije. Ni on osobno kao pročelnik ne čini poteze koji bi se mogli protumačiti interveniranjem u rad kolega koji pripremaju riječki projekt.

U tako pozitivnu raspodjelu političke moći u EPK konteksu na svoj se način uklapa i podatak kako je dio EPK troškova u rukama riječkih ustanova u kulturi, što se u prvom redu odnosi na infrastrukturne troškove, također u rukama NGO sektora, pa je maknut iz izravne političke sfere.

U sklopu kandidature, podsjeća Šarar, održano je više javnih debata koje su okupile brojne aktere zaintersirane za projekt na kojima su dobili priliku kazati svoja razmišljanja i prijedloge, suradnički proces ugrađen je potom u definiranje programa, oformljeni su i timovi za uobličavanje sedam programskih pravaca projekta koji uključuju predstavnike Sveučilišta, Županije, NGO sektora itd.

Sve to nije bez dvojbenih točaka, što se u prvom redu odnosi na činjenicu kako u realizaciji projekta u aktualnoj fazi  izravno nema gradske uprave, a tomu valja dodati kako projekt i košta, a odgovornost za njegovo ostvarenje ipak je adresirana na Grad, kazao je Ivan Šarar.

Valerij Jurešić upoznao je okupljene s podatkom kako je njegov, najmlađi odjel u Županiji, osnovan tek 2013. godine pa je već u prvim koracima odjela valjalo prionuti izradi županijske kulturne strategije.

Tragom toga sljedeće godine krenulo se telefonski intervjuirati dionike u kulturi zbog analize stanja, uslijedilo je organiziranje 130 intervjua licem u lice, 2015. održano je 15 javnih diskusija, uključujući sedam regionalnog karaktera a 2016. godine krenulo se pripremati EPK program na županijskoj razini.

U tom su se procesu iskristalizirala dva modela. Prvi je programski pravac 27 susjedstava koji uvažava različitosti značajnog broja sredina i usmjerava se na ljude (a ne prostore), pristupajući kulturi kao okviru koji može uspješno spajati zajednice. Drugi model programski je pravac Lungomare, usmjeren kulturnom turizmu i njegovu povezivanju s kulturnim razvojem.

Županija je pokrenula i vlastitu e-mrežu (Županijsku kulturnu mrežu) kojom nastoji što tješnje povezati javnost koja koristi kulturne sadržaje na svom području i one koji te sadržaje kreiraju.

Roland Zarzycki iz Wroclawa podsjetio je na iskustva toga poljskog grada prilikom stjecanja titule, iz faze pripreme i tijekom EPK godine, naglasivši kako će se manje usmjeriti boljim, a više lošijim iskustvima.

Wroclaw se kandidirao 2010. godine, a u temeljne pogreške njegova tima Zarzycki ubraja prevelik optimizam kojim se krenulo u projekt, zanemarivanje rada s ljudima, uvjerenje da će se rješavanjem pitanja novca rješiti sve, nedijeljenje odgovornosti za ostvarenje projekta među suradnicima, bavljenje velikim zamislima bez provjere postoje li adekvatni kapaciteti za njihovu realizaciju…

Pogrešno je također bilo stvaranje situacije u kojoj se lokalni kulturni aktivisti sukobljavaju zbog financijskih sredstava. Pod istu kapu ide i naivno uvjerenje da je Europskoj uniji stalo do stvarnog uspjeha wroclawskog EPK projekta. Istina je, naveo je Roland Zarzycki, kako nju zanima samo da projekt izgleda uspješno.

Lokalnu sredinu, pogotovo političku vlast, pak previše zanima dovlačenje europskih zvijezda u program a da bi se na taj način pokazala dijelom Europske unije. Ni velik udjel festivalskih sadržaja u programskom paketu nije dobar, to poslije EPK godine vodi u kulturnu pustoš lokalne sredine. „Ako želite kao organizatori biti odgovorni, morate biti odgovorni za cjelinu priče, a ne samo za njezine segmente koji su u vašem osobnom djelokrugu“ – zaključio je Zarzycki.

Kao sveučilišna profesorica, Bernadette Lynch nije bila izravno uključena u EPK projekte, a mišljenja je kako su oni odlična prilika za ostvarivanje intenzivne suradnje kojom se prelazi put od korisnika do sudionika kulturnih programa.

„Nije ključ u festivalskim i sličnim sadržajima, najvažniji je proces kojim se krećete u definiranju ciljeva i realiziranju odabranog. Zamka je procesa ponudite li u njemu vizije budućnosti koje nećete ostvariti, što će se doživjeti lažnim obećanjima i dovesti do nezadovoljstva sudionika projekta koji očekuju promjene na lokalnom kulturnom planu, bili to pojedinačni sudionici, organizacije ili ustanove“, navodi.

Smatra i da je važno uspostaviti suradnju u punom smislu riječi, čime se smanjuje prostor dojmovima kako je to što se radi nešto tuđe, pa se s time ne možete poistovjetiti. EPK projekte treba zapravo vidjeti kao priliku za prakticiranje demokracije među mladim ljudima, istima onim koji su danas lak plijen političke radikalizicije. U krajnoj liniji, što god radite, radite za sebe, za svoj grad i njegove stanovnike, uključujući turiste koji dolaze u vaše mjesto, a ne za nekoga drugog, zaključila je Bernadette Lynch.

Pitanja koja su stigla iz publike bila su usmjerena načinima sudjelovanja lokalne zajednice u upravljanju EPK projektom, zatim kapacitetima te zajednice za ostvarivanje pozitivnih promjena koje su kao mogućnost ugrađene u EPK projekte, također viđenju EPK projekta kao problema ne uključi li se u njega stvaralaštvo lokalne kulturne scene i da se prednost festivalskom karakteru.

„Mi u Rijeci ne bojimo se spektakla“, ustvrdio je u sklopu odgovora Šarar. „Dapače Riječani će biti razočarani ne bude li u EPK programu spektakl, šou. Za nas je taj program zato mikstura svega, a ponajprije neka vrsta šok-terapije za grad, veliki agent promjene. Naravno, upravljanje očekivanjima je važno. Kada govorimo o njima, mislim kako u ovom trenutku u Rijeci živimo u opasnom razdoblju, dio NGO scene i dio javnosti počinje doživljavati projekt kao nešto što se previše tiče samo njegovih zaposlenika. Na tomu ćemo još morati raditi“, kazao je Šarar, naglašavajući da je upravo riječ „suradnja“ ključna sastavnica cjelokupnog projekta.