Ciklus Furioza ovog ljeta u Rijeci predstavlja nastupe neke od trenutno najzanimljivijih glazbenica u različitim žanrovima, a otvaraju ga Punčke 15. lipnja besplatnim koncertom u industrijskoj zoni Delte 5. Tim povodom razgovarale smo s njihovom frontwoman Lucijom Ivšić o europskoj i azijskoj turneji, lokalnoj i međunarodnoj sceni te mnogočemu drugom!

Punčke djeluju već nekih 10 godina. Osjećate li se kao veteranke na sceni ili vas još uvijek drži početna energija?
Već više od deset godina svako se malo osjećam kao da smo na početku – i skoro pa je zaista tako. Scena se stalno mijenja, budeš zanimljiv, pa ubrzo dosadiš i, kao i u svakom poslu, moraš stalno izmišljati nešto novo, uvijek ideš glavom kroz zid. Barem je to u našem slučaju tako, ja ne znam drukčije.

Imaš li osjećaj da se mnogo toga promijenilo otkad ste počele, bilo što se tiče benda, bilo što se tiče situacije na sceni?
Najveća promjena koju osjećam (mimo osobnog rasta, razvoja i odrastanja) jest centralizacija i gašenje klubova u manjim hrvatskim ali i regionalnim gradovima. Kada pogledam unatrag, vidim da smo svirale po klubovima u Novoj Gradišci, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Novskoj, Petrinji!, Tuzli… Danas ti klubovi više ne postoje, barem ne u istom obliku kao tada – kao alternativni klubovi koji imaju svoju publiku i mlade alternativce koji dolaze na koncerte. Sada se u tim gradovima može svirati samo ako netko preuzme inicijativu i eventualno ako je moto party, što baš i nije naš đir. 🙂

Glazbenice često imaju primjedbu da ih se u recenzijama uspoređuje uglavnom s drugim ženama čak i kada je njihov zvuk možda bliskiji nekim muškim izvođačima. Čini li ti se da lokalne bendove pak prati boljka redovitih usporedbi s drugim domaćim i regionalnim bendovima (u vašem slučaju često se spominju npr. Vlasta Popić, Repetitor, Lovely Quinces, Žen…) te interpretacije njihove glazbe isključivo u lokalnom kontekstu?
Shvaćam potrebu za usporedbama, ali nažalost mislim da je to kod nas uvijek rečeno s ciljem omalovažanja, odnosno s malo zločestijim konotacijama. U našem slučaju, uvijek smo opisane kao super bend ALI Repetitor ima jače gitare, i sl. Vlasta Popić je uvijek, ali gotovo uvijek, bila okarakterizirana kao hrvatski Repetitor ili bend presličan Repetitoru i meni to nikad nije zvučalo dobronamjerno, već sam uvijek osjetila podbadanje. Ako mi svi djelujemo na istom području, u isto vrijeme i pod više-manje istim (socijalno-političkim) uvjetima, te pritom dijelimo pozornicu na isto toliko malo festivala i/ili klubova – zar nije logično da ćemo imati zajednički nazivnik koji će se osjetiti u glazbi koju stvaramo? Zar nije to definicija scene?

Koje bi strane bendove i/ili glazbenike/ce navela kao ključne utjecaje na vaš zvuk?
Neki od izvođača na kojima smo odrasli i koji su sigurno doprinjeli zvuku Punčki su Tool, Queen, Television, Patti Smith, Nirvana, Pink Floyd, The Beatles, The Cure…

Nedavno ste se vratile s europske turneje. Kakvi su dojmovi? Jesu li vas se neka mjesta dojmila više od drugih (ako da, zašto)?
Kako sam kompletnu turneju složila sama i nemamo strani label koji nas može medijski podržati na tim prostorima (Njemačka, Austrija, Italija), nismo imali puno očekivanja, već smo išli probati, iskusiti pravo turiranje i vidjeti možemo li mi to kao bend. Na kraju je turneja prošla izuzetno: imali smo nekoliko rasprodanih koncerata (Leipzig, Aachen, Kreuzlingen, Munchen), dočekali su nas svugdje objeručke i bez ikakvih predrasuda, s pozornošću gledali i slušali naše koncerte. Doslovno smo nakon svakog koncerta dobivali poziv za sljedeći, tako da već gledamo gdje možemo uklopiti sljedeću turneju. Leipzig je bio predivan od početka do kraja, Aachen također. I ljudi i hrana i koncert i večer i klub i sve!

Jeste li imale priliku upoznati bendove u mjestima u kojima ste nastupale, čini li vam se da postoje neke razlike u tome kako funkcioniraju neke druge scene?
Dosta smo se družili i uvidjeli da je sve više-manje isto kao i kod nas, uz jednu ključnu razliku – svi imaju puno više novaca! 🙂 Stalno smo se smijali jer smo nailazili na underground bendove s nekoliko pojačala, gitara i opreme koja je nama još uvijek nedostižna zbog cijene, a oni si to bez problema priušte jednom plaćom. Ovo nema veze s honorarima koje bend dobiva, već isključivo s ekonomskom situacijom u kojoj se nalazimo. Mi smo tek prije par godina kupili pojačala koja smo tako žarko htjeli, Goran je svoj prvi pravi bubanj kupio prije pola godine… 😀

Uskoro idete na svoju prvu azijsku turneju, nešto o čemu mnogi/e domaći/e izvođači/ce mogu samo sanjati. Radi li se o nečemu što već dugo pokušavate ostvariti? Imaš li neke posebne želje ili očekivanja od azijske turneje, i jeste li uzbuđene? 🙂
Želim ovu Aziju već godinama! Uvijek sam nas vidjela u Japanu i dosta dugo smo se šalili da ćemo biti “big in Japan”. Sada to možda više i nije tako nemoguće, tko zna. 🙂 Radimo na tome da damo sve od sebe, da rasturimo svaki koncert, a naravno da priželjkujemo rasprodane klubove, nove pomahnitale fanove, slavu i novac, tko to ne želi… Ja bih se odmah preselila tamo i jela samo sushi i ramen. I da, jako sam uzbuđena, složila sam ovu turneju prije pola godine, a tek mi sad malo dolazi do glave da se to zaista događa i da to nisu samo datumi na posteru. 🙂

Čini se da je ova godina krenula odlično po pitanju svirki u inozemstvu. Imate li ambicija u budućnosti staviti veći naglasak na međunarodnu karijeru?
Inozemstvo jest u fokusu i odlučili smo vidjeti koliko daleko to može ići. Dobro se osjećamo u Europi, to dobro utječe na nas i motivira nas za daljnji rad što mislim da je izuzetno bitno. Vidjet ćemo kako će biti u Aziji, ali i Europska turneja #2 će se sigurno dogoditi!

Unatoč određenoj razini popularnosti i pohvala kritike, i dalje uglavnom samostalno objavljujete albume. Biste li voljele potpisati diskografski ugovor i mislite li da je to uopće potrebno s obzirom na danas dostupne alate promocije, kao i to da underground izvođači/ce žive od nastupa uživo prije negoli od prodaje albuma?
Diskografija je prošlost, pogotovo u Hrvatskoj. Nama neće apsolutno nikakve koristi donijeti osim dodatne papirologije pa bismo radije i dalje radili bez toga. U nekoliko navrata i sastanaka s pojedinim hrvatskim diskografima, dobivali smo smiješne ponude i nije postojao nijedan argument koji bi im išao u korist. Ovako nam je lakše, kontroliramo apsolutno sve sami i ništa nam ne nedostaje. Prvu nakladu EP-a (100 CD-ova) prodali smo odmah na europskoj turneji i zapravo ako imaš dobar merch i puno turneja – sam sve možeš prodati bez problema.

Ovogodišnji EP Valovi, vaše prvo izdanje s novim bubnjarom, naišao je mahom na pozitivne kritike. Osjećate li stoga pritisak za novi materijal ili vam je to prvenstveno potvrda da nova formacija izvrsno funkcionira? Daju li Valovi naznaku novog smjera za Punčke?
Do izlaska Valova uvijek bih imala grozan pritisak za novi materijal do te mjere da bih zablokirala i upotpunosti sabotirala svoju kreativnost zbog straha da više nemam što za reći, da sam presušila i da više nikad neću napisati nešto dobro. To je sada nestalo i trenutno u nove pjesme ulazim bezbrižna i neopterećena, bez ikakvih očekivanja. Jedino što očekujem jest da budem zadovoljna djelom i da stojim iza njega. Tako da je možda u redu reći da su Valovi ne samo naznaka, nego zaista početak novih Punčki.

Zajedno s recentnim EP-jem predstavile ste poprilično prepoznatljiv vizualni identitet i odličan novi merch za koji je zaslužna dizajnerica/umjetnica Ena Jurov. Jesi li otprije pratila njen rad? Novi vizuali djeluju kao popriličan odmak od dosadašnjeg minimalizma, je li i bend sudjelovao u koncipiranju novih vizuala ili ste dali Eni odriješene ruke?
Enin rad pratim od početka, u njemu se pronalazim i jedva sam čekala priliku za suradnju. Eni nisam morala puno objašnjavati kako se osjećam i koja je pozadina pjesama jer se ispostavilo da je u sličnim fazama kao i ja. Imala je odriješene ruke uz samo par želja za boje, motive i atmosferu, i mislim da je savršeno vizualizirala sve što osjećam i želim reći.

Motivi novog mercha lako se mogu iščitati u feminističkom svjetlu, no prije nekoliko godina izjavile ste da niste feministički bend. Je li vam to imalo negativnu konotaciju ili se naprosto radilo o odbacivanju stereotipa “ženskog benda” koji se stalno nameću bendovima s (dominantno) ženskom postavom?
Prošla sam fazu u kojoj žustro odbijam biti dio te priče i sve češće imam potrebu poslati nekog u k**ac jer je u “glazbenoj kritici” našeg koncerta opisao moje ruke i haljinu, no i dalje ne želim Punčke nazivati feminističkim bendom.
Koja je moja dvojba? Ne želim bend miješati u to jer njega ne činim samo ja i nemam se svjesnu namjeru svojim tekstovima/glazbom baviti problemima ravnopravnosti te samim time smatram da ni nemam pravo reći da smo feministički bend, jer po toj definiciji to nismo. Sljedeći razlog jest činjenica da se ne bavim aktivno tim problemima i nemam puno znanja o tome kao netko tko redovito prati sva događanja vezana za to, proučava raznu literaturu i aktivno se zalaže i bori na svim frontama.
S druge strane, i dalje mi nije jasno zašto se automatski podrazumijeva da sam “protiv feminizma” ako se nisam javno očitovala da to jesam? Zašto to automatski znači ono “ako nisi s nama onda si protiv nas”? Oduvijek sam smatrala da je to što već deset godina djelujem u “ženskom” bendu i našim dostignućima pokazujem da su žene itekako sposobne ostvariti sve kao i ostali muškarci u “muškim” bendovima, samo po sebi dovoljan pokazatelj na čijoj sam strani i što mislim o toj situaciji. I ne samo to – ako većina to interpretira kao feminizam – pa zar nije i to dovoljno jasno? Ne želim se kategorizirati, ne želim ni sebe ni Punčke stavljati u nikakve ladice, već želim samo djelovati onako kako mislim da je najbolje u tom trenutku, sukladno svojim osjećajima i instinktu.

…Imate li dojam da se vaša glazba često tumači kroz takvu prizmu, čak i kada se uopće ne bavi temama vezanima uz položaj žena u društvu? Jesu li osobne teme i stihovi ponekad ipak (barem posredno) povezani s društvenom situacijom?
Naravno da jesu. Ipak reagiram na situacije oko sebe, donosim zaključke, formiram misli i kao emotivno biće reagiram na to što mi okolina servira. A ne servira uvijek lijepe stvari.

U intervjuima često kažeš nešto na tragu toga da u pjesmama jednostavno izbaciš stvari iz sebe, a pjesme Punčki kao da balansiraju između ljutnje i ranjivosti. Djeluje li pisanje stihova i svirka kao svojevrsni ventil, prilika da posložiš vlastite misli i osjećaje? Odakle crpiš inspiraciju?
Mislim da bih mogla reći da su Punčke moj alter ego i kanal kroz koji se i punim i praznim; na svakom našem live nastupu istovremeno se rješavam loših misli i osjećaja koji me svakodnevno opterećuju, ali se i inspiriram i punim energijom koja će mi dati snage za nove ideje, nove projekte, nove turneje… Spontano su Punčke postale moja terapija i kroz njih kanaliziram sve svoje boljke, dvojbe, strahove, bijes… Istovremeno se slažem, raspadam, preslagujem – jako mi je teško opisati taj proces jer ne obuhvaća samo jednu stvar nego milijardu njih, a pritom ni sama nisam sigurna što sve. Upravo me to najviše i inspirira, pokušavam pronaći odgovore na brojna pitanja, a sve što mi se događa na svakodnevnoj bazi utječe na to kako ću te iste događaje percipirati, prihvatiti, osjećati i na kraju i reagirati na njih…

Osim novog stila u dizajnu promotivnih materijala, predstavile ste i zaokret u video spotovima. Suradnja sa sisačkim kolektivom BAKA možda i nije toliko neobična budući da je član Punčki Goran ujedno i član BAKA-e. Kako je izgledala suradnja s njima? Spremate li još zajedničkih video uradaka?
Pratimo rad B.A.K.A. kolektiva od samih početaka i bilo je samo pitanje vremena kada će doći i do spota za Punčke. Sve je teklo vrlo jednostavno, Goran i cijela ekipa su imali potpuno odriješene ruke, Anja i ja se uopće nismo petljale. Ispalo je super, stvorili su originalno i za njih prepoznatljivo vizualno djelo, a to je i bio cilj.

Generalno volite stavljati naglasak na spontanost i iskrenost, te energiju svirke uživo. Pa evo jednog neizbježnog pitanja: Što možemo očekivati od vaše svirke u Rijeci?
Možda čak i nove stvari! Počeli smo kuhati nove pjesme pa ako nas posluži ova inspiracija i ne napusti ubrzo, možda ih skuhamo i odmah u Rijeci isprobamo po prvi put uživo! 🙂