U Auli Sveučilišta u Zagrebu u četvrtak 14. prosinca održana je promocija knjige Dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje? urednika Tvrtka Jakovine, u ediciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo. Na promociji su uz urednika govorili i Emina Višnić, direktorica Rijeka 2020 – EPK, Goran Radman, predsjednik Upravnog odbora Centra te prof. dr. Sc. Ivo Josipović i prof. dr. Sc. Ivan Rimac, redoviti profesori na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Goran Radman je ispred Centra ukazao na važnost ovakve publikacije, koja nakon četvrt stoljeća hrvatske neovisnosti na jednom mjestu predstavlja analizu i kritički osvrt na društvene i političke domete dvadesetšestero autora i autorica. Istaknuo je da knjiga predstavlja poglede iz različitih političkih perspektiva i donosi skroman doprinos raspravi kako nastaviti društveni razvoj.

„Teško ćemo dalje“, započinje Ivo Josipović ističući svoj strah i zabrinutost zbog društvenih i političkih tendencija koje svjesno narušavaju demokratske vrijednosti i revizionističkim odnosom prema prošlosti vode Hrvatsku u neizvjesnu budućnost. Podsjetio je kako je Republika Hrvatska u razdoblju od dvijetisućitih do ulaska u Europsku uniju zaista živjela demokratsku tranziciju i postala bolje društvo. Određeni umor i društvena nespremnost usporile su taj proces, a trenutno je na djelu i regresija u nedemokratske društvene modele koji negiraju europski antifašizam. Kao primjere ističe otvaranje rasprave o sekularizmu i ponovnom repozicioniranju Crkve kako političkog aktera, izostanak osude svih zločina i izražavanje osnovne ljudske sućuti prema žrtvama te ponovno zaoštravanje odnosa sa susjednim državama kroz nekontrolirani nacionalizam, usporediv s krajem osamdesetih.

Poslovično shvaćanje hrvatske tranzicije – jedan korak naprijed, dva koraka unazad – misao je vodilja za kojom je posegnuo Ivan Rimac. Kao i njegov kolega Josipović, strahuje kako mjestimične rasprave o do sada učinjenom neće polučiti konkretne rezultate usmjeravanja društvenog i političkog razvoja. To naziva hrvatskim pesimizmom koji je potaknut nedovoljnim razumijevanjem važnosti implementacije eurointegracijskih mjera i uključivanja u globalne tržišne odnose. Rimac naglašava kako je hrvatsko gospodarstvo svedeno na stanje prije tranzicije, što je posljedica loših političkih odluka. Iste su urušile obrazovni sustav i nisu napravile nikakav iskorak prema osuvremenjivanju političkog sustava.

Klasna zatvorenost visokog obrazovanja, cikličko ponavljanje društvene stratifikacije i zloupotreba kulture za političku propagandu a ne poticanje novih smjerova, pogleda na društvo, kritičnosti i kreativnosti Rimčevi su pogledi na teme s kojima je započela i direktorica Rijeke 2020 Emina Višnić. Njezin pogled na četvrtstoljetni kulturni razvitak Hrvatske pesimistično progovara kako ništa bitno nije učinjeno. Štoviše, sustavno su uklonjeni prostori koji su od osamdesetih okupljali mlade, kreativne i progresivne snage. Usporedila je sustav visokog obrazovanja, kojemu je zakonski zagarantirana autonomija zbog važnosti strukovnog promišljanja smjera razvoja, s kulturnim sektorom kojemu se ta autonomija uporno izmiče te se imputiraju političke odluke. Kao primjer dobre prakse koja je gotovo uništena političkim meandriranjima istaknula je Hrvatski audiovizualni centar – jedini pokušaj da se kulturnim radnicima omogući autonomno i odgovorno upravljanje resursima i procesima donošenja odluka. Direktorica Rijeka 2020 – EPK upozorila je kako se nismo daleko odmaknuli od prepisivanja javnih politika bez razumijevanja progresivnih vrijednosti koje kao društvo samo deklarativno podržavamo bez uvođenja u konkretne politike. Posljedica toga je imaginarni kulturni rat koji se trenutno potkusuruje radi najsitnijih političkih interesa, a kao stvarnu posljedicu ima raspirivanje najnižih strasti u društvu.

Zaključno je urednik Jakovina istaknuo važnost osvrta na četvrtstoljetni razvoj društva, neovisno o tome koja je bila njegova supstanca. Smatra kako je potrebno imati jednu referentnu i refleksijsku točku koja će poslužiti za nova promišljanja nakon sljedećih dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti.

Smijemo li se nadati da će stvaralački procesi u hrvatskom društvu proteći na sličan način, isprepletanjem tradicije i novih stremljenja ljudi iz raznih slojeva društva i novih useljenika, svih koji mogu proširiti pluralizam hrvatske kulture, njezin kapacitet učenja, tolerancije, dijaloga, gostoprimstva, pjesama i plesova?

(ulomak iz teksta „Festina lente: prema kultiviranju različitih ritmova razvoja“ Vjerana Katunarića)

Foto: Centar Miko Tripalo