Otkako je popularna predstava „Voda“ došla na repertoar HNK Ivana pl. Zajca, u Rijeci je gotovo sve u njenom znaku.

Bila slatka ili slana, Voda je jedna od tri krovne teme Rijeka 2020 – EPK. Voda je bila i tema dvodnevne radionice za djecu u organizaciji HNK Ivana pl. Zajca i Vijeća mladih Benčić, a u sklopu programskog pravca Dječja kuća Rijeke 2020.

Koji put prelazi voda od izvora do naših špina? Zašto nam je voda u Rijeci povijesno i na svaki drugi način važna? Samo su neka od glavnih pitanja na koji su naši najmlađi sugovornici ovaj vikend dobili odgovore.

Ema, Fran, Anika, Eleonora, Una, Dunja, Rudi, Lucija, Lina, Safiria i Luka u subotu su sa svojim voditeljicama Ivanom, Natali i Renatom obišli Gradsku knjižnicu Rijeka, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja te Prirodoslovni muzej Rijeka, gdje su saznali povijesni i zemljopisni kontekst vode, kao i njenu važnost. Dobro pripremljeni, sljedećeg su dana s jednim pridruženim članom došli na vodoopskrbno područje Zvir kako bi vidjeli izvor odakle se vodom napaja cijela Rijeka sa svojom okolicom i koji nikad, ali baš nikad nije presušilo.

Područje vodoopskrbe je posebno i ekološki zaštićeno, pa smo prije samog ulaska morali proći kroz malu obuku ponašanja. Naš vodič Vlatko Kajapi kazao je da je na izvorištu strogo zabranjeno pušenje i konzumiranje alkohola, što se našim sudionicima učinilo kao suvišna informacija, no ipak je dobro i to znati. Upozoreni smo da ne držimo predmete iznad vode jer ako nam nešto upadne dolje to više nećemo vidjeti.

A povijesti nikad dosta. Sve zgrade u okruženju izvora su secesijske, izgrađene u 19. stoljeću, otkrio nam je Vlatko Kajapi pokazujući na zgradu koja je nekad bila spalionica smeća, što nam govori da je Rijeka i u to doba bila ekološki ustrojena i napredna.

Godinu 1885. zapamtili smo kao godinu početka vodoopskbe u Rijeci. Vodič nam je pokazao na supermarket Plodine u Ružićevoj ulici i kazao da je tamo bila prva crpna stanica, no, kako u to doba nije bilo poznatog dezinfekcionog sredstva, feklane vode su došle u izvorište i došlo je do pojave trbušnog tifusa. To izvorište se napustilo i 1894. se napravila ova crpna stanica od cigle na glavnom riječkom izvorištu, a tu se primjenjivala dezinfekcija vode pomoću tekućeg klora, objasnio nam je Kajapi.

Prije ulaza na samo izvorište, zastali smo kod Eko otoka gdje se vodi briga o odlaganju otpada. Bio je to idealan trenutak da svatko od nas kaže kako reciklira i odlaže otpad kod sebe doma.

Mi potrošene baterije odnosimo tamo gdje smo ih kupili; Moj tata osmislili što ćemo napraviti od starih stvari; Ja pored kante imam vrećicu za papir i plasiku.

Prvo pitanje na izvorištu bilo je Ima li ovdje riba? Ima pastrva, kazao je Kajapi, no trenutno ih ne možemo vidjeti. Od mjesta na kojem smo stajali do dna ima 25 metara dubine, dok se sam izvor nalazi u stijeni na 4,5 metra ispod razine mora. Neki su bili zainteresirani zaroniti u izvor, no to ne bi bilo moguće, jer je temperatura vode svega 7 stupnjeva, dok je naše tijelo na temperaturi od 36, objasnio je vodič.

Sljedeća stanica – crpna stanica! Trinaest crpnih, bučnih agregata čije su pumpe zaronjene u vodospremu i pomoću kojih voda odlazi potrošačima. Brzo smo primjetili jednu špinu iz koje neprestano curi voda. Neki od nas su se opravdano zapitali koliki je račun za vodu Vodovoda? To je nužno, obašnjava Kajapi, to je voda za analizu koja stalno mora cirkulirati.

Saznali smo i zašto svi potrošači u Rijeci i okolicu nemaju istu vodu. Zašto je kod nekog hladnija, kod nekog toplija ili ima klora?

To ima veze s vremenskim protokom vode. Odavde voda ide za Opatiju, na putu dok dođe do, recimo, Mošćeničke Drage voda se ugrije, tamo vodu dobiju najranije za jedan dan, kazao je Kajapi.

Nakon što smo se napili vode s izvora i napunili svoje bočice, došlo je vrijeme za malo planinarenja kroz kanjon Rječine. Oslobodili smo ruke, skinuli se u kratke rukave i osvojili uspon nakon kojeg je sve bilo lakše i ravnije. Prešli smo most preko Rječine kojeg je Luka nazvao ‘most krize’ jer su voditeljice inzistirale da ga pređemo u parovima, dvoje po dvoje.

S lijeve strane ukazale su nam se obrasle zidine. Ivana je kazala je to slavni mlin Žakalj i da, bez obzira kako on danas izgleda, u vremenu kad je bio aktivan zapošljavao je 300 ljudi. Uskim putićima, preko blata i vode došli smo do cilja i zaslužene marende. Na obali Rječine s pogledom na još jedan stari mlin skupili smo snagu za povratak kući. Preživjeli smo i bube, i blato i koprivu. Ekspedicija se vratila umorna, ali zadovoljna.

Fotografije: Vijeće mladih Benčić