Književne večeri „Autorske bure“ ovih su dana posjetile dva otoka, Cres i Lošinj. U Cresu su održane s Oljom Savičević Ivančević i Damirom Karakašem, u Malom Lošinju s Teom Tulić i Bekimom Sejranovićem a kako ih je doživjela, piše Jelena Tondini.

„Ki je bil va Orlec ki je bil Loznati ako proba janca opet će toranti. Tu naći će mir. Tu je raj na zemlji tu je centar svijeta, tu ti je nirvana nikom niš ne smeta. There is no stress in Cres“.  Štarguji, „Škoj“

Krenule smo u četvrtak ujutro da stignemo na onaj (trajekt) u 10 i 45. Naravno, sto komplikacija. Krenule smo prekasno, projurile kroz Rijeku i Krk i maestralno zadnje uletjele u trajekt.

Čim je krenuo, odmah me obuzeo taj neki osjećaj blaženstva. Tamo iznad Merga, već je mirisala kadulja, pa borova šuma, pa maslinici, pa more…. Zavidim Karakašu i Olji što su tamo mjesec dana.

Skupljamo se u Arasanu na kavi i idemo pravac Loznati, jer ki je probal janca tamo, opet će tornati.

Karakaš nam priča o svojim pustolovinama na Cresu. U mjesec dana upoznao je svih. Ručao i večerao u creskim domovima, svirao harmoniku, družio se s djecom u školi, zaposjeo jedan samostanski ured, posudio pisaću mašinu iz škole…. Olja uživa u Filozićima usred Tramontane, s macmalićima. Kaže da je provela jedan dan s Teom Tulić koja je u Malom Lošinju i da su zaključile kako smo ih poslali na prelijepo mjesto – da bi pisale.

„Plavica“, 19:50 – kaos! Sjatilo se pola grada, konobari donose dodatne stolove i stolice. „Plavica“ puca po šavovima, kao i „Dnevni boravak“ na Faruku Šehiću. Došla su djeca iz škole, čujem da i oni pišu reportažu. Karakaša moderatorica Željka nikako ne može zvat Damir, a mi smo svi preuzeli to od nje. Zabavan je, pun dosjetki koje nasmijavaju publiku. Olja priča o svom boravku u Filozićima i svojoj biciklističkoj avanturi do Porozine gdje joj se na uzbrdom povratku u selo iskristalizirala prva rečenica priče koju će napisati. “Đavo mi nikad nije dao mira”.

Čitaju ulomke iz svoji romana. Publika je komunikativna, postavlja pitanja, žele kupiti knjige, traže posvete. Pitaju kad ćemo opet doći s nekim programom. Pričamo do kasno u noć.

U petak nas rano bude ptice i krećemo u Mali Lošinj, zajedno s Karakašom. Nalazimo se na kavi s Teom i Bekimom. Teu nakon mjesec dana boravka pozdravljaju svi rivski konobari. Kaže da ju je gospođa na kiosku gdje kupuje cigare pitala što ovdje radi, pa joj je rekla da piše na što joj je teta odgovora „Netko treba i pisati“. Bekim nam priča o nestancima struje na Susku i kombinaciji Mediterana i Amerike.

Prije književne večeri u Muzeju Apoksiomena, red je da vidimo i Apoksiomena. V.D. ravnatelj Marko vodi nas po muzeju. Kratko se divimo njegovom veličanstvu, Apoksiomenu i krećemo u još jedne „Autorske bure“. Uz uvodne riječi v.d. ravnatelja i predsjednika gradskog vijeća, Iva Kelentrić, kapetanica programskog pravca Lungomare, kao i na svim „Autorskim burama“ do sada predstavila je program, a Željka je porazgovarala s autorima o pisanju, boravku na rezidenciji i teškom životu pisaca.

Sva četiri naša otočka autora na obje književne večeri otvoreno su progovorili o slabašnim honorarima koji ne mogu omogućiti pristojan život, čak ni u Norveškoj gdje živi i piše Bekim Sejranović. Stoga se mnogi pisci bave još ponekim poslovima, uglavnom novinarstvom, prevođenjem, radionicama kreativnog pisanja. Bekim je ispričao i anegdotu kada je, nakon predstavljanja knjige u Norveškoj, u knjižari na crno za manju cijenu prodavao knjige da ga nitko ne vidi iz izdavačke kuće ili knjižare.

Sunce, more, šuma, pisci, šparoge na Porozini dok čekaš trajekt….  Otocima na kojima inače mnogo boravim od djetinjstva sada dodajem jednu novu uspomenu. Hvala ovom poslu na tome. Lijepo mi je nositi kulturu na lijepa mjesta.