…osoba koja izaziva snažne osjećaje divljenja, ali i straha. Dio je animiranoga filma Čarobnjakov šešir (Milan Blažeković, 1990.). Blažeković je stvorio animirane filmove Čudesna šuma (1986.) i Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997.).
Čarobnjaci su često u crnim ili šarenim haljama, na glavi im kapuljača ili široki šešir, iz ruku im izlijeću munje ili magične sile. Čarobnjaci kao da nisu bili od ovoga svijeta, poznavali su nepoznate i zabranjene čini, bili u dosluhu s višim bićima. Zato nisu nikada bili naročito popularni u društvu, vlastodršci i običan svijet još uvijek zazire od njih, a za savjet ih pitaju kriomice.
Nerijetko im ljudi pristupaju sa strahopoštovanjem, kao da su kakvo zemaljsko božanstvo, prokleto ili blagoslovljeno od bogova. Tako su barem prikazani u filmovima i knjigama, kao moćni pojedinci čije su mentalne sposobnosti iznad prosjeka. Osoba koja se bavila čarobnjaštvom mogla je lako ostati bez glave, tako bi ujedno nestali eventualni problemi oko peruti. Inkvizitorima čarobnjaci nisu bili mili. Bilo je sasvim dovoljno da osoba dođe na glas kao vještica pa da bude nasmrt prepečena na lomači. Marija Jurić Zagorka (1873-1957.) u serijalu Grička vještica opisivala je kako su ljudi u Zagrebu i okolici postupali prema vješticama i vještacima.
Čarobnjaci su kao mađioničari, posjeduju tajne moći, ali ima među njima i šašavih šarlatana koji bi krmelj i šmrklje preporučivali kao lijek. Čarobnjaci koji se bave crnom magijom pojavili su se nekoliko puta u serijalu Mister No kojega sam rado čitao u dječačkim godinama (ali i danas!), pomoću Mister Noa usvajao sam nova saznanja o Južnoj Americi, Indiosima i ljudima uopće. U serijalu Zagor pojavljuje se čarobnjak Kandrax. Zagor je svaki put jači od te pametne protuhe. Teksaški rendžer Tex Willer u više se navrata sukobio s Mefistom, vještim vješcem koji nikako da izvuče deblji kraj, već stalno kidne Texu u zadnji tren.
Mišićavi Conan suočavao se s osobama koje posjeduju natprirodne sposobnosti, pomoću mača bi sukob presudio u njegovu korist. Corto Maltese tijekom svojih putovanja susretne se s druidom Merlinom, ali taj mi je susret bio manje strašan, možda zato jer sam Corta čitao u zrelim godinama.
…rijetka unutarnja osobina do koje se veoma drži u društvu. Čast podrazumijeva poštenje i vjerodostojnost. U časne ljude vrijedi se pouzdati. Barem vrijedi pokušati. Časni ljudi slabo su vidljivi, nerado se ističu u javnosti, rijetko kada su dio novinskih rubrika, a dobro je biti u njihovom društvu. U novinama se pretežno pohvalno piše o nečasnim ljudima koji znaju zezati i zeznuti druge ljude, čast nije na visokoj cijeni.
Likovi iz talijanskih stripova (Kapetan Miki, Komandant Mark, Blek, Zagor…) koje smo čitali kao djeca bili su časne osobe (Zagor je bio najpopularniji tijekom mog djetinjstva). Strip junaci imali su stavove koje su bili voljni braniti životom. Nisu se ustručavali izložiti vlastiti život pogibelji kako bi pravda pobijedila. Nepopravljivi pravednici. Zato su mi likovi iz stripova služili kao uzor, oni su činili pravedna djela o kojima sam samo mogao sanjariti. Kao čitatelj, bio sam na njihovoj strani. Kao čitatelj, bio sam častan čovjek.
Kada sam prestao čitati stripove, morao sam pronaći druge časne uzore, što nije bilo nimalo lako. Možda sam se zato u studentskim godinama vratio stripovima, da vratim narušenu čast? Ken Parker je najčasniji lik iz svijeta stripa kojega sam dosad imao prilike upoznati.
…se u starim filmovima brzo napisao. Recimo, netko nekome napravi uslugu. Gangster po narudžbi kokne gangstera iz protivničkoga tabora ili političara. Netko pronađe novčanik nasred ulice pa ga vrati vlasniku. Zauzvrat zahvalni vlasnik poštenoj duši daje papir pomoću kojega kasnije podigne novac ili plati stvari u kakvoj trgovini. Ili mu opali šamar zahvalnosti i počne manijakalno vrištati nasred ulice. Tako je bilo u starim filmovima.
Usluga bi se lako podmirila brzim popunjavanjem čeka. Ili čekova. Kao klincu mi nije bilo jasno kako novac u ogromnim količinama može kolati pomoću jednoga papira i pitao sam se kada će meni netko pokloniti ček jer sam mu pomogao prijeći ulicu ili nositi prtljagu. Dosad nisam popunio nijedan ček, sve plaćam pomoću gotovine ili, još češće, pomoću kartica. U novčanicima nema više novčanica, sve se obavlja karticama. „Sigurnije je i brže“, kažu mnogi. Da, brže je ako se zna šifra i ako ne zablokira sistem. Ili zašteka blagajna. Pa se izgube živci. Kada se sve plaćalo novčanicama, sve je ujedno bilo i brže.
Prije se sve radilo ručno, a blagajna nikada nije bila u manjku, svi su računi štimali ako je blagajnica bila iskusna u svom poslu. I redovi ispred blagajne bili su kraći. Nije bilo čekanja kao danas. Dobro, ljudi su i u manjoj mjeri išli u trgovinu, posebice ako su živjeli na selu. Kupovalo se samo ono najnužnije što se nije moglo proizvesti kod kuće, a bilo je potrebno imati u kući. Recimo, šibice, sol i šećer. Danas se za svaku sitnicu ide u trgovinu.
…radnja koju ponajviše ne vole mladi i oni koji se osjećaju mlado. Zapravo čekanje najteže podnose osobe koje nemaju mira i stalno ih nešto ili netko tjera na kretanje. Stalno užurbani, u sukobu s vremenom.
Čekanje ne pada teško onima koji su se pomirili sa sobom ili svijetom oko sebe. Da čekanje ne bi bilo prožeto nervozom, moraš biti u dobrim odnosima s vremenom. Poželjno je dobro isplanirati vrijeme, ali i računati na to da se svakoga trena može dogoditi nešto neočekivano. Zato je dobro krenuti prema cilju prije vremena, za svaki slučaj. Pripremiti se na čekanje.
Osobno loše podnosim čekanje u zdravstvenim ustanovama, a naročito me živciraju ljudi koji idu na pregled preko reda. Čekaonice su često rasadnik loših emocija, posebice u vrijeme gripe i viroze, kada su intenzivnije netrpeljivosti i nervoze, a pacijenti se prave da su bolesniji nešto što zapravo jesu, kao da će iste sekundi riknuti. Drage su mi velike i poluprazne čekaonice u sklopu autobusnih i željezničkih kolodvora, kada dođem na odredište prije vremena pa mogu u miru promatrati putnike i odmarati. Nervozno pogledavati na sat, strepiti hoću li stići na vrijeme ili će vrijeme biti brže od mene? To ne volim. Volim biti korak brži od vremena. Čekati u miru. Pričekati.
Nije da sam ljubitelj čekanja, ali mi je ono draže od jurnjave.
…vjerojatno čini svakodnevicu svakoga čovjeka. Čipovi čine uređaje kojima se ljudi uredno služe, ali ima ih i u životinjama. Čipom se stvorenje obilježava, čini se vidljivijim, zna se gdje je tko, što radi i u čijem je društvu.
Corto Maltese je, srećom, živio u nečipiranim vremenima, kada je kretanje svijetom bilo slobodnije i zdravije. Bi li pustolov Corto pristao na čipiranje? Bi li koristio mobitel ili kakav drugi uređaj pomoću kojega bi se lako mogao locirati? Čisto sumnjam.
…je, kažu, pola zdravlja. Pritom se misli na tjelesnu čistoću ili osobnu higijenu do koje mlada osoba mora držati ako ne želi doći na loš glas kao smradac. Kako vrijeme prolazi, tako se čistoća tijela lakše izgubi.
Godine donose smrad. Kako čovjek stari, tako mora uložiti više truda da bi mirisao. Da bi ugodno mirisala, osoba se mora stalno njegovati. Mirišljave osobe na glasu su ugodne, brižne i odgovorne osobe. To može, ali i ne mora uvijek biti istina. Nalickane osobe znaju itekako dobro ostaviti dobar dojam. Isto tako, kažu da časna osoba posjeduje čist obraz, ali problem je u tome što se on ne može vidjeti golim okom. Čist obraz može se naslutiti, ali veoma teško.
Čist obraz je, rekao bih, druga polovica zdravlja. Ako je čovjek častan, odnosno pošten, vrlo je vjerojatno da se osjeća mirnije, zdravije i bolje. Naravno, to ne znači da su nečasni ljudi oni koji imaju zdravstvenih problema. Nečasni ljudi mogu se pohvaliti vrhunskim zdravljem, ali i tome dođe kraj. „Svakom dojde smrtna vura“, kaže uzrečica. Dobro kaže.
…je čovjeku vuk. I to kaže stara uzrečica. Ima istine u njoj, ljudi su međusobno veoma neprijateljski raspoloženi, posebice ako je u pitanju novac ili kakva druga vrijednost. Nisu izreke izmišljotina, već provjereni rezultat nečije mudrosti. Začudo, narodne izreke ne zastarijevaju.
…u 34. ulici je božićni film iz 1947. godine koji, kako izgleda, nikada neće zastarjeti. Štoviše, u nekoliko je navrata i prerađen, prilagođen novim generacijama koje nisu vične crno-bijelim filmovima. Crno-bijeli filmovi na glasu su kao dosadna ostvarenja. Gledateljski stereotip! I danas neki redatelji prave filmove u crno-bijeloj tehnici, a rezultat bude pravo čudo! Da bi zaista čudo bilo čudo, ono mora biti po nečemu čudesno. Ili čudnovato. Izazivati čuđenje.
Pjesnici više ne izazivaju čuđenje kao u pjesmi Antuna Branka Šimića (1898-1925.), izgubili su pjesnici važnost i ugled u društvu. Sami su podosta krivi za to. Ni mediji nisu previše zainteresirani za pjesnike i pjesništvo. U dnevnim novinama se gotovo uopće ne piše o književnosti, a naročito je zanemareno pjesništvo. Čak se i u časopisima za kulturu piše malo o poeziji. U kome je problem? U pjesnicima ili čitateljima pjesama? U svima pomalo.
Pjesme rijetko tko piše jer su još rjeđi izdavači koji su voljni nekome objaviti zbirku poezije. Pretežno iste osobe objavljuju zbirke poezije. Ništa čudno. Imaju veze i poznanstva. Tko nema veze, taj je bezveze. Čim prije to čovjek shvati, tim bolje. Gotovo sve se danas svodi na korisna poznanstva. Planovi se teže realiziraju kada si sâm, lakše je kada imaš nečiju potporu. Makar potporu prijatelja. Ili darežljivog mecenu koji je voljan financirati nečiji talent.
Danas se donacijama može prikupiti novac za kreativne projekte. Poslužitelj Kickstarter potiče financiranje umjetničkih projekata, a donatori ne mogu zarađivati. Tako je nastala čudesna knjiga Priče za laku noć za mlade buntovnice – 100 pripovijedaka o izuzetnim ženama (Znanje, 2017.). Knjiga se sastoji od 100 pripovijedaka i 100 ilustracija o ženama koje su promijenile povijest svojim djelovanjem. Divna knjiga, svaka bi ju žena trebala imati uz sebe! Ali i muškarci, čisto da ne zaborave na zasluge izuzetnih žena! Doduše, veoma me smeta što u izradi knjige nisu sudjelovali muškarci. Ni jedan jedini ilustrator. Ne vjerujem da nijedan ilustrator nije bio voljan doprinijeti nastanku ove sjajne knjige.
…ili varivo, jelo koje se jede žlicom. Riječ bi mogla nestati jer ljudi kuhaju u manjoj mjeri ili pak skuhaju ono što je najbrže gotovo, da uštede na vremenu. Čušpajz je, u očima brižnih roditelja (te baka i djedova), bio simbol zdrave prehrane. Topla, kuhana hrana činila je da želudac normalno radi.
…bi uskoro mogla nestati iz uporabe, ne znam kada sam posljednji put vidio da netko koristi čuturicu. Ista je stvar s predmetima kao što su lule, tabakere i tranzistori. Prvu čuturicu dobio sam s nekih trinaest godina. U nju bih sipao vodu, a ona bi mi dobro došla tijekom dugačkih šetnji šumom. Nekima je čuturica služila kao spremnik za žestoka pića (u pravilu se radilo o rakiji).
U stripovima i filmovima vestern tematike bijelci koriste čuturicu, posebice kada prelaze usijana pustinjska područja. Indijancima je čuturica manje potrebna, oni su u stanju pronaći zalihe vode jer su povezaniji s prirodom. Njima se ne zavuče čegrtuša u čizmu preko noći. Ako se klone vatrene vode i sumnjivih bijelaca koji bi rado zaradili na tuđoj gluposti, dožive duboku starost i sačuvaju zdravlje.
…reda ili policajci. Nisu dragi osobama koje imaju nečistu savjest, a dokazanim smutljivcima i bitangama još manje. Pošten čovjek ne obazire se na njih niti strepi pred njima, ipak su oni tu da održavaju red u društvu.
Čuvari je naslov kultnog stripa Alana Moorea iz 1987. godine. Iste je godine Frank Miller objavio naslov Batman: Godina prva (Fibra, 2017.). Za crtež Čuvara zaslužan je Dave Gibbons. Strip je 2009. godine doživio i ekranizaciju, a režirao ga je Zack Snyder (1966.). Radnja stripa odvija se u gradu, a priču čine superjunaci. Moore je napravio priču o karakteru ostarjelih junaka.
Kada smo već kod čuvara, svakako moram spomenuti portire. I oni su čuvari, smješteni pretežno na ulaz koji ujedno služi i kao izlaz iz određenoga prostora. Rado bih se nakratko okušao u poslu portira, ali u noćnoj smjeni. Biti smješten u kućici, uz grijalicu i mali televizijski prijemnik, na stolu križaljke i grickalice. Zdrave grickalice, a ne one koje stvaraju bolesti i višak kilograma!
Mijenjaju se generacije i navike, ali ne i činjenica da je noću televizijski program katkad kvalitetniji negoli danju. Noću se emitiraju emisije i filmovi koji nisu za svaki uzrast. Noćni portiri mogu uživati u probranim filmovima, potrošiti vrijeme na čitanje knjige i širiti razinu znanja.
Milina, zar ne?
