Uzmi u ruke nešto lijepo. Možda ovo…
Tonka Šporki Špiro i Neposlušna Tonka – prva je to slikovnica prozaistice i pjesnikinje Olje Savičević Ivančević, no ne i jedini njezin tekst za djecu, jer već potpisuje dramatizaciju hvaljenih i voljenih dječjih predstava Moj prijatelj Mačkodlak (r. Ivan Plazibat), Som na cilome svitu (r. Renata Carola Gatica) i Legenda o Beskrajnom moru (r. Ivan Plazibat).
Uostalom, i Špiro i Tonka, prije nego su se uselili u pastelno kolorirani svijet jednog od najboljih domaćih ilustratora Svjetlana Junakovića (Sandorf, 2017), viđeni su prvi put ove jeseni, 7. listopada 2017., u Splitu, i od tada se (u režiji Ivana Plazibata) redovito pojavljuju u tamošnjem Gradskom kazalištu lutaka.
Ova je slikovnica maštovit, originalan i, naslućujem, izrazito osoban hommage jedne spisateljice i jednog vizualnog umjetnika svoj “zločestoj djeci” svijeta, ikonama (i uvjetno rečeno anarhoidnim pojavama) naših najranijih dana: Grgi Čvarku, Antuntunu, Pipi Dugoj Čarapi, Pucku, Hlapiću i Giti, Huckleberryju Finnu i ostalim malenim buntovnicima, odmetnicima, “divljacima”, lutalicama, hrabricama. Jer, što god ukalupljeni odrasli mislili o ovim slobodarima, složit ćemo se da samo ti i takvi mogu biti heroji ulice.
U suštini je predmetna knjižica vedra i emotivna podrška svim klincima, malim i velikim, koji su nevidljivi, neshvaćeni, neprihvaćeni – naprosto na bilo koji način drugačiji i neuklopljivi, alternativni i izvan struje, a u nekom trenutku, jasno nam je, to može biti baš svatko od nas. Kako izmještenost nema nikakve veze s godinama, bilo koja dob, svako životno razdoblje ili situacija potencijalna su točka loma, opasnost od (prolaznog) osjećaja nezadovoljstva, pa samim time – a upravo tome nas uči ova šašava storija! – nikako alibi za zdvajanje i pasivnost, nego naprotiv prilika za pomak, podstrek na borbu, pa i riskantne poduhvate, a sve kako bismo ostvarili životne promjene i nove početke, pa možda i mijenjali svjetove, najprije vlastiti, a onda po potrebi malo i tuđe.
Autorica, nadalje, knjigu posvećuje onima koji se usude viriti preko ograde svojih malih, sigurnih dvorišta, a potom tu prepreku, unatoč strahu od nepoznatog, i preskočiti; onima koji će se okuražiti na rušenje granica i prkosno brisati vlastita subjektivna i objektivna ograničenja. Istodobno progovara o životno važnim, formativnim i neraskidivim prijateljstvima djeteta (kao i čitatelja općenito) s junacima iz priča; Olja, čini mi se, tvrdi da nam fikcionalni likovi na život mogu utjecati i dalekosežnije od onih koje susrećemo u stvarnom životu, i s punim pravom – potvrdit će to bez sumnje svaki pošteni knjigoljubac.
A sad sasvim konkretno. Olja Savičević Ivančević ovdje u eliptičnim pjesničkim slikama izmaštava svijet jedne ljubopitljive i oslobođene djevojčice-istraživačice koja će se odrastajući, sasvim očekivano, naći u neugodnom srazu sa sustavom u kakvom funkcioniraju njezini roditelji, čudeći se upitnim pravilima, ispraznim formama, sveopćoj uniformiranosti te naposljetku manjku čarolije na koji odrasli prešutno pristaju. Svi oni stanovnici su grada Utorka, a život im se svodi na jedan automatizmom ponavljan, beskrajan, rutiniziran i dosadan dan, naravno – utorak, dan pri sredini tjedna, usred ničega, daleko od vikenda i bilo kakvog obećavajućeg, uzbudljivog ruba.
Stihovan tekst obogaćen prozračnim i divno začudnim ilustracijama Svjetlana Junakovića, kao iscrtanim običnim drvenim i dovršen vodenim bojicama (što nas vraća u školske dane i ispunjava nostalgičnom toplinom), govori o djetetu samosvojnom, inatljivom (bolje zvuči dišpetoznom, kako stoji u knjizi :)) i snalažljivom, koje se ne miri s nametnutim mu konvencijama, a bogme ni s patrijarhalnim, heteronormativnim obrascima. Posve u čudu (vrlo pametno, zrelo i kritički, ali nikako starmalo!) curica promatra i propituje taj beskrvni, suviše ozbiljan, a opet krajnje kaotičan i nesređen svijet, na pogrešan način naopak i njoj teško shvatljiv.
Tonka razmišlja o svojim roditeljima koji previše rade kako bi joj osigurali sve što smatraju potrebnim, pa u jurnjavi i stresu nemaju vremena ni pogledati je, a kamoli saslušati; o jednom samo njoj dragom, a općenito stigmatiziranom dječaku, neurednom, raskuštranom i bez manira, pa stoga, prema malograđanskom standardu, posve neprihvatljivom. A nakon svega, mala nam mudrica ukazuje na to kako u životu nikad ne valja podleći prividima i vjerovati glasinama, jer stvari najčešće nisu kakve se čine; na važnost sadržaja pred formom; na uvijek dobrodošle različitosti i nužnost jednakih prilika za sve. I naposljetku, upozorit će nas Tonka na obespravljene, što upravo djeca često jesu, čak i kad formalno imaju sve što im treba.
Fabularna okosnica pripovijesti organizirane u jedanaest kratkih poglavlja (podjela teksta na epizode sigurno će olakšati čitanje iz večeri u večer, u napetim nastavcima) odlazak je u nepoznato jedne dobro odgojene djevojčice koja ostaje bez glasa, a pobjeći će, o užasa, s jednim derančićem na zlu glasu. Ovaj arhetipski nespojiv par, fina cura i zločesti dečko (Lunjo i Maza, Lula i Sailor za najmlađe!, no bez brige, sve ipak lišeno ljubavničke dimenzije), dakle, njih dvoje “divljih u srcu”, krenut će u pustolovinu, u potragu za njezinim izgubljenim glasom; na svom putu zalaze u mračnu, a istodobno čarobnu šumu, poprište čudesa i strave simboliziranih u susretu s opskurnom pojavom Igruše-Plakuše, neuračunljive varijante Babaroge.
Nakon takvog duboko transformativnog doživljaja Tonka će se vratiti kamo pripada, svojim od brige sluđenim roditeljima koji su iščekujući odbjeglu kćer – doduše ne eksplicitno, ali, želimo vjerovati off screen – promislili o sebi samima (sugerira nam to posve izmijenjena atmosfera u završnici priče), odnosno o neuralgičnim točkama suvremenog urbanog življenja: obiteljskim disfunkcionalnostima kao posljedici nedostatka kvalitetne komunikacije, istinskog zajedništva i suštinske brige za najbliže.
Uz Špirinu pomoć Tonka vraća svoj glas, što dvojako tumačimo: kad nakratko ostanu bez nje, Tonkini roditelji napokon će osvijestili koliko su joj se malo posvećivali i ponovno će s njom početi razgovarati, a istodobno, djevojčica će se emancipirati od sumnjivih vrijednosti koje nekritički zagovaraju njezini mama, tata, rodbina i susjedi, osvijestit će svoje ‘ja’, zauzeti stav i podići (taj nanovo pronađeni), važno je naglasiti – ženski glas, jer ovo je priča koja daje riječ djevojčicama. Mala junakinja slijedom svega odlučuje da će, kad za to dođe vrijeme, bez obzira na izazove i posljedice, nepokolebljivo tražiti svoj put.
Ukratko, prljavac Špiro generator je promjene, razvoja, ne samo pojedinca (djevojčice koja je jedina otvorena za novo i drugačije), nego i čitave njezine uže i šire zajednice. A takav neočekivan razvoj događaja dovest će do još jednog korjenitog pomaka, naime do Špirine osobne evolucije: Tonka ga prevesla i nadigra, primora ga da je uvažava, a usput ga pouči prijateljstvu. I tako dolazimo do bajkovitog aspekta ove priče, jer u njezinoj je srži susret, kratak, no fatalan i esencijalan, u kojem dvoje različitih individua nešto jedna drugoj daju – možda ne puno, ali najviše što mogu, pa stoga dovoljno, baš koliko treba. Time postaju bolji i sretniji ljudi, a kao takvi bez puno truda mijenjaju i sve oko sebe – ponajprije zakočene i frustrirane odrasle.
Poruka je ove zabavne, duhovite, ali iznad svega društveno angažirane priče (barem kako sam je ja doživjela, a postavljena je kompleksno i širokodometno, pa zasigurno postoji više točnih čitanja; bilo bi zanimljivo vidjeti kako dramaturški predložak tumači redatelj Plazibat, pa tko je u Splitu, nek’ pogleda predstavu i dojavi nam!) da jedino napuštanjem svoje sigurne zone, igrajući se i lutajući, družeći se bez predrasuda s najrazličitijim osobama (i osebenjacima!) te pomalo balansirajući na rubu, učimo i rastemo. No, istodobno je vrlo bitno znati gdje nam je sidrište i tko je naša obitelj (najprije ishodišna, nuklearna, koju smo često skloni samopodrazumijevati, a zatim ona koju ćemo svjesno, na ovaj ili onaj način kroz život odabirati), širiti horizonte i područje kretanja, no čuvati taj svoj inicijalni happy place s puno nježnosti, baš kao i sve ljude koje volimo.
Šporki Špiro i Neposlušna Tonka šaren je knjižurak, a zapravo manifest, koji čitatelja (posebno čitateljicu!) ohrabruje i diže, poziva na otpor, nadahnjuje na djelovanje, a čitamo ga na čvrstom, pod prstima finom papiru, u privlačnom formatu, mat, blago hrapavih korica, koje prije upućuju na elegantan izložbeni katalog ili umjetničku monografiju nego na slikovnicu namijenjenu najmlađima. Vrijednost više ove slikovnice, uz kvalitetnu, naoko neobaveznu, no interpretacijski itekako izazovnu priču i vrhunsku vizualnost, sočan je, razigran i mjestimično dijalektalno obojen leksik (u slučaju nesigurnosti oko značenja pojedinih simpatičnih riječi, poviriti u mini-rječnik na kraju knjige).
Sretni smo što vas upravo slikovnicom Olje Savičević Ivančević i Svjetlana Junakovića vodimo kroz prve dane života našeg Brickzinea, portala posvećenog kulturi za djecu, tinejdžere i sve koji se takvima osjećaju, jer priča o prijateljstvu Špire i Tonke bezvremena je apoteoza slobode i time sjajan smjerokaz za neke nove intimne pobjede svima nama, neovisno o dobi i životnom iskustvu.
