Prvonagrađena priča na natječaju za kratku priču 19. Festivala europske kratke priče.
Tiho
Tiše,
Možda ću čuti svemir kako moju tajnu diše
Tiše
Molim vas pričajte tiho, tiše
jer ne čujem ništa.
sem muzički dvoboj kapljica ljetne kiše.
Nadvila se koprena, tmina neka nad grad Zagreb moj, predviđajući njome bezimenu budućnost, stoj. Uzela ta tmina gumicu čvrstu pa nas orno briše i briše.Brojim, ta sve nas je manje poslije ove čudne kiše.
Svaku boju milu srcu mom izbrisala u tren, pa crvena, plava, žuta i zelena postadoše izmješane, posve crne i sive, sve redom sive pa isčeznule u bujici kiše, rastopiše se i nema ih više.
Potres, korona, poplave, kiše, ta dječji smijeh ne čuje se u slomljenoj mojoj školi više.
Ribice male narančaste rastrčale se u akvariju biologije, ponavljam opet, ni mjehurića nije vidjeti više.
Školska ploča je na čelo pala, pa su se sa nje sva slova obrisala, obrisala slova sva A, B, C, D i E nestadoše, razbježaše se, ne čuju se izgovaranja kriva ni prava ustašca mojih prijatelja mala, razbježaše se ona u domove svoje, stisnuše se tamo, skloniše se, dok učiteljica blago šalje online zadaće mi očekujemo opet tlo tresti će se.
Razmišljam,
kako školsko dvorište tužno je jer po njemu nitko, više nitko ne skače.
Ili sam ja tužna što se ne igram više tamo.
Ma, sigurno je oboje.
Mislim, oboje mislim da je.
Sve me u trbuhu jako jače nešto pritišće.
Svejedno, rekoh sebi dosta straha, kidam koprene pa razmišljam kako se uvijek iz tmine duša smjela lako digne, obriše suzne oči, zavida krvava koljena i potrči u nova obzorja.
Pa, da.
U kukanju budućnost ne prebiva.
Eto još ljepša škola nam na Bukovac stiže, kažu Zagrebačke novine, samo nužno strpljenje to išće. Tako ću ja papire nove i bojice sakupiti pa svoj ću svijet novim bojama obojiti. Plava boja opet će plavim nebom sjati, zelena šumskim lišćem će šuštati, žuto sunce će nas grijati, a u brzi potok Bliznec noge ću močiti, punoglavce od predatora spašavati. Zvučnike sreće glasnije na školsko igralište ću dovući i prijatelje i učiteljicu okupiti. Jer bez smijeha i prijateljskog kruga praznina je, a rado bih ja u znanstvenice.
Tamo u laboratorije pune seciranih puža. Hi hi. Mikroskopski da im proučim slinavi trag, možda koroni ili nekoj strašnoj boli pronađem konak.
Razmišljam, razmišljam sve više, često mi se i priča neka o mom životu ili bilo kojem životu piše, pa se svađam sa sobom još više jer uopće ne pretpostavljam što mi se rađe radi. Jer sve bih, sve bih. Sim, tam, lijevo, desno, sve na mjestu stojim ipak samo čitave prste i zdrave udahe sretna brojim.
1,2,3,4,5,6,7,8,9 i 10 ok. Pa mi se misao za budućnost gasi, pali, točno onako kako tektonske ploče se miču i kako maske protiv korone dišu, škrbavo, a – ha. U njima se gušim sve više i ja. Hoće li mi netko obećati da svijet će preživjeti. Da svaka duša baciti smeće u smeća zna, da se zna što je otpad, što je plastika, a što je ljubičica. Jer šetnjom umjesto ljubičice češće vidim plastične bočice, a umijesto vrganja razjapljeni frižider stoji, pa ne mogu to pokupiti ja, jer sam malena. Vrećicu za plastiku i sitno smeće umijesto košare za lijepo cvijeće po novom nosim ja, da šumu rasteretim koliko mogu otpada. To je ta tmina koja me zabrinjava da, zar nitko o našoj budućnosti ne razmišlja. Ja bih gledala šarene planete teleskopom u livadama maka, noću čekala vidjeti padajuće komete. Disala bih podno lijepog plavog neba i krišom čekala nekog galeba da me sa izmetom pogodi posrid čela. Drugim riječima ja bih se životu smijala ili smijeh više ne postoji, jer smog sve češće se iznad mog grada smeđi.
Pa da.
To je život bez sunca, zaista. Pred buru to je prolom oblaka.
Ma neću da čujem više priče kolona gospođa poslije nedjeljne mise kako loše nam se piše. Da, da, znam loše nam se piše. Ta nisam ja ništa tomu kriva, ignorirati ću te gospođa priče iako, jasno je, ptice već znaju da se svijet bliži kraju, a da na Marsu stanice za novu civilizaciju postavljaju.
A joj.
Ta gore nisam vidjela ni miša, ni mrava, ni gmizavu zmiju da strah nekom utjera. Ni psića kako lovi bubamaru. Ta samo pustinja. To mi se piše? Što da razmišljam, o budućnosti kad, bojim se, nema je više.
Obećajte mi ipak da ću živjeti, živjeti svoje snove. Da ih nije kasno ostvariti vjerovati ću, da će ih rijeka plastike odploviti neću se plašiti.
Može li mi itko obećati da ću živjeti?
