Rampe koje ne propuštaju do kraja. Hoćemo li se izboriti za prolaz?

I nakon gašenja političkih režima i odricanja od ideologija, neki obrasci mišljenja, opskurni instinkti i destruktivni nagoni katkad nastavljaju tinjati u pozadini. Što učiniti s neopipljivim duhom koji se prikrada iz sjene? Kakva je oblika i u kojim ga gestama prepoznajemo? Prepoznajemo li ga u vlastitim obrambenim mehanizmima, konformizmima, autocenzuri? Ili ga prije uočavamo u birokratskim kočnicama, na plakatima gradskih pročelja? Može li se pojaviti u obliku prepreke u javnom prostoru?

U grad stiže istaknuti talijanski umjetnik Giovanni Morbin koji je 2014. centrom hodao s desnom rukom u gipsu, sumnjivo imobiliziranom “prema gore”. Slične kutove ovaj put pronalazimo u pokretu rampi za pješake koje pri otvaranju zastanu na putu prema punoj visini i podignute na 70 stupnjeva propuštaju nas pri prvom, ali i koče pri drugom koraku. Deset takvih rampi možemo pokušati zaobići; meandriranjem možemo izbjeći prepreke koje usporavaju naše kretanje, ali – jesmo li uistinu smjeli proći?