Izložba čiji je kustos računalni algoritam postavlja krajnje aktualna pitanja o odnosu ljudi i strojeva.

Polazeći od tvrdnje da danas sveprisutna automatizacija i strelovit razvoj tehnologije predviđanja drastično mijenjaju i reorganiziraju sve oblike rada, umjetnica predstavlja izložbu čiji je kustos – računalni algoritam.

Istražujući odnose između ljudi i strojeva, s naglaskom na mogućnost strojno osmišljene izložbe, otvara brojna zanimljiva pitanja. Što bi se dogodilo da se njezino umjetničko stvaranje automatizira? Ako bi se razvio algoritam sa sposobnošću predviđanja na temelju baze podataka o njezinim radovima, istraživanjima i interesima, a sve u svrhu određivanja sadržaja i estetike njezina sljedećeg umjetničkog djela – bi li se algoritam tada okrenuo sam sebi i tako bio zarobljen u određenoj petlji?

Budući da se temelji na njezinim umjetničkim djelima i metodama rada, ta će tehnologija predviđanja, svakim rastom količine podataka u svojoj bazi, postajati sve naprednija i složenija. U tom slučaju može proizvesti i nešto iznenađujuće, nešto što nadilazi naša očekivanja i što se može (pogrešno) protumačiti kao kreativnost samog stroja. Ako u suradnji s algoritmom usporedno radi na stvaranju nekog djela, hoće li publika moći razlikovati koje je djelo oblikovao stroj, a koje ona sama? Konačno, s obzirom na to da njezina umjetnička praksa uključuje proizvodnju tehnološki podržanih kinetičkih objekata, ne znači li to da će algoritam – koji je i sam stroj – proizvoditi umjetnička djela koja su također strojevi?

Rad se sastoji od dva segmenta koji se prikazuju u dvije prostorije. U jednoj se prostoriji  izlažu  radovi koje će izabrati algoritam, a u drugoj se prikazuje način na koji algoritam radi.