U svijetu u kojem je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma nije začudo što svakoga dana slušamo o distopijskim maštanjima kraja onoga kroz što sada proživljavam.

Zadnjih nekoliko desetaka godina ocrtavanje postapokalipse postalo je izuzetno mondeno – svi imaju svoju sliku opustošene zemlje golih i mrtvih. Istina, nisu sve postapokalipse iste – većinu današnjeg svijeta muče distopije. Strah od toga da ćemo se zavrtjeti u Orwellovskom totalitarnom cikličnom kotaču ili da ćemo završiti kao čovječanstvo u eko-trilogiji Margaret Atwood.

Nekima ni to nije dovoljno pa s vremena na vrijeme znaju mislima pustiti na volju te razmisliti što bi bilo kad bi bilo (Wolfenstein). A nekima… nekima ni to nije dovoljno. Za njih će kraj biti tek kada svi završimo na Cesti u maksovskoj potrazi za Denzelom Washingtonom. Jer zašto ne kada već želimo da sve ode kvragu!

Za te ljude je Far Cry: New Dawn.

Same old, same New Hope

Svi se sjećamo pomalo frustrirajućeg kraja Far Crya 5 u kojem smo doživjeli poraz unatoč svemu – Joseph Seed aktivirao je nuklearnu bombu te okrug New Hope pretvorio u nuklearnu pustopoljinu. Da, to se zove opaliti šamar igraču. I konvencijama. Zašto sve mora imati sretan kraj? Dat ćemo vam nadu, ali nećemo sreću.

Dat ćemo vam ono što ste toliko željeli – postapokaliptično, krvavo šarenilo Far Cry: New Dawna.

Nastavak započinje 17 godina poslije stiska na veliki crveni gumb koji je okrug New Hope promijenio dovoljno da ne primijetite da se ne radi o istoj karti. Priroda je uzela stvari u svoje ruke te dohvatila sve što joj je bilo pri korijenu stvarajući tako postapokaliptični Eden – sve je šareno i živahno na prvi pogled. Živa priroda na mrtvoj industriji. Prekrasno. Međutim, to ne skriva već isprobanu strategiju taktiku Ubisofta koji već drugi put zaredom reciklira karte, dajući joj samo drugi prekrivač. Nedostatak vremena i kreativnosti nešto je što već dugo muči različite scene u današnjem svijetu koji traži proizvod sad i odmah, ne čekajući poslije i kasnije što rezultira istim i sličnim.

Tim iza Far Crya ne reciklira samo kartu već cijeli sustav napredovanja, kao i borbe što njihov novi proizvod svodi na isto, ali „kao“ različito. Na sreću – dobili smo šarene bum bum stvari!

Ah da – prije doli krenemo na hranidbeni lanac i radnju, važno je napomenuti kako igru započinjete s novim licem, ali starim ruhom. Počinjete s različite lokacije na istoj karti, različitim likom, ali u istoj odjeći što može zbuniti igrača na početku, još isfrustriranog od sjećanja na eksploziju.

Negativac + 2 – 2 = 0

Radnja je jaka koliko i njen glavni negativac – zato je Far Cry 3 umjetničko djelo u kojem imamo priliku zaroniti u izolacionistički ludilo Vaasa koji na više razina uznemiruje nas kao osobu i igrača. Far Cry 4 dao nam je uvid u um totalitarnog režima, dok nam je Far Cry 5 dao sliku religijskog fanatizma koji je uspio u svojem naumu – očistiti, znači uništiti. Da, to se događa kada se papir uzme doslovno. Far Cry: New Dawn donosi nam dva negativca, izopačene sestre Mickey i Lou koje su očito nadahnute Mad Maxom (kao i cijela igra).

Međutim, njih dvije zajedno imaju manje dubine doli netko od prijašnjih negativaca. Sve ostaje na jednoj darvinističkoj esenciji, karakterizaciji puste zemlje koja od likova stvara divljake u borbi za životom. Ne plaše nas jer ti likovi postali su konvencija unutar post apokaliptičkog žanra koji je na filmskom platnu pretrpio mnogo toga.

Ostali likovi ovdje su sa svojim pričama od kojih neke predstavljaju zanimljive obrate u Far Cry serijalu odvodeći junaka na različite lokacije koje se nalaze izvan glavne karte npr. Alcatraz. Međutim, jedno novo stablo lako se izgubi u šumi. Kao što sam već napomenuo – sustav napredovanja je isti. Najveću zabavu i dalje pruža osvajanje neprijateljskih uporišta koja sada mogu tijekom igre biti izgubljena što produžuje igru, dajući na njenoj repetitivnosti. Priznajmo si – to je oduvijek bio jedan od najvažnijih razloga zašto smo se uhvatili Far Cry serijala.

Arsenal oružja na raspolaganju nije se odveć promijenio. Tvorci nisu do kraja iskoristili postapokaliptični potencijal (oksimoron) te jednu od rijetkih novina predstavlja samostrel-pila. Pretpostavljam kako Vam ne moram odviše objašnjavati koncept samostrela-pile. Igru prožima i jedan zanimljiv fenomen, a to je „lažna individualnost“ koja već dugi niz godina vlada na multiplayer platformama.

Jednostavna mogućnost da uredite vlastito oružje i „obleku“. Postapokaliptična pozadina za autore predstavlja savršenu priliku da inkorporiraju taj sustav, temeljeći ga na tome kako se sve radi od ostataka ostataka. I tako dobivamo postapokaliptični Eden u kojem svatko izgleda drugačije, a isti je.

No – kultura je samo ogledalo društva, a šarenilo Far Cry: New Dawna možda nam i odaje previše o njemu.

Kada će uslijediti novi korak?

Far Cry: New Dawn je „milennial“ brat Far Cry 5. Želi biti drugačiji, ali nije. Eksplozija boja ne može prikriti istu kartu, iste likove, kao ni iste mehanizme koji su dio Far Cry serijala više od deset godina. Znam – to je ono zbog čega volimo serijal. To je i razlog zbog kojeg ćemo zaigrati novi nastavak Far Cry serijala. U konačnici – to je razlog zašto ga i preporučujem svima koji ga vole od starih dana.

Međutim, „nasilna“ proizvodnja novih nastavaka koji se minimalno razlikuju nagrizaju nekada revolucionarne mehanizme. Pogledajte samo gdje je novac odveo Call of Duty ili Fallout. Možemo istu problematiku prikazati i u književnosti – Balzacova Ljudska komedija predstavlja jedan od stupova francuske realističke književnosti, ali zbog pristupa, a ne i kvalitete. Balzacova „industrijska“ proizvodnja naštetila je literarnoj vrijednosti njegovih djela od koju su mnogobrojna prosječna, ako ne i ispodprosječna. I dok je Balzacu problem bio novac, Ubisoftu on nije.

Kreatori Far Cry-a imaju sada priliku usporiti i početi potragu za revolucijom koja će promijeniti serijal. A ta revolucija ne uključuje estetske promjene, već mehaničke.

Avangardo, gdje se kriješ!

Napisao: David Čarapina