Ako nam nešto ide na živce onda je to rasizam. Posebno kada nam uništava igru koju volimo.
Huk. Cijela utakmica između Juventusa i Cagliaria stane u jednu riječ koja tih devedeset minuta nije predstavljala sinonim poviku, uskliku, uzviku, buci ili navijanju. Zato jer navijači sa Sardinije nisu navijali ili bučili – oni su hukali.
I to kome?
Moiseu Keanu i Blaiseu Matuidiju, dvama igračima od kojih je prvi prije samo nekoliko dana postao centralna figura novog mladog talijanskog vala koji bi trebao osvježiti talijansku nogometnu reprezentaciju.
Međutim, taj huk koji možete čuti jedino ako gledate uživo utakmicu u Italiji nije bio dovoljan da izazove reakciju. Ne – za reakciju javnosti trebao se pobrinuti Moise Keane sljedećim potezom:
Raširenih ruku, u zagrljaju tišine, Moise Kean staje pred suparnički navijački zid. I sluša. Sluša društvo, simfoniju. Huk koji se ori cijelom tribinom napokon ulazi u eter iz kojeg neće još dugo izaći. Ne zaslugom Moisea Keana već njegova suigrača Leonarda Bonuccia koji je izjavio, citiram, „Moise to nije trebao napraviti, niti su navijači trebali reagirati na taj način. Mislim da je krivnja 50:50“. Kraj citata. Početak rasprave.
Reakcija javnosti nije izostala, ali ona je odavno preuzela ulogu moralne podrške nogometašu koji je doživio rasističke ispade. Moise Kean nije prvi koji je na talijanskim travnjacima začuo zov Tarzana; Kevin Prince-Boateng je primjerice napustio travnjak zbog rasističkih ispada gostujućih navijača Pro Patrije, dok je Paolo Berlusconi Balotellija nazvao „malim obiteljskim crnčićem“. A to je samo vrh mediteranskog brijega.
Ti primjeri samo nam služe kako bi pokazali dvije stvari – empatija svijeta ne odjekuje u vječnost i kako je Bonucci odraz talijanske navijačke kulture, a ne izolirani slučaj.
Međutim, kao što su me učili, svaka promjena u sportu ili kulturu ovisi o društvenom kontekstu koji je u Italiji skrenuo desno i to naglo, dajući pomalo za pravo navijačima da još više prigrle rasizam i antisemitizam kao alate tijekom svojeg navijanja. A to se i događa – talijanski navijači ove godine gotovo na tjednoj razini vrijeđaju igrače na rasnoj osnovi, a odličan primjer je Koulibaly koji je svoj teret šutke podnosi više puta mjesečno diljem Italije.
Time u vodu padaju argumenti o tome kako će uvijek na tribinama biti ljudi zbog kojih i dolazi do generalizacije navijača kao radikalnih antagonista. Slučajnost više ne određuje rasističke ispade – oni su postali konstanta i time javno postavili novi društveni kontekst koji se ne može promijeniti kaznama ili javnim sramoćenjem. On predstavlja kraj procesa koji je trajao godinama i koji sada pokazuje rezultate, a ne simptome.
Stoga dolazi do paradoksa u kojem Leonardo Bonucci izaziva burnu reakciju izvan Italije, ali ne i u Italiji. Trener Allegri izvukao se na kartu slučajnosti među uzornim đacima na tribinama, dok je predsjednik Cagliaria izjavio je kako bi reakcija navijača bila ista da je gol tako proslavio Bernardeschi. Bila bi, ali njega ne bi pratio sveouhvatni kontekst koji je po Keana započeo od prve minute.
Ovdje počiva problem – dolazi se do interpretacije trenutka, a ne cjeline. A ta interpretacija prati istinu koja kaže kako je krivica i na navijačima i na igraču. Cijela situacija ovdje postaje još zanimljivija zato jer je meta Moise Kean, igrač koji je zadnjih nekoliko dana od talijanskih medija gotovo zaslužio trijumfalni vijenac, kao i purpurnu togu.
On za njih predstavlja nadu kako nacionalna selekcija neće potonuti u mediokritet. Čak i njegovo ime odgovara uz cijelu priču koja ga je počela posmatrati kao spasioca talijanskog nacionalnog ponosa – reprezentacije. Međutim – boja kože. Kao što je jednom rekao predsjednik talijanskog nogometnog saveza Carlo Tavecchio, to su oni koji su prije jeli banane.
Suptilno, s vrha, lijepi pozdravi.
Svjetska javnost utišat će se brzo. Kritike će nestati, kao i podrška iz etera. Italija će ponovno ostati nasamo sa svojim navijačima te njihovim hukom i krikom.
Bonucci će ubrzo biti zaboravljen, kao i čin Moisea Keana jer nitko neće stati iza njega. Pročitali ste nekoliko primjera „parada“, kako se nazivaju negativne reakcije na rasističke napadaje u Italiji. Zapamtite ih i uvidite sami što nam je činiti.
Jer kako bi to Ivan Karamazov rekao u 21. stoljeću, citiram, „bez institucija, sve je dozvoljeno“. Kraj citata. Nadam se ne i rasprave.
