Slikovnice? Čitamo ih djeci? A da ih probamo čitati sebi? Moćan tekst jakih poruka…
Vjerujem da svi mi, koji smo odrasli na slikovnicama, pamtimo nama najdraže. Npr. Disneyjeve slikovnice. Susret s njima budi sjećanja na ona izdanja tvrdih korica s platnenim sivim hrptom. Kada bi je otvorili, ukazala bi se svijetloplava pozadina sa svim bijelo iscrtanim Disneyjevim likovima, a započinjalo je čuvenim dvorcem, crno-bijelim na bijeloj podlozi. Više nisam sigurna je li sve to bilo baš tako, ali tako nekako mi izranja uz sjećanje na ustreptalost pred početnim otvaranjem korica.
Skoro da su mi bile dovoljne konture likova za stvaranje osobne priče i čini mi se da sam baš njih najviše gledala, dok se sadržaja tih slikovnica baš i ne sjećam. A tek onaj dvorac, bilo je dovoljno i njegovo crno-bijelo izdanje da oživi svim onim bljeskovima, bojama, zvjezdicama i postane najdivnije mjesto na kugli zemaljskoj gdje bih se istoga trena prebacila.
To nevino uzbuđenje i radost išekivanja, sjećanje na jedno vrijeme, na dijete u meni, na vjeru da se taj djetinji svijet neće nikada promijeniti kao da je napravio neraskidivu vezu sa slikovnicama i moju radoznalost u prelistavanju novih, modernijih, kvalitetnijih.
Druga serija slikovnica koja je obilježila moje djetinjstvo slikovnice su o Maji, Maja i njen psić Žućo. Te slikovnice nisu imale Disneyjevu magiju, ali su uljepšavale stvarnost. Maja je razigrana djevojčica koja od svijeta oko sebe uvijek uzima ono što je najbolje. Njoj uspijeva uvijek uživati, bilo da je na farmi, u novoj školi ili u selidbi u drugi grad. Buljenje u ilustracije dok bi se upijao svaki detalj, urezivanje u pamćenje svake pređene slike, zanemarivanje teksta, a ponovno i ponovno listanje i utapanje u Majinu oslikanu stvarnost, naravno da nisu bili zanemariv dio tadašnjeg djetinjstva.
Ove slikovnice zasigurno neće ići u kategoriju kvalitetnih slikovnica, a i ne želim se kritički osvrtati i analizirati ih današnjim očima. Ne želim kvariti emociju, a one su, upravo takve kakve su bile i u vrijeme u kojem su bile, gradile moj emotivni odnos prema slikovnicama. Sada kada se osvrnem na njih, shvaćam da je tajna bila u detalju, nečem neispričanom i ponekoj bjelini, odnosno buđenju emocija, a one su toliko indivudalne da su neprepričljive i variraju od čitatelja do čitatelja. Na njima sam učila čitati napisano, nenapisano, nacrtano i nenacrtano.
Možda upravo zbog tih ilustracija, onoga što je moja djetinja mašta iz njih izvlačila, toliko me kao odraslu osobu opčinila slikovnica Crveno stablo, Shaun Tan. Ti prizori i slike naprosto gutaju, uvlače u sebe, a u nekim dobijem poriv lupom istraživati detalje. Bez imalo nelagode, to je ono što je vrijedno imati u kućnoj biblioteci i povremeno koristiti umjesto tableta za smirenje.
Uz vrlo malo jezgrovitog teksta i neizmjerno sadržajne ilustracije, govori o periodima životnih težina i razrješenjima koja su uvijek tu, samo ih treba prepoznati. To je slikovnica koja je primjerena svakoj vizualno senzibiliziranoj odrasloj osobi, pa zato dopustite Crvenom stablu da vam zarumeni obraze. Ono potvrđuje sada sve manje neobičnu pojavu, da postoje slikovnice kojima se i odrasli mogu nesputano prepustiti i još bolje ih spoznati od djece.
Suvremene slikovnice sve više reduciraju tekst, a pojačavaju snagu ilustracije i ostavljaju prostor maštovitoj bjelini i emociji. Više nisu isključivo dječja knjiga, nego postaju vizualno-tekstualni umjetnički sadržaj koji je u stanju ispričati složene emotivne procjepe, ljudske strahove, pojednostaviti ljudsku sklonost usložnjavanju života i smrti i sl. Jesu primarno krojene za djecu, ali problematike su suštinski ljudske i cjelina izraza i tekstualnog i slikovnog stvara univerzalnu poetiku djela koja se dotiče svih uzrasta.
Jedna od takvih, kod nas još neprevedenih slikovnica, jest La foresta, koju imamo u engleskom prijevodu The Forest (autor Riccardo Bozzi, ilustratori: Violeta Lópiz, Valerio Vidali), koja je objavljena prošle godine i prva je na listi najboljih slikovnica u 2018. godini New York Timesa i New York Public Libraryja.
To je slikovnica koja je i vizualni i taktilni doživljaj uz liričnu jednostavnost teksta. Ima se dojam da je pomjerila granice i postavila standarde ljestvicu više. Već samim svojim uvezom odstupa od uobičajenog koristeći se japanskim načinom uvezivanja i prednostima koje pruža presavijenost papira.
Tehnikom urezivanja, izrezivanja, utiskivanja i oslikavanja te bjelinom papira i njegovom magijom progovara i dodaje nova značenja tekstu. Slojevitost značenja crpi iz svakog segmenta, bilo tekstualnog, bilo vizualnog ili taktilnog. A o čemu priča, čak nije jednostavno ni definirati jer čitanje ovisi o čitatelju i njegovom prepoznavanju.
Možda, jednostavno rečeno, o životu, čovjeku i prirodi i svemu onome što je između toga, postanku, trajanju i nestanku te ponovnom rađanju. Njena je magija neodoljiva i u njoj ništa nije slučajno, svaki rez papira ima svoje razloge, kao i svaka utisnuta linija u bjelinu. To su oni prostori koji daju čitatelju da osim otisnutih riječi i oslikanog rasta šume taktilnim dijelom iščitava dodatne slojeve.
Ona je naprosto cjelovito umjetničko djelo koje poziva na suradnju, ne samo čitateljsku, prateći slova na papiru, nego tražeći i osjetilni angažman pažljivo prelazeći teksturu papira i iščitavajući što njegove bjeline, što njegove kolorite. Naprosto poziva na istraživanje, opipavanje te ponovno i ponovno listanje i iščitavanje, a to je i jedna od bitnih osobina uspješnih umjetničkih djela. Dovoljno jednostavna za sve, a isto toliko i punoznačna za posebno probirljive.
Još jedna u nizu višeznačnih slikovnica jest Lav i ptica, Marianne Dubuc, reduciranog teksta i izražene ilustracije. Njena je ljepota u jednostavnosti, kako crteža tako i teksta, u rječitosti nerečenog i snažno prisutnoj emociji. Ona nije ilustrirana basna iako su elementi basne tu ako se uzme u obzir da su lavu dane ljudske osobine.
Možemo se zapitati i zašto baš lav; da li zato što je kralj životinja ili što ima bujnu grivu koja je udobno gnijezdo za pticu ili da bi se pokazalo da sve što se podrazumjeva kao strašno i opasno može biti nježno i toplo ili naprosto samo zato. Šturo prepričana, govori o lavu koji nalazi ranjenu pticu, njeguje ju preko zime i na proljeće ptica ode, ali se u jesen vraća kako bi ponovno prezimila s lavom.
Tišina koja dominira slikovnicom, pastelni tonovi ilustracija, nježnost detalja i povremeno progovaranje lava i autorice jednostavnim rečenicama puni slikovnicu višeslojnom tišinom i otvara prostor tumačenju. Zanimljivo je kako je tiskani tekst ukomponiran s ilustracijama i nastavlja u tiskanom obliku misaoni tok koji stvara slika. Bjelina stranica ponegdje služi kako bi se istakli i pojačali slikovni detalji i varira od redukcije zvukovnog, kao npr. snježne tišine gdje popunjava cijele stranice, do emotivnog, tj. naglašavanja tuge odvajanja, gdje je u jednom uglu lav, a suprotnom ptica ili sam lav utopljen u bjelini, tišini i osamljenosti.
Dakle, lav i ptica se razdvajaju, život ide dalje, gubitci su tužni, ali neminovni, vrijeme protječe i ponovno nastupa znakovita bjelina, ali ovoga puta zvukovno prekinuta jednim jedinim tonom koji odzvanja bjelinom. Ptica se vratila. Autoričina poetika objedinjuje vizualno, tekstualno, misaono i zvukovno u jednu cjelinu, tako da je istinsko zadovoljstvo čitati, prelistavati, domišljati i emotivno dorađivati ovu priču. Ona tematski kao da se uklapa u djeliće Bozzijeve “Šume” i dopunjava emotivnim detaljima neminovnost životnog ciklusa.
Slikovnica Dan kada sam se pretvorio u pticu (autorica Ingrid Chabbert i ilustrator Raul Nieto Guiridi) još je jedna u nizu jezgrovitih kroki slikovnica reduciranog teksta i slike. Bavi se prvom ljubavi, a može se iščitati i još ponešto, ovisno o čitatelju, ali u svakom slučaju emocijama.
Poleđina korica asocira na starinsku pohabanu cvjetnu tapetu na kojoj su siluete bijelih ptica te kao da nam odmah, dok još nismo ni zašli u svijet slikovnice, govori da je riječ o nečemu davnom, vječnom dok bijele ptičje siluete otvaraju prozor u novo. Priča počinje tako da se početni crteži ne odnose direktno na tekst.
Konstataciju zaljubljenosti prati osnovna kontura maske koju dječak izrađuje, kako bi postao ptica i privukao Klarinu pažnju koja je zaljubljenik u ptice. Taj naizgled nesrazmjer teksta i slike lagano dobija svoju ujednačenost, ali šarm ove slikovnice upravo je u tome što ilustracije ne prepričavaju tekst, nego ga upotpunjuju. Npr. kada opisuje Klarinu fascinaciju pticama, slikovno se ne podražavaju ptice na njenoj odjeći, bilježnicama i sl.
Nenavikla na direktno imenovanje Smrti u dječjim slikovnicama, pa još u naslovu, izaziva čuđenje, ali ilustracija izdužene patke podignuta vrata ispod naslova ublažava nedoumicu.
Jednostavnost crteža, skoro karikaturalna, odsustvo boja, praznine stranica otvaraju prostor sjetnom osmijehu kod odraslih jer sjećanje na težinu prve zaljubljenosti naravno da postaje pomalo smiješno i upravo zbog toga zabavno za odrasle. Čak bi se i odrasli mogli zapitati nad elementom stavljanja i skidanja maske, kao i upornosti i odlučnosti u bivanju različit bez obzira na posljedice koje to nosi i ono osnovno, nad emotivnom iskrenosti koja ne brine o posljedicama.
Pojava slikovnice Patka, Smrt i tulipanWolfa Erlbrucha pri prvom susretu lagano me stresla, a istovremeno kao magnet privukla. Nenavikla na direktno imenovanje Smrti u dječjim slikovnicama, pa još u naslovu, izaziva čuđenje, ali ilustracija izdužene patke podignuta vrata ispod naslova ublažava nedoumicu i vuče na listanje. Jasno je da se dotakla osjetljiva tema, a još više iznenadi ilustracija smrti nježnoga osmijeha razvučenog preko lubanje.
Od nelagode uzrokovane predrasudom, strahom i čime sve ne, daljim listanjem čitatelj, kao i patka, navikava se na tu osmjehnutu lubanjastu pojavu koja čak djeluje nježno. Patka u strahu pita svoju pratiteljicu Smrt – “Zar si me došla pokupiti?”, a Smrt odgovara – “Ja sam uz tebe otkad si živa”, što je i ključni trenutak prihvaćanja njene prisutnosti, nakon čega njihov odnos postaje skoro prijateljski.
Začudna je emocija koju izaziva njihovo druženje, što slikovno, što tekstualno prikazana. Ona je na granici prijateljstva i nelagode, zbunjenosti i ugodnosti, naziruće provokacije i nevjerice u prihvaćanje stvarnosti. Upravo u tim odnosima skriva se sva složenost i ljepota ove jednostavne priče.
Izduženi likovi svojim kretnjama i izrazima dopunjavaju neizrečeno u tekstu, a bjelina papira kojim dominiraju ostavljaju prostor za sva promišljanja i konačne rečenice – “Smrt je bila gotovo malčice tužna. Ali bio je takav i život”, što nas vraća na priču o Lavu i ptici, kada lav u bjelini papira ostaje sam i zaključuje “Takav je život”, a Bozzi u Šumi kaže – “Svaki korak naprijed vodi ka ožiljcima i ogrebotinama. Ali, koliko znamo, nema povratka natraga.” A što je s tulipanom, to otkrijte sami.
Dakle, pomenute slikovnice više nisu nevine neutralne priče o događajima, nego riječju i slikom dočaravaju složene emocije. Ali kako objašnjenje emocija ima vrlo širok i šarolik raspon, autori sve više idu ka reduciranju teksta koristeći se bjelinama kako bi ostvarili emotivno neizrečeni prostor, ostavili prostor osobnom doživljaju, otvorili vrata unutarnjeg svijeta svakog čitatelja, jer bijelo nije praznina, bijelo nije boja, bijelo je mašta, bijelo je otkrivanje sebe u nenapisanom.
Zato ne izbjegavajte slikovnice, odvojite vrijeme ne za čitanje, nego za iščitavanje, uđite u njihov svijet i otkrivajte njihovu poetiku. Nećete požaliti.
