U organizaciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, na terasi lounge bara „Teatro“, u srijedu, 15. srpnja, održan je okrugli stol, odnosno razgovor s kritičarima i publikom o predstavi “Vježbanje života – drugi put / Esercitazione alla vita – seconda volta“.
U raspravi su sudjelovali izvršna direktorica Centra za napredne studije Jugoistočne Europe Sanja Bojanić, prof. teatrologije Aleksandra Jovićević, književnik i književni kritičar Nikola Petković, predsjednica Zajednice Talijana Rijeka / Comunità degli Italiani di Fiume Melita Sciucca te redatelj predstave Marin Blažević, a razgovor je moderirala Katarina Mažuran Jurešić, voditeljica programa razvoja publike u HNK Ivana pl. Zajca.
Nova predstava Vježbanja života nije ni obnova ni rekonstrukcija nekadašnje predstave, premda se i o tome svojedobno razmišljalo, ali niti predstava nastala kao da njezine prethodnice nije bilo. Novo Vježbanje života ulazi u povremeni dramaturški dijalog, istodobno sentimentalan, ali i kritički, s predstavom Nedjeljka Fabrija, Darka Gašparovića i Georgija Para, a usto i predlaže pristup romanu i njegovoj prvoj slavnoj inscenaciji s početka devedesetih iz odgovornosti i perspektive današnjeg vremena. Vježbanje života – drugi put stoga je predstava kojom se po drugi put, ali i na drugačiji način scenski čita Fabrijev roman. Ona je i hommage i dramaturško-redateljsko-glumačko preispitivanje nekadašnjeg Vježbanja života, ali i riječke povijesti našeg Kazališta odnosno Grada.
„Hrabrost je postaviti na kazališne daske Vježbanje života, budući da se radi o kultnoj predstavi“, istaknuo je Nikola Petković i dodao kako je dobro što se u predstavi povijest, s kako kaže, velikim P isprepliće s mikrohistorijama na način da svaki lik priča svoju osobnu priču što daje dodanu vrijednost originalnom tekstu i samoj predstavi.
Za razliku od svih ostalih sudionika tribine, profesorica Aleksandra Jovičević koja u Rimu predaje na odsjeku za književnost i filozofiju na fakultetu Sapienza, imala je potpuno drugačiju startnu poziciju gledanja ove predstave. „Nisam imala prilike gledati Vježbanje života prije 30 godina i nisam pročitala ni knjigu. Pokušala sam, ali mi je zbog arhaičnog jezika probijanje kroz tekst bilo poprilično teško. Unatoč tome gledala sam predstavu s oduševljenjem, a najdojmljiviji moment mi je doticanje ljudskih sudbina u predstavi. Rijeka je mjesto ispreplitanja povijesti, režima, događaja i ljudi raznih nacionalnosti. To treba isticati i zato smatram da je ovo predstava za 21. stoljeće“, rekla je Jovičević.
„Ova predstava istovremeno kod gledatelja stvara i ugodu i neugodu i zadovoljstvo i nezadovoljstvo“, smatra Sanja Bojanić. „Cijela predstava je u slikama koje svaki gledatelj sam sa sobom spaja u cjelinu u odnosu na ono što pamti u vlastitom životu, na svoju povijest ili povijest vlastite obitelji“, kazala je Bojanić.
Predsjednica Zajednice Talijana, Melita Sciucca, priznala je kako je imala ogromna očekivanja od predstave koja joj se nisu u potpunosti ostvarila. „Nedostajalo mi je fiumanstvo, čakavština. U nekim sam trenucima bila iznenađena, a u nekima nisam dobila ono što sam očekivala. Ipak, najviše sam se prepoznala u liku Mafalde i u sceni kada ona govori kako ovo možda više nije grad koji ona prepoznaje, ali je ipak grad koji ona jako voli“, objasnila je Sciucca.
„Vježbanje života – drugi put“ jedan je od vrhunaca programa EPK, dio je programskog pravca Doba moći koji govori o povijesti, a uistinu ne postoji predstava koja bi mogla bolje od ove govoriti o povijesti Rijeke.
Nove izvedbe predstave riječka će publika imati priliku gledati opet na jesen u HNK Ivana pl. Zajca.
