Tri knjige nastale u povodu obnove i povratka riječkog orla na kupolu. Dvoglavi je orao simbol na grbu Grada Rijeke.
Enver Krivac (HR) – Indeficienver: Let iznad orlovskog gnijezda
Stripovski orao s kojim se možemo smijati.
Može li riječki orao letjeti? Neobično pitanje, reklo bi se, znamo li da je riječ o skulpturi graditeljski usidrenoj u kupolu Gradskog tornja, štoviše, o prikazu ptice polusklopljenih krila. Ništa od toga ne upućuje da bismo toga stvora trebali vidjeti u skorom letu.
Pa ipak, ptica je ptica i krila su krila. Ona su i neka vrsta metafore koja podsjeća kako priča o riječkom orlu ne bi smjela ostati na rekonstrukciji njegovih zemnih veza i sveza, u smislu narativa o simbolu vladarskih moći. Enver Krivac je u mediju stripa nepristojan autor pristojnog iskustva. To bi u riječkom slučaju značilo idealno ime za drukčiji pogled na skulptorski lik orla od dosad viđenih.
Njegova knjiga donosi četrdesetak pasica kojima je neskrivena nakana povijesnu priču o riječkom orlu žanrovski demistificirati. Krivčev zahvat nije negatorski, on izrasta na uvažavanju onoga čime se tematski bavi, dapače iskazuje mu naklonost, čime ulazi u vode pristupa znanog u umjetnosti pod nazivom camp. Krivčev rad nastavlja uspješnu liniju stripovskih autora s ovih prostora, čiju poetiku scenaristički odlikuju redukcija na kratki remen i verbalne humorne dosjetke. Krivac uokviruje priču trima okomito postavljenim kadrovima, a svakim od njih vladaju dvije orlovske glave u dijaloškoj situaciji. Razgovorna situacija postaje idealan trenutak za uvrnut humorni komentar svijeta ispod i oko, uključujući montipajtonovski hod po rubu, mjestimice obojen lokalnim koloritom.
Pasice su to pitkog sadržaja, s kojima se čitateljski lako identificirati jer za podlogu imaju svakodnevan život, što ne osporava ni činjenica kako je na djelu život na visokoj nozi, na vrhu Gradskog tornja, u društvu golubova, galebova i ostalih pernatih gradskih stanovnika, u čemu čitamo personifikacijski potez autora. Dvije glave kao da pripadaju nekakvim našim uličnim tipovima što su se zatekli na poziciji iznad drugih gdje – pametni kakvi već jesu – zadržavaju zdrav ulični nerv koji humorno ne štedi nikoga, jednako tako ni sebe same.
Damir Tulić (HR): Riječki orao u povijesno-umjetničkomu kontekstu
Studija od koje ćemo ubuduće počinjati priču o riječkom orlu.
Knjiga povjesničara umjetnosti Damira Tulića Riječki orao u povijesno-umjetničkomu kontekstu stiže u čitateljske ruke kao dio izdavačke trijade pripremljene u povodu ponovnog postavljanja skulpture orla na kupolu Gradskog tornja.
Što je to riječki orao, kada se i kojim povodom pojavio kao neka vrsta umjetničko-političke krune satnog tornja, tko ga na tom gradskom landmarku autorski potpisuje, odakle mu i dokle seže dinamizam simbolike, tko se i kako potrudio oko njegova inicijalnog postavljanja te tko je i zašto uložio energiju isprva u njegovo djelomično dekapitiranje, potom i u potpuno fizičko destruiranje, imajući vjerojatno na umu njegovo brisanje iz kolektivne memorije? Sve su to upitnici koje radoznali čitatelj može razriješiti na stranicama Tulićeva teksta.
Tekst je podacima iscrpan, stručno utemeljen na brojnim originalnim i povijesnim izvorima te pisan bez podlijeganja hermetičnim stranama stručno-znanstvenog metajezika. Tekst je to koji na visokoprofesionalan način rekonstruira informativne koordinate povijesne priče o skulpturi riječkog orla. Posljedično, knjigu se može čitati kao povijesno-umjetničku studiju posvećenu temi iz gradske umjetničke, urbanističke i političke prošlosti te, usporedno, kao epizodu iz gradskog života čija je intrigantnost nalik političko-kriminalističkom štivu. Svaki budući pogled Riječana i njihovih gostiju prema (ne)letećem dvoglavom stvorenju na vrhu Gradskog tornja treba početi od Tulićeve knjige.
Damir Steinfl (HR): Legenda o dvoglavom orlu
Ludistički slatkiši iz psihodeličnoga gnijezda
Sve ono što je našao pohranjeno u bazi podataka kao njezin standardni sadržaj, počevši od povjesničarske faktografije o vremenu i razlozima pojave skulpture preko kunshistoričarskih uvida u njezine stilske značajke i promjene oblika do razglabanja o recentnome društvenom kontekstu zahvaljujući kojemu se skulptura vraća na nekadašnje mjesto – Damiru Steinflu je samo daleki okidač za vlastitu priču, priču koju prema standardno definiranim izvorima ne obvezuje baš ništa.
Fabularna linija – premda bi bilo preciznije kazati fabularni kovitlac, tragom činjenice da je na djelu nadrealno vrtloženje kojemu je pokretačko gorivo asocijativno prelijevanje iz jednoga fragmenta priče u drugi – grana se u nekoliko, poslužimo se autorovim izrazom, pjevanja. Dobro je da ih ima, ona drže temu kompozicijski na okupu, gradeći je kao događajni slijed protegnut od trenutka nastanka riječkog orla do njegova preuzimanja važne uloge u gradskom životu. Epizodama toga slijeda vladaju sirene, zmajevi, mačak u čizmama, čudesne ribe, kule-glave golemih ušiju i isplaženih jezika te njima slična živopisna bratija poznata nam iz povijesti klasične i popularne kulture. Raspojasana autorska imaginacija tu je u funkciji očuđavanja teme koju smo dosad čitali isključivo pogledom kroz klasične naočale, dakle ograničeno, ne videći u njoj zatomljene potencijale neklasične naravi.
Da nije sve ostalo samo na odličnoj idejnoj platformi, potvrđuju pravi mali dodatni ludistički slatkiši kojima Stainflove stranice pršte na sve strane. Prepusti li se njihovoj alogičnoj logici, čitatelj dobiva priliku uživati u liku orla koji se ne obazire na granice stripovskoga kadra pa se on i likovi u priči o njemu protežu kroz dva ili više kadrova. Isto vrijedi za verbalne iskaze protagonista uobličene pozivanjem na stilska sredstva tzv. visoke književnosti, koja priču nježno vode put arhaičnih, bajkovitih tonova.