U Rijeci je nedavno održan nulti Fashion Week. Tom prilikom razgovarali smo s kritičarom arhitekture i dizajna Marojem Mrudljašem.
Maroje Mrduljaš, arhitekt, kritičar i kustos, rođen je u Rijeci, a živi u Zagrebu. Dugogodišnji je urednik uglednog časopisa „Oris“ i stručni savjetnik na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu. Na riječkom Fashion Weeku, skupu studenata arhitekture, njihovih profesora i stručnjaka ovog područja, Mrduljaš je bio u ulozi kritičara projekata koje su studenti izlagali te moderator jednog od panela pod nazivom “Urban Update/Upgrade”. Maroju Mrduljašu postavili smo nekoliko pitanje u vezi studentskih radova, njihove realne izvedivosti te trenutnom stanju i potrebama Rijeke u urbanističkom smislu.
Maroje, koje je vaše mišljenje u pogledu analiza koje su studenti proveli za područje „Sweet & Salta“, možemo li uopće promišljati da bi se takve ideje mogle realizirati u Rijeci?
Raspon projekata obuhvaća vrlo različita mjerila, od najmanjeg do najvećeg mjerila, od malih parazitskih intervencija u industrijskoj arhitekturi do redefinicije čitave regije. Dakle tu zbilja ima različitih pogleda i različitih mogućih pristupa što ta transformacija ili urbana preobrazba znači. Moguće je i kombinirati različite elemente projekata pa od njih stvarati neku novu cjelinu tako da je pitanje realnosti izvedivosti ovih projekata dosta jedan upitan pojam. S jedne strane imate projekte koje su velikog mjerila, a koji bi se možda i mogli realizirati kao što je primjerice redefinicija javnog gradskog prijevoza i slično, a koje se mogu možda odraditi i bez fizičkih intervencija kroz čistu urbanističku inteligenciju da tako kažem. Ili intervencije manjeg mjerila koje su ostvarive. Prema tome mislim da se neke stvari mogu realizirati vrlo brzo. S druge strane čak i projekti koji se ne mogu objektivno realizirati nude neke nove poglede, neke nove perspektive koje ni ne moraju biti odmah primjenjive, ali otvaraju drugačiji pogled na grad i onda nam omogućavaju da o njemu razgovaramo i razmišljamo na drugačiji način.
Kako bi ste ocijenili prezentirane projekte, jesu li studenti napravili dobar posao?
Studente arhitekture krasi jedna specifična svježina i neopterećenost onim što bi mogli nazvati prljavom realnošću. Naravno da je realnost element s kojim se treba projektirati, ali studenti imaju tu privilegiju pa i izazov da tu realnost mogu apstrahirati ili idealizirati. Posebno me veseli kada vidim autentična rješenja koja prekoračuju autocenzuru pragmatičnosti i otvaraju neke nove poglede koji nisu uobičajeni u standardnoj praksi. Što se više različitih projekata pojavi to će nam biti i bolja podloga za razgovor što bi Rijeka, koja se suočava s velikim izazovima grada u ekonomskom i urbanom opadanju, u budućnosti mogla biti. To se posebno odnosi i na to kako što bolje iskoristiti projekt Europske prijestolnice kulture.
Što bi to Rijeka, po vašem mišljenju, trebala i mogla biti?
Rijeka definitivno treba novu definiciju vlastitog urbanog identiteta i neku vrstu početka konsolidacije njene urbane strukture. Zvuči komplicirano, ali nije. Jednostavno, Rijeka je kao industrijski i lučki grad više-manje odumrla, stara ekonomska i materijalna baza više ne postoji , potrebna nam je nova. U ekonomskom smislu još uvijek nije jasno što će se dogoditi, na koji način će se Rijeka razvijati u idućih deset ili dvadeset godina. Ali mi moramo grad u urbanističkom smislu pripremiti za taj period stagnacije u okolnostima kada je pola grada prazno. Dakle stoje nam ogromna industrijska postrojenja, dijelovi luke neiskorišteni… Što sa tim prostorima, ali u onom periodu kada još nema njihove jasne namjene. Taj jedan gotovo interregnum, međuprostor, međuvrijeme o kojem treba razmišljati. Ima užasno puno potencijala, ima mogućnosti da se ti prostori prepuste građanima kroz povoljne uvijete i okolnosti, a samo je potrebno promijeniti perspektivu pogleda prema tome na koji način se gospodari gradom, imovinom, koja je više-manje u javnoj domeni ili se može pretvoriti u javnu domenu i šta to otvara kao nove perspektive. Ustvari Rijeka čini se da je sada u nekoj očajnoj situaciji jer je na stanju poluživota, a s druge stane to je jedna ogromna prednost i potencijal s kojim se može raditi puno toga dobroga zbog toga što nije opterećeno isključivo komercijalnim i ekonomskim uvjetima nego gotovo kao jedan materijal za radikalno utopijske eksperimente.
Maroje Mrduljaš autor je niza stručnih i znanstvenih članaka o arhitekturi, umjetnosti i dizajnu, a u svojoj bogatoj karijeri postavio je i nekoliko izložbi. 2009. godine utemeljio je istraživačku platformu „Nedovršene modernizacije“ (zajedno s Vladimirom Kulićem) koja istražuje arhitekturu i urbane fenomene u regiji bivše Jugoslavije. Maroje je neovisni stručnjak za EU Mies van der Rohe koji dodjeljuje uglednu europsku nagradu za arhitekturu te je član Odbora stručnjaka za Europsku nagradu za urbani javni prostor.
