Dr. Rubinstein – ples kao vrsta meditacije
Marina Rubinstein obožava biti DJ i puštati glazbu, a čak i kada je za miks-pultom, dok spaja hypnotic acid, rave 90-ih i pumping techno, u mislima je na plesnom podiju. Uostalom, upravo se ondje ova umjetnica, rođena u Rusiji, a odrasla u Izraelu, prvi put zaljubila u techno. Prije nego što je postala DJ i počela puštati glazbu pod nadimkom Dr. Rubinstein, bila je samoproglašena „prava raverica“ u Tel Avivu. Upravo je tijekom tih dugih noći partijanja i počela gledati na ples kao na neku vrstu meditacije.
„Uz pravu glazbu“, objašnjava, „možete osloboditi um i plesati a da ni o čemu ne razmišljate. Za mene je to najbolji osjećaj na svijetu, nešto što donosi istinsku sreću.”
Tom „posebnom osjećaju“, kako ga opisuje, Rubinstein stalno teži te ga želi prenijeti i drugima koji dolaze vidjeti njezin nastup. Iako joj vedra osobnost u tom naumu znatno pomaže, njezin avanturistički duh i neosporna ljubav prema svemu što ima veze s acid glazbom ono je što je uistinu izdvaja od drugih DJ-a. Trenutno živi u Berlinu i redovni je DJ na mjestima poput Berghaina, no njezin je talent sve češće vodi po Europi i svijetu gdje pušta glazbu uz bok uglednim techno stručnjacima.
Elena Colombi – anarhistički ukus za odabir glazbe
Rođena u Italiji i odgojena u nekonvencionalnoj obitelji slobodna duha, Elena Colombi preselila se u London 2008. godine i pokrenula uspješan niz partyja uz pomoć kojih se afirmirala na underground sceni. Elena je sada cijenjeni DJ i radiovoditelj na NTS-u te njezin glazbeni stil predstavlja široku lepezu utjecaja i nadahnuća. Znati i osjećati glazbu za nju ne znači opredijeliti se samo za neki određeni žanr. Ne vodeći se za trendovima, ona prihvaća najbolje od prošlosti i budućnosti, posvećujući pritom posebnu pozornost umjetnicima koji nisu toliko poznati te onima koji još nisu otkriveni. Industrijski ritmovi, pulsirajući tehno, ambijentalna glazba, sintetizirani zvukovi, freaky disco, balearske ljubavne veze, proto-house i još mnogo toga – sve je savršeno uravnoteženo u njezinim dinamičnim setovima, bilo na radiju, u klubu ili u vlastitoj kolekciji raznolikih, a opet povezanih mikseva. Za uvid u Elenin ukus i odabir možete poslušati njezine stare emisije na radiju NTS ili pak njezine mikseve za časopis FACT i Dekmantel podcast.
Tijekom 2017. godine Elena je doživjela velik uspjeh. Svoj japanski debi ostvarila je u klubu AOYAMA Zero, u Amsterdamu je puštala glazbu s Interstellar Funkom u De Schoolu te je nastupala u Säuleu u Berlinu, Opiumu u Vilniusu i klubu Rabitsa u Moskvi. Stekla je i priznanje etabliranog umjetničkog svijeta, nastupajući u Manchesteru rame uz rame domaćoj legendi Jonu K-u u umjetničkoj galeriji Whitworth te u muzeju Tate Modern u Londonu tijekom Tate Lates događaja. Nastupila je na festivalima kao što su ADE, Field Day, Lente Kabinetu i Field Maneuvers.
Kasja – osvježenje na sceni
Kasja je nedavno krenula ozbiljnije puštati glazbu, no od djetinjstva njeguje svoju ljubav prema plesnim, eklektičnim i subverzivnim glazbenim žanrovima, što je sada vidljivo u njezinim dinamičnim setovima. U posljednja dva mjeseca puštala je po klubovima poput Crkve u sklopu Rijeka Gori queer festivala, kluba Život (gdje je imala dva allnightera), Riječkim tunelima kao dio Outlook launch partyja, u pulskom Kotaču i Karlobaru, beach baru Prasowski u sklopu Kantrida FKK 2020.
Svojim glazbenim stilom i selekcijom privlači mase koje nije strah plesati, njene setove krasi happy oldschool house s dašcima minimal housea i malo mračnijih žanrovskih odmaka, kojima pokušava ispipati teren u kojemu glazba nije jednolična i monotona – već ostaje koherentna.
Anna Calvi – emotivna kantautorica
Prepoznata kao emotivna kantautorica, virtuozna gitaristica i fascinantna izvođačica, već od 2011. godine kada se pojavila na sceni, neprocjenjivi je dio britanske glazbene industrije. Oba njezina albuma, istoimeni prvijenac te nasljednik One Breath iz 2013. godine, zaradili su nominacije za britansku glazbenu nagradu Mercury, dok joj je prvi album donio i nominaciju za nagradu BRIT za najbolju novu izvođačicu. Dosad je surađivala s velikim imenima poput Briana Ena i Marianne Faithful te s Davidom Byrneom s kojim je izdala album obrada Strange Weather 2014. godine. Pod palicom Roberta Wilsona 2017. godine je skladala glazbu za operu The Sandman.
U Rijeci je Anna Calvi promovirala svoj treći album Hunter. Album je to iskonskih perkusija, neobuzdanih gitara i izvanrednog lirizma kojim Calvi svoje glasovne i gitarističke ekspresije razvija van granica svega što je prije radila za koji sama kaže:
Oduvijek mi se sviđala ideja međuigre mojeg glasa s gitarom, to sam htjela dalje razvijati i zaista izraziti osjećaj slobode.
Calvi je bilo važno da album bude ranjiv koliko je i snažan; lijep koliko je i grub; da govori o lovini koliko i o lovcu. No, istovremeno pazi da te osobine ne odredi kao „muške“ ili „ženske“ – cijela je poanta da jedna osoba, kojeg god roda, može biti što god poželi. Snaga je u samom kontrastu; u načinu na koji se kreće među tim ekstremima, zahvaljujući čemu zvuči slobodnije nego ikad.
2018.
Inga Mauer – svestrana DJ-ica u usponu
Inga Mauer, ruska DJ-ica i producentica bez stalne adrese posljednjih nekoliko godina podiže sve više prašine u undeground-techno krugovima. Osim što je rezidentica kluba Stackenschneider u St. Petersburgu i česta gošća vodećih nizozemskih klubova (zahvaljujući prijateljstvu s ekipom iz Bunker Recordsa), Mauer neumorno turira i niže nastupe na vodećim techno okupljanjima poput Berlin Atonala i Dekmantel evenata. Uz sve te nastupe stigla je uređivati i voditi eklektičnu emisiju Bon Voyage za Cómeme, online radio postaju istoimene etikete pod vodstvom legendarnog Matiasa Aguayja.
Iako broji samo dva službena izdanja – mini-album From Cologne To Clone objavljen 2016. godine za Hivern Discs, etiketu Johna Talabota, te prošlogodišnji 12’’ za Shtum, podetiketu Uncanny Valleyja – Inga Mauer spada među najtraženija DJ lica nove generacije techno producenata/ica. To nimalo ne čudi budući da njezini intrigantni techno-setovi prožeti electro i acid utjecajima malo koga ostavljaju ravnodušnim.
Rrose – mračnjačka drugačijost
Nekoliko godina nakon umirovljenja svog aliasa Sutekh, američki producent s prebivalištem u Londonu, Seth Horvitz, 2011. godine predstavlja novi projekt Rrose. Nizom EP izdanja za nažalost raspušteni Sandwell District, jednu od najutjecajnijih underground-techno etiketa dvijetisućitih, okupljenu oko producenata Functiona, Femalea, Regisa i Silent Servanta, Rrose vrlo brzo privlači pažnju publike i kritike. Već godinu dana kasnije lansira vlastiti label Eaux, a kasnije izdaje i za Stroboscopic Artefacts i druge. Iako se izdanja Rrose često kreću na granici između techna, eksperimentalne i ambijentalne glazbe, njezini moćni DJ-setovi slove za ponajbolje od tvrdog industrial-techna.
Inspiraciju za umjetničko ime Rrose crpi od ženstvenog alter-ega francuskog umjetnika Marcela Duchampa, Rrose Sélavy. U skladu s time – i s ciljem izazivanja uvriježene slike techno producenta kao strejt muškarca – naime, Rrose uvijek nastupa u dragu. Suradnje s imenima kao što su Kangding Ray, Paula Temple, Lucy, Bob Ostertag, Orphx i SØS Gunver Ryberg svjedoče reputaciji koju Rrose ima u techno krugovima.
Chelsea Wolfe — glazbenica koja kopa ispod nereda svijeta
Svestrana američka glazbenica Chelsea Wolfe zasvirala je u ljeto 2018. na Trgu Riječke rezolucije. U sklopu europske turneje, s Rijekom kao jednom od postaja, Chelsea Wolfe je promovirala svoj šesti službeni album Hiss Spun, koji je učvrstio njezin status jedne od najupečatljivijih ženskih underground glazbenica današnjice.
Chelsea Wolfe djeluje od 2010. godine kada je izdala prvi album The Grime and the Glow. Krajem prošle godine izdala je šesti album, Hiss Spun, pod diskografskom kućom Sargent House (koja surađuje s nekim od vrlo poznatih glazbenih imena poput bendova Wovenhand, Boris, Emma Ruth Rundle, Earth). Na albumu Hiss Spun C. Wolfe je surađivala s glazbenikom i producentom Kurt Ballouom, a izdan je u Salemu, Massachusetts.
Dok su prošli albumi vođeni intimom ogoljene folk glazbe (The Grime and the Glow, Unknown Rooms), ili lupajućim pulsom dodatne elektronike (Pain Is Beauty, Abyss), njezino najnovije izdanje izuzetno je zbog kombinacije glasnog basa, tutnjajućih bubnjeva i izdašne distorzije. To je album koji je nenamjerno preuzeo dio svoje aure iz hladne bijele zime Nove Engleske, iako je kostur materijala satkan od preokreta u Chelseainom osobnom životu, dugogodišnjeg prihvaćanja vlastite ranjivosti, ljutnje, poriva za samouništenjem i mračne obiteljske prošlosti.
Htjela sam napisati neku vrstu eskapističke glazbe; osloboditi pjesme koje su tek bile u tijelu, kaže Wolfe o albumu.
Kopanje ispod nereda svijeta kako bi pronašla pravu ljepotu možda je najkonzistentnija tema u ekspanzivnoj diskografiji Chelsea Wolfe. To je tema koju povezuju njezino konstantno istraživanje neobičnih tekstura i zlokobnih melodija, te raskošnost ukorijenjena u ružnoću i bol.
Konstantno smo bombardirani lošim vijestima, ljudi bivaju ubijeni zbog sramotnih razloga ili bez ikakvog razloga… Imaš osjećaj da je svijet mjesecima u suzama, a onda se sjetiš da je tako od samoga početka. To je nevjerojatno. Moram pisati o tome.
Osim dodavanja nisko-frekvencijskih zvukova uz bogate naslage fuzziranog basa, dugogodišnji suradnik C. Wolfe, Ben Chisholm, začinio je album uznemirujućim premazima zvukovnih kolaža s kojima su Chelsea i njezin bend bili okruženi, poput tutnjave gradilišta iz Praga, gdje su nastupali u sklopu turneje, urlika kojota u okolici Chelseaine seoske kuće u Kaliforniji i sl.
Album je ciklički, poput mene i mojih raspoloženja, kaže Wolfe za Hiss Spun. Ciklusi, opsesija, okretanje, centrifugalna sila – koje su pomiješane s intrinzičnim osjećajem kao centrom sebstva…
To je album koji Wolfe vidi kao neku vrstu egzorcizma, a koji je u svojoj srži katarzičan – uostalom kao i prethodni albumi.
U sukobu sam sama sa sobom… Umorna od pokušaja nestajanja. Zbog toga je zapis postao vrlo osoban. Htjela sam se otvoriti više, ali i stvoriti svoju stvarnost.
Brutus — energična eksplozija glazbenih žanrova
Samo ime Brutus daje naslutiti da je riječ o žestokom bendu. Radi se, naime, o trojcu koji dolazi iz Leuvena u Belgiji te stvara ekspanzivan, stratosferski punk, zvuk specifičnog izraza koji odudara od ostalih bendova unutar žanra. Kao bend koji uživo ostavlja bez daha, Brutus je svakako bio savršen uvod u nastup američke glazbenice Chelsea Wolfe u Rijeci na Trgu Riječke rezolucije.
Bend je u Vancouveru u Kanadi 2017. snimio svoj debitantski album Burst s glazbenim producentom Jessejem Ganderom. S obzirom na izazovnost i uzbudljivost, te jedinstveno iskustvo slušanja koje nam pruža ova suradnja, možemo bez ustručavanja nazvati Burst rock albumom 21. stoljeća.
Postmodernističkom konstrukcijom, dinamikom black metala, hardcore energijom, progresivnim i math-rock ukrasima, te čistim pop melodijama koje se mogu otkriti na debitantskom albumu Burst, Brutus uspijeva pogoditi u rascjep između Slayera i Savagesa, The Smithsa i Slowdivea, Dillinger Escape Plana i Deusa. I to sa samo tri člana koji stručno surađuju kako bi svoj zvuk učinili što monolitnijim i emotivnijim.
Primjerice, bubnjarica i pjevačica, Stefanie Mannaerts, pokazala se kao jedan od najzanimljivijih vokala koje možemo čuti u novije vrijeme. Vokal je to koji je sposoban prebaciti se iz melodijskih pasaža do kažnjavanja svojih glasnica deranjem u samo tren oka.
Ono što Brutusovu glazbu čini posebnom su upravo glasne i snolike gitare shoegazea pojačane do hardcore-punk brzine; sočna mješavina najboljega od brojnih žanrova i podžanrova. U trenutku kada čujete snažne riffove i gromoglasnu buku bubnjeva, mogli biste pomisliti da znate u kojem pravcu smjeraju. No upravo tada ritam se smiruje do drhtavog tremola. Brutusova glazba je, mogli bismo reći, posvuda a u istom trenutku je precizno fokusirana. Glazba je to koja odbija biti ukalupljena.
Punčke — energični trojac
Punčke su energični trojac oformljen sada već davne 2007. godine u Vinkovcima. Osnovala ga je grupa srednjoškolki različitih glazbenih ukusa i preferencija, a danas ga čine Lucija Ivšić (gitara i vokal), Anja Tkalec (bas) i Goran Nježić (bubnjevi). Izdanjem novoga EP-ja Valovi 2018. godine Punčke su naznačile novi smjer u svojoj glazbenoj karijeri, a osim samim glazbenim stilom promjene se naznačene i kroz vizualni identitet za koji je zaslužna dizajnerica i umjetnica Ena Jurov, te kroz nove suradnje. Radi se ovdje prvenstveno o novome bubnjaru, Goranu Nježiću, inače i članu sjajnog riječko-sisačkog kolektiva BAKA Productions, koji je za Punčke najavio snimanje video spotova, odnosno trilogije u sklopu novoga EP-ja.
Kako se ne žele ograničavati na samo jedan glazbeni pravac, Punčke danas u svojim pjesmama kombiniraju različite utjecaje i stvaraju drugačiji zvuk od onoga što su kreirale u samim počecima benda, a publika ih često opisuje kao indie-pop ili punk-rock bend s primjesama Televisiona, Joy Divisiona, Patti Smith i drugih. U odnosu na ostatak opusa Punčki, novi EP Valovi je, recimo, zadržao energičnu notu s dozom usmjerenog bijesa kakav ih prati još od debitantskog albuma iz 2013., Sunčano s povremenom naoblakom. No odmak u godinama glazbi i tekstovima ipak daje notu zrelosti.
Do sada su izbacile demo Robot Koji Hekla (2010.), dva EP-ja Mehanizmi Obrane (2012.) i Valovi (2018.), te dva studijska albuma – Sunčano s povremenom naoblakom (2013.) i Ništa nije kako se čini (2016.).
Iako je riječ o bendu koji žanrovski neće svima leći, činjenica jest da se pri svakom odsviranom tonu ni u kojem trenutku ne suzdržavaju. Prisustvovati koncertu Punčki znači prisustvovati koncertu benda koji se ne trudi ispuniti ničija očekivanja osim vlastitih i koji u svojoj glazbi ne pristaje na kompromise. Voljeli ih ili ne, nitko ne može zanemariti činjenicu da je to bend koji se trudi svoju energiju prenijeti na što iskreniji način.
Ana Antonova —ugodna buka
Ana Antonova svestrana je DJ-ica koja je, s obzirom da dolazi iz obitelji glazbenika, od najranije dobi okružena notama, koncertima, glazbenicima, solistima iz cijele ex-Jugoslavije i svijeta. U glazbene vode ušla je svirajući klasičnu gitaru u glazbenoj školi, no unatoč klasičnom obrazovanju, sredinom 90-tih počela se zanimati za elektronsku glazbu.
Raznolikost glazbenih utjecaja koji su oblikovali Anin glazbeni ukus osjeti se i danas – ne opterećuje se žanrovima, od nje možete očekivati mash-up žanrova od probranog deep housea, acida, synthpopa, tech-housea, pa sve do bangera koji vas vode prema vrhuncu večeri i definitivno ne ostavljaju ravnodušnima. Vrlo rado ulazi i u techno vode, gdje posebnu pažnju posvećuje selekciji traka, s nižim BPM-ovima, ali s puno groova i dubine.
Ako Anu pozovete na gostovanje, pomno će proučiti prostor u kojem nastupa, kao i line-up. Voli osjetiti klub pa makar to bilo i preko fotografija s prijašnjih partyja; duboko je koncentrirana na svaki nadolazeći nastup, iznimno respektirajući publiku kao i kolege s kojima će tu večer dijeliti pult.
Početkom 2016. godine Ana je postala su-organizatorica klupskih večeri pod nazivom fitness! koje sugeriraju mnoštvo groovea, plesa, zabave i prolivenog znoja na plesnom podiju.
Istu godinu završila je s nagradom Ambasador za koju je nominirana u kategoriji Dama hrvatske elektronike. Nedavno je, pak, prema Mixmagovoj selekciji već drugi put izabrana kao jedna od najuspješnijih regionalnih selektorica.
Ana je uzlaznu putanju nastavila i 2017. godine kada ju je portal Urban Bug pozvao da nastupa na njihovom stageu u sklopu EXIT festivala. U jesen 2017. osmislila je glazbeni program Caramel u riječkom Tunelu, večer rezerviranu za žanrove u kojima je do sada nismo imali prilike slušati. Radi se o žanrovima koji su je kao tinejdžericu uveli u svijet elektronske glazbe, od nu jazza, nu soula do jazz housea.
Na koncu, ono što sama Ana kaže o svojoj glazbi možemo sažeti u rečenici:
Tražim groove, bez obzira na žanr, neki catchy momenat, ne mora to nužno biti neka lako pamtljiva melodija. Naprotiv, mogu to biti neke varijacije ili 2-3 disonantna tona od kojih te možda na početku zaboli uho, ali kasnije shvatiš kako apsolutno imaju smisla i zašto se ja toga nisam sjetila i napisala baš takvu traku.