Hommage Josipu Kulfaneku I i II“: izložba “Sušak u očima djeteta”

Također će biti prikazan i kratak filmić kojeg su snimila djeca OŠ Vladimir Gortan o Josipu Kulfaneku) te će biti predstavljena vizualizacija triju projekata Zelenoga vala Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture: Zeleni Sušak – hommage Josipu Kulfaneku I i II (Grupa građana – Sušačka akcija) i Jestivi grad – uređenje platoa ispred bivše robne kuće Gornja Vežica (Grupa solidarne razmjene Rijeka – Istok). Sva tri projekta usko su povezana s dječjim promišljanjem prostora i govore o idejama grupe entuzijasta koji planiraju upravo taj prostor učiniti ljepšim i boljim.

Grada Sušaka s nostalgijom se sjećaju i o njemu promišljaju „stari“, oni koji su bili dio njegove priče ili su na neki drugi način emotivno za njega vezani, ali i povjesničari, kulturolozi koji ga pokušavaju prepoznati i doživjeti kao zasebnu cjelinu u novome vremenu koje ga briše, kao što briše i veće priče od njega. Ipak, svaki je pokušaj novoga promišljanja ili doživljaja „nepostojećega grada“ dobrodošao, posebice onda kada dolazi od najmlađih, onih koji njegov prostor dobivaju u baštinu.

Zavičajna povijest, ne toliko prisutna u kurikulu povijesti, može svoje mjesto, osuvremenjena, naći kako u nastavi likovne kulture tako i u nastavi drugih predmeta. Na što obratiti pozornost? Kako prepoznati prostor oko nas i kako u njemu prepoznati potencijal koji mu daje dječje oko? Sušak je na ovoj izložbi razlomljen na fragmente, viđen očima djece sušačkih kvartova. Vođeni svojim mentoricama, nastavnicama likovne kulture Silvanom Konjevodom (OŠ Centar), Đurđicom Novak – Žagar (OŠ Trsat), Tamarom Baričević (OŠ Vladimir Gortan), Dolores Lisac (OŠ Vežica), Sanjom Markušić Vukasović (OŠ Gornja Vežica) i Jadrankom Herceg (OŠ Pećine) učenici u različitim likovnim tehnikama oblikuju i predstavljaju prostor kojega su dio.

Centar Sušaka tako je prikazan vodenim bojama, plavozelena prelijeva se u dječjim radovima u svim tonovima i dominira nad svima drugima, Trsat je cigleno narančaste boje, dječji se pogled zaustavlja na krovovima i zvonicima, Gortanovci centrom svoga svijeta, Vojaka, doživljavaju mali plato u krugu škole i otvoreni prostor Kampusa. Obližnji zeleni svijet parkova, posebice struktura japanskoga vrta u dvorištu škole, najdraža je likovna tema malih Vežičana, dok Gornjovežičani ozbiljno promišljaju nekadašnji centar svojega kvarta na kojemu su se nekada odvijali Dani Vežice i u njega ubacuju boje koje tom prostoru tako bolno nedostaju. Najmorskiji dio Sušaka, Pećine, prikazan je tehnikom tuša (pročelja hotela) i pastelama koje oslikavaju nedavno uređeno stepenište koje vodi do njihove škole. Tako Stube Malika Tintilinića povezuju djecu Pećina s neizostavnim dijelom djetinjstva, bajkama Ivane Brlić Mažuranić.

Ukratko, prostor Sušaka viđen očima djece prostor je blagih boja, on je spoj nabujale vode, narančastih crijepova, šarmantnih pekarnica, impozantnih hotela, zelenih parkova, ali i prostor asfalta koji čeka da mu se udahne neki novi život. Čini se da je čak i u ovim bučnim vremenima Sušak uspio sačuvati svoju tišinu. Građen kao vrtni grad i dostatan samome sebi, Sušak bismo mogli predstaviti kao zeleno srce Rijeke kojemu neboderi izgrađeni 60-ih i 70-ih nisu uspjeli naškoditi. Promišljen je bio tako lijepo, tako humano, da bi žalosno bilo ne promišljati ga i dalje… od najmlađih školskih dana, u obliku fragmenata, pa dalje, dok se možda opet ne počne nazirati neka njegova nova, osnažena cjelovitost koja ne bi trebala smetati ama baš nikomu, posebno ako je shvatimo kao neodvojivi živi dio grada kojega je Sušak davno postao i bezrezervno se predamo sušačkome ritmu, dinamici koju nam nude njegova bezbrojna stubišta i stepenice…