Prostorne intervencije na lukobranu – Svjetlana Despot

Priznata produkt dizajnerica i dizajnerica interijera Svjetlana Despot ovoga je puta svome gradu darovala interaktivne prostorne instalacije s ciljem da na važno mjesto susreta ponovno uvede svoje Riječane. Instalacije pozivaju prolaznike na introspekciju, ali i zajedničku igru.

Rad je nastao u siječnju 2020. godine kao otisak mog osobnog unutarnjeg stanja a dogodilo se da je sve to razmišljanje aktualnije sada (Covid-19 ) nego tada. Kao da sam predvidjela osjećaj izolacije, u kojem smo se uskoro svi našli.

Imala sam potrebu materijalizirati kolektivno stanje svijesti i tako su nastali interaktivni objekti, popraćeni izrekama poznatih autora. Cilj mi je bio potaknuti šetače na razmišljanje o intimnim temama Samoće, Ispovijesti, Slobode i Zagrljaja.

U situacijama kad se osjećamo sami i izdvojeni od ostalih ljudi, čitav nam svijet izgleda tužno i besmisleno. Kada Čovjek ne osjeća zajedništvo, tišti ga osjećaj izdvojenosti. To nije osjećaj koji samo ponekad obuzima nekog pojedinca, to je osjećaj koji je zajednički svim pripadnicima ljudske vrste kao društvenim bićima. Potrebno je samo malo zagrepsti po površini da bismo ga osjetili. Zbog toga većina ljudi izbjegava izdvojenost i Samoću i učinit će sve da izbjegne unutarnji osjećaj usamljenosti popunjavajući tu prazninu brojnim aktivnostima i ciljevima.

Trćeći za tim ciljevima nerijetko završavamo na potrebi za Ispovješću. A je li na najosnovnijem nivou naša volja Slobodna ili je vezana strogim lancima determinizma? I nakraju ono što svakom ljudskom biću treba je samo Zagrljaj.

Iz teksta OreMušćet:

Svjetlana Despot uvijek je u potrazi za novim načinom izričaja kroz koji će pružiti posjetitelju ili korisniku njezinih proizvoda osjećaj sigurnosti i ukazati mu na nove dimenzije već poznatih materijala i predmeta. Iza takvog naizgled jednostavnog rješenja uvijek stoji veliki trud i istraživanje, bilo da je riječ o novoj kolekciji pletenih naslonjača (primjerice Hula Hula stolice, 2010., taburei Koverta,2012.) ili o inovativnoj intervenciji u zapušteni i neiskorišteni prostor (idejni projekt za zgradu Exportdrva, 2018.). Iako je možda najbolje poznajemo u kontekstu visoko kvalitetnih produkata koji nastaju kombinacijom korištenja najnovijih tehnologija proizvodnje i zaboravljenih zanata, njezini se dizajnerski koncepti definitivno ne zadržavaju na oblikovanju funkcionalnih i lijepih pojedinačnih predmeta. Dizajnirani predmeti čine kolekcije oblikovane s ciljem stvaranja neke nove priče i atmosfere koja obuhvaća prostor i sve koje u njemu borave. Njezini su prostori zamišljeni kao kazališne scene u kojima se stapaju različite boje i teksture, s ciljem da nas privuku i pruže nam sigurno utočište i mjesto za bijeg od rutine. Slično kao što se mekana vuna i čvrsti i fleksibilni filc isprepliću na njezinim Kovertama, tako se u prostoru izmjenjuju fleksibilni paravani u boji s crno obojenim zidovima i čvrstim strukturama. Na ovim su odnosima čvrstog i mekanog, kako ih autorica sama definira, temeljene i prostorne intervencije na riječkom lukobranu koje nastaju kao odraz autoričina unutarnjeg stanja. Budući da je ideja nastala još u siječnju ove godine, čini se kao da je upravo ovim radom Svjetlana Despot gotovo pa i predvidjela osjećaje osamljenosti koji su u prethodnim mjesecima preplavili svijet. Prizori odjednom ispražnjenih gradova odražavali su sliku stanja kolektivne svijesti. Iza prostornih intervencija stoji upravo njezina ideja o stvaranju instalacija u prostoru koje će ljude ponovno približiti jedne drugima, ali i vratiti ih natrag gradu. Prema tome ni sam odabir lokacije za njihovo postavljanje nije slučajan. Osim što čini važan dio povijesti i pomorske tradicije grada, riječki je molo longo šetnica, odnosno mjesto susreta i druženja. Upravo na tome mjestu četiri Svjetlanine interaktivne prostorne instalacije s natpisima Samoća, Ispovijest, Sloboda i Zagrljaj privlače prolaznike ispisanim tekstovima i iscrtanim obrisima pozivaju na sudjelovanje i zajedničku igru. Intervencija ustvari predstavlja kratku priču – ciklus uzroka i posljedica koji se zaključuje temeljnim idejama pripadnosti i zajedništva. Autorica priču započinje samoćom koja se preko oslobađanja od svega nepotrebnog razrješava u zagrljaju. Samoća je predstavljena likom izdvojenim iz okoline, zaklonjenog pogleda. Prolaznik mora kročiti na njegovo mjesto i izdvojiti se od društva čitanjem teksta u istaknutoj pregradi koja mu skriva lice. Ispovijest je jednostavno inscenirana ispovjedaonicom, gdje jedan od prolaznika ispovijeda, a drugi odrješuje grijehe.Prolaznik dalje stupa na povišenu platformu na kojoj, poput osvajača olimpijske medalje, slavi svoju slobodu. Na kraju priče ponovno ulazi u prostor instalacije koja ga ovoga puta prihvaća i grli. Autorica je u vrijeme„socijalnih distanci“ povezala prolaznike velikim zagrljajem. Svjetlana Despot na jednostavan je način uspješno preobrazila urbani prostor i pretvorila ga umjesto za igru. Velikim je dijelom to još jedan odraz njezine dizajnerske prakse u kojoj nastoji zadržati znatiželju i probuditi „dijete u sebi“ ali i potaknuti svoju publiku na introspekciju i pozvati na empatiju – sve kroz igru.