Autorske bure - informacija za novinare • Rijeka 2020

Rijeka, 9. listopada 2019.g.

INFORMACIJA ZA NOVINARE

ZBORNIK KRATKIH PRIČA AUTORSKE BURE,

SASTAVNI DIO PROGRAMA LUNGOMARE ART RIJEKE – EUROPSKE PRIJESTOLNICE KULTURE

Projekt Autorske bure sastavni je dio programa Lungomare Art. Podsjećamo, ta programska cjelina Europske prijestolnice kulture na različite lokacije diljem Kvarnera postavlja trajne skulpture cijenjenih europskih i svjetskih umjetnika inspirirane lokalnim temama.

No, osim umjetnika koji se bave oblikovanjem skulptura, ovaj je programski pravac okupio i umjetnike lijepe riječi, spisatelje i spisateljice koji su stvarali priče inspirirani boravkom u mjestima Kvarnera, svojim intimnim doživljajem tih mjesta i kontaktima s lokalnim stanovništvom.

U periodu od ožujka do svibnja 2018. godine, odabrani autori i autorice koji pišu bosanskim, hrvatskim, srpskim i crnogorskim jezicima, tzv. „bhsc“ jezicima, proveli su mjesec dana na Kvarneru, otkrivajući zanimljivosti ovoga kraja (svaki autor zasebno na dodijeljenoj lokaciji). Svi autori i autorice imali su zadatak napisati kratak prozni tekst vezan uz lokaciju na kojoj su boravili. Selektorica programa bila je spisateljica Željka Horvat Čeč, a autori i autorice birani su s mišlju na sintagmu „luka različitosti“, koja predstavlja Rijeku – Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine.

Kako bi se pisci i spisateljice bolje upoznali sa stanovnicima mjesta u kojima su boravili, 2018. godine održano je i trinaest odlično posjećenih književnih večeri, u mjestima u kojima su autori boravili, a koje je vodila selektorica zbornika Željka Horvat Čeč. Autori su na književnim večerima dijelili svoje dojmove o mjestu i rezidenciji u kojoj su boravili, pričali o svom dosadašnjem radu, o temama iz života i književnosti te su čitali svoja dotad objavljena djela.

Za zbornik Autorske bure u konačnici je napisano 16 priča, koje se objavljuju u izdanju RIJEKE 2020 i V.B.Z.-a te u dizajnu Studija Sonda, a pod uredništvom Krune Lokotara.

Promocija zbornika održava se u subotu, 12. listopada 2019.g. od 19.30 sati na Riječkoj ribarnici, lokaciji koja je za priču inspirirala pisca Faruka Šehića. U okviru promocije u ovom specifičnom prostoru, dijelove priča iz zbornika interpretirat će mladi riječki glumci – studenti i studentice studija Glume i medija, Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. U programu promocije zbornika Autorske bure sudjelovat će i glazbeni sastav Marinada te VJ OBLIK 3 (Damjan Šporčić).

Pisci i spisateljice Autorskih bura i jedinstvene kvarnerske lokacije kao nadahnuće

U Autorskim burama, sudjelovali su sljedeći pisci i spisateljice, stvorivši kratke prozne tekstove navedenih naslova, inspirirane lokacijama diljem Kvarnera:

Faruk Šehić – Katedrala od riblje krljušti (Riječka ribarnica),
Dorta Jagić – Tajna crnog notesa(Volosko),
Milena Benini – Šuma ponad mora (Mošćenička Draga),
Vladimir Arsenijević – Duhovi mesta(Pećine),
Lejla Kalamujić – Remont ljudskih sudbina (Kostrena),
Nora Verde – Ajkula (Bakar),
Robert Perišić – Pozdravi Cara! (Crikvenica),
Enver Krivac – U Fordu (Zebar),
Edo Popović – April u Bašćanskoj dolini (Baška),
Asja Bakić – Sezona (Lopar),
Olja Savičević Ivančević – Tramuntana (Filozići),
Damir Karakaš – More (Cres),
Tea Tulić – Dama iz Čikata (Mali Lošinj),
Bekim Sejranović – Miss Misery na otoku Susku (Susak),
Zoran Žmirić – Titraj plave boje (Lovran),
Josip Novakovich – Okus mora (Opatija).

Iz uvoda u zbornik, urednika izdanja Krune Lokotara:

“Teško je opisati koliko se različitosti sreće u ovoj knjizi. Autori/ce su različitih generacija, biografija i preferencija, spisateljski im se opusi razlikuju po opsegu, dosegu i profilu, različite su im i metode stvaranja. Recimo, autorica Asja Bakić je zamolila da se njezina priča izuzme od uređivanja, u duhu različitosti i individualnog tretiranja svakog autora, želja joj je ispunjena.

Autorice i autori su živjeli u lokalnim zajednicama od ožujka do svibnja 2018., a klimatska prevrtljivost je htjela da ih, možda baš zbog globalnog zatopljenja, zadesi uglavnom hladno vrijeme s pokojim neočekivano jakim i zakašnjelim udarom bure. Utoliko se pokazalo da je naslov zbornika „Autorske bure“ itekako prikladan. Bura je onaj vjetar koji čisti i bistri, koji čini da pogled i uvid sežu dalje i dublje.

Ako autorice i autore povezuje tek „bhsc“ jezik/ci, lokacije nude sasvim drugi tip zajedničkog. Okružile su Kvarnerski zaljev kao nekad Rimljani Sredozemlje. Gleda se iz tih lokacija na Kvarner s obale, s otoka i s planine, iz grada i sa sela, iz mikroklima otočkih, priobalnih ili čak planinskih, iz zajednica svih vrsta: ribarskih, industrijskih, turističkih, onih koje se kolebaju oko vlastitog identiteta, onih koje pamte bolje dane pa kao da su umočene u sepiju i nostalgiju ili onih kojima se smiješi jarko sunce napretka… Iz sraza tih mnogih različitosti ispisale su se, kakve drugačije, nego vrlo različite priče.”

FARUK ŠEHIĆ – KATEDRALA OD RIBLJE KRLJUŠTI (RIJEČKA RIBARNICA)

Riječkom se ribarnicom za priču Katedrala od riblje krljušti inspirirao Faruk Šehić.

“Dnevnik pak pisca, koji započinje mitskom riječkom kišom, a kojega uvijek poetični Faruk Šehić naziva Agentom Smithom, nastaje oko riječke ribarnice i u krljuštima ribe vidi cijeli svemir, bit će onda i obrnuto, i prerasta u odu tom sveujednom uvidu. Ovaj dnevnik seli na društvene mreže koje, autor je u pravu, većina korisnika i koristi u svojevrsne dnevničke svrhe.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Riječka ribarnica

Nedaleko mola na kojemu su kroz povijest lokalni ribari iskrcavali ulov smjestila se današnja glavna gradska tržnica u Rijeci i u njenom sklopu riječka ribarnica, svečano otvorena 1915. godine. Arhitekt trobrodne bazilikalne građevine s potkrovnom galerijom Riječanin je Carlo Pergoli, a venecijanski kipar Urbano Bottasso izveo je kamenu dekoraciju s motivima morske flore i faune koja joj daje secesijski pečat. Prodaja ribe bila je organizirana na trima mjestima: glavnoj prizemnoj sali, galeriji kao dodatnom prostoru za prodaju u slučaju prekomjernog ulova te bočnim vanjskim trjemovima za prodaju ribe na otvorenom. Uz ribarnicu, dva paviljona gradske tržnice činili su napredne urbanističke i komunalne sadržaje nastale kao rezultat smišljenog plana za što povoljnije opskrbljivanje građana, a istovremeno kao mjesto sastajališta koje u primorskom gradu igra ulogu foruma. U vremenu sve snažnije globalizacije, gradske tržnice predstavljaju svojevrsne muzeje na otvorenom, muzeje identiteta, mjesta prezentacije lokalne tradicije. Životni stil se promijenio posljednjih desetljeća, ribarnica se sve teže uklapa u tu promjenu, zbog čega se i ona mijenja. U riječkoj ribarnici za razdoblja dobrog ulova i dalje „vlada blagostanje“ u smislu dobre i raznolike ponude, kada se mogu pronaći različite vrste riba i kupci različite platežne moći. Ona je ogledalo grada, ali i prenositelj lokalnog znanja i poduzetničkog duha, to je mjesto komunikacije, razmjene dojmova i osjećaja te miješanja kultura.

Faruk Šehić

Faruk Šehić rođen je 1970. u Bihaću. Do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini studirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu. Bio je pripadnik Armije BiH, jedanput teško ranjen. Objavio je sljedeće knjige: „Pjesme u nastajanju“ (2000.), „Hit depo“ (2003.), „Pod pritiskom“ (2004.), „Transsarajevo“ (2006.), „Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina“ (2007.), „Knjiga o Uni“ (2011.), „Moje rijeke“ (2014.) i „Priče sa satnim mehanizmom“ (2018.). Književni kritičari ga često nazivaju glasom „pregažene generacije“ pisaca rođenih sedamdesetih u Jugoslaviji, koje su ratovi i raspad zajedničke države biografski i tematski obilježili.Za roman „Knjiga o Uni“ dobio je nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini te nagradu Europske unije za književnost – „EUPL 2013.“. Preveden je na deset svjetskih jezika. Radi kao novinar i kolumnist u uglednom sarajevskom magazinu BH Dani. Živi u Sarajevu i Poznańu.

Program je realiziran uz potporu rezidencije „Kamov“.

DORTA JAGIĆ – TAJNA CRNOG NOTESA (VOLOSKO)

Voloskom se za priču Tajna crnog notesa inspirirala Dorta Jagić.

“U Voloskom Dorta Jagić ispisuje starinski otmjen dnevnik u kojemu se sreću umjetnice, u kojemu su vrtovi mirisni i uređeni a ateljei bogati, i − koji prerasta u triler.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Volosko

Volosko se nalazi na istočnoj obali Istre, uz grad Opatiju. Ovdje je rođen jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika, geofizičar Andrija Mohorovičić po kojem naziv moho nosi granica između zemljine kore i plašta. Prve su građevine nastale oko lučice „Mandrać“, a gusta, zbijena izgradnja na terenu koji se strmo penje stvara slikovite prostorne ambijente, krivudave uličice i stepeništa između jednostavnih kućica s malim terasama s cisternama i malenim vrtovima.
Ljeto se ovdje slavi slikarskom manifestacijom Mandrać koja se održava krajem kolovoza već 32 godine i skuplja oko 150 slikara i fotografa, a dimnjaci vološćanskih kuća nepresušni su motiv brojnih umjetnika. U Volosku tijekom godine živi oko tisuću stanovnika.

Dorta Jagić

Dorta Jagić hrvatska je spisateljica rođena 1974. godine u Sinju. Diplomirala je filozofiju i religiologiju u Zagrebu. Uz poeziju piše i objavljuje kratke priče, putopise, eseje i dramske tekstove. Dosad je objavila pjesničke knjige „Plahta preko glave“ (1999.), „Tamagochi mi je umro na rukama“ (2001.), „Đavo i usidjelica“ (2003.), „Kvadratura duge“ (2007.), „Kauč na trgu“ (2011.), „Kafkin nož“ (2015.), te knjige proze „Kičma“ (2009.), „S tetovažom nisi sam“ (2011.), leksikon „Mali rječnik biblijskih žena“ (2013.), putopise „Prolazi i pukotine“ (2015.) te eseje „Veće od kuće“ (2018.). Uvrštena je u brojne domaće i strane pjesničke antologije, pjesme su joj prevedene na više od dvadeset stranih jezika i nastupila je na mnogim uglednim stranim pjesničkim festivalima. Osim domaće pjesničke nagrade „Goranovo proljeće“ 1999. te prošlogodišnjeg „Goranova vijenca“, dobitnica je međunarodne nagrade „Balkan Grand Prize for Poetry“ (2007.) u Rumunjskoj te „The European Poet of Freedom Award“ u Poljskoj (2014.) za zbirku pjesama „Kauč na trgu“. Zbirka pjesama „Kafkin nož“ nominirana je 2015. za nagradu Janko Polić Kamov. Osim dugogodišnjeg pedagoškog i redateljskog rada u studentskim kazališnim kolektivima, niz godina vodi radionice pisanja poezije pri raznim kulturnim institucijama. Prevodi poeziju i prozu s engleskog i njemačkog jezika. Kao vanjska suradnica najmanje deset godina surađuje s 3. programom HRT-a. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.

Program je realiziran u suradnji s Gradom Opatijom i Malom krčmom „Skalinada“.

MILENA BENINI – ŠUMA PONAD MORA (MOŠĆENIČKA DRAGA)

Mošćeničkom Dragom se za priču Šuma ponad mora inspirirala Milena Benini.

“Milena Benini u drevnoj Liburniji, u Mošćeničkoj Dragi nalazi portale, sinkronicitete i gaimanovske simpatične i ležerne slavenske bogove koji bi trebali rješavati ljudske probleme, ali kao da im to nije baš najvažnija stvar u životu.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Mošćenička Draga

Mošćenička Draga razvila se krajem 19. stoljeća podno gradića Mošćenice kada su ljudi iz okolnih mjesta doselili na obalu ponajviše zbog izlova ribe te je time učinili ribarskom lučicom. Okolni prostor obiluje šljunčanim plažama, ali je i izrazito brdovitog oblika, a nazivi pojedinih vrhova upućuju na staroslavensku mitologiju, npr. Perun i Veles.
Kraj je poznat po bogatoj tradiciji karnevala, međutim, u Mošćeničkoj Dragi ta je tradicija poprimila neobičan i zanimljiv oblik. Naime, ovdje se Pust velikom raketom lansira u svemir, što se gotovo svake godine na plaži organizira od 1969. godine, otkako je Neil Armstrong prvi puta kročio na Mjesec. U Mošćeničkoj Dragi živi skoro 600 stanovnika dok okolna mjesta broje oko dodatnih 1000.

Milena Benini

Milena Benini hrvatska je spisateljica rođena u Zagrebu 1966. godine. Pisati je počela još u osnovnoj školi i nikad nije prestala. Tako se našla i u obje antologije hrvatskog SF-a („Ad Astra“, 2006., te „Antologija hrvatske ZF priče“, 2005.). Autorica je devet romana, od kojih je „Svećenica Mjeseca“ prvo izašao na engleskom, a tek onda na hrvatskom.
Dobitnica je brojnih nagrada, uključujući tu i onu za najistarskiju priču („Prva koluna Margulje Krsnice“, 2009.) te, zajedno s koautorima, međunarodne nagrade „Eppie“ za knjigu „The Complete Guide to Writing Science Fiction“ (2007.). Kao prevoditeljica i/ili urednica surađuje s više domaćih i stranih nakladničkih kuća. Bavi se i prevođenjem te je dobila nagradu za prijevod romana François-Régisa Bastidea „Čovjek koji je čeznuo za dalekom ljubavi“ (2009.).

Program je realiziran u suradnji s Općinom Mošćenička Draga i najmanjim kazalištem na svijetu Teatrom Oz.

VLADIMIR ARSENIJEVIĆ – DUHOVI MESTA (PEĆINE)

Riječkim plažama se za priču Duhovi mesta inspirirao Vladimir Arsenijević.

“Vladimir Arsenijević će na riječkoj plaži, na kojoj tulum grupi teenagera poremeti doplutali leš, rekonstruirati jedan život i jednu ljubav iz prošlosti.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Riječke plaže

Rijeka je lučki grad bogate i burne prošlosti, no mnogi zaboravljaju da Rijeka ima dvadeset uređenih plaža. Zbog mediteranske klime sezona kupanja počinje već u proljeće, a završava tek na jesen. Na krajnjim dijelovima grada, na zapadu i istoku, nalazimo dvije povijesne riječke plaže, na zapadu Kantridu, a na istoku plažu Grčevo na Pećinama. Grčevo je plaža jedinstvene lokacije koja spaja grad, plažu i brodoindustriju u jednome, dok su se iznad plaže na Kantridi smjestili nogometni teren i kompleks bazena. Zbivanja na ovim plažama netipična su za hrvatski turizam i nisu svedena na puku ekonomiju zarade, već kreiraju oaze opuštenog uživanja zbog kojih su postale omiljena ljetna mjesta za izlaske mnogih Riječana i ostalih gostiju.

Vladimir Arsenijević

Vladimir Arsenijević srpski je pisac rođen u Puli 1965. godine. Godine 1994. objavio je svoj prvi roman „U potpalublju“ koji je ujedno i prvi dio predviđene tetralogije „Cloaca Maxima“. Za tu je knjigu dobio Ninovu nagradu za roman godine. Roman „U potpalublju“ preveden je na dvadeset jezika, dok je istoimena kazališna predstava po motivima ovog kultnog romana 1997. godine nagrađena Sterijinom nagradom. Sljedeći Arsenijevićev roman, „Anđela“, drugi dio ciklusa „Cloaca Maxima“, objavljen je 1997. godine. Nakon boravka u Meksiku 2000. godine objavljuje knjigu „Meksiko – ratni dnevnik”. Ilustrirani roman „Išmail“, koji je nastao u suradnji s Aleksandrom Zografom, objavljen je 2004. godine, dok 2008. izlazi njegova peta knjiga, roman „Predator“ koji je dobio Nagradu za najbolju knjigu u mreži javnih biblioteka Srbije. Godine 2009. objavljuje zbirku eseja pod nazivom „Jugolaboratorija“. Godine 2011. objavljuje svoju sedmu knjigu, ilustriranu novelu „Minut – put oko sveta za 60 sekundi“, koja je nastala u suradnji s Valentinom Broštean. Roman „Let“ (2013.), objavio je u nekoliko izdanja. Godine 2014. izlazi njegova zbirka pripovjedaka pod nazivom „Ovo nije veselo mesto“. Godine 2016., nakon reizdanja prve knjige, „U potpalublju“, objavljuje i roman „Ti i ja, Anđela“, remake romana „Anđela“. Godine 2000. pokrenuo je izdavačku kuću Rende u kojoj je radio kao urednik do 2007. Osnivač je udruženja Krokodil, najpoznatijeg po regionalnom i međunarodnom književnom festivalu „Krokodil“ i izdavačke kuće za audioknjige „Reflektor“, a kolumne i eseje redovito objavljuje u tiskanim i elektroničkim medijima u zemlji i regiji. Živi u Beogradu.

LEJLA KALAMUJIĆ – REMONT LJUDSKIH SUDBINA (KOSTRENA)

Kostrenom se za priču Remont ljudskih sudbina inspirirala Lejla Kalamujić.

“U Kostreni će Lejla Kalamujić preispitivati mogućnosti izbora koje su svojim odlukama likovi njezine priče davno onemogućili.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Kostrena

Kostrenski poluotok blago se spušta prema morskoj obali, a cijelom njegovom dužinom smještene su plaže. Kućice kostrenskih zaselaka građene su u brdu, daleko od morske obale. Svaki zaselak ima svoj vlastiti život, svaka kuća ima svoje objašnjenje, a svako naselje ima svoje ime. Osnovna identitetska okosnica Kostrene kroz povijest pomorska je i kapetanska tradicija još iz doba jedrenjaka u 19. stoljeću, kada su bile rijetke kuće u Kostreni koje nisu dale pomorca, a mnogi od njih bili su časnici i kapetani. U općini Kostrena koja objedinjuje 19 kostrenskih naselja živi skoro 4200 stanovnika.

Lejla Kalamujić

Lejla Kalamujić književnica je iz Sarajeva rođena 1980. godine. Objavila je dvije zbirke priče. Prva zbirka pod naslovom „Anatomija osmijeha“ nagrađena je kao najbolji neobjavljeni rukopis 2008. godine (ZORO/Sarajevo). Druga zbirka „Zovite me Esteban“ objavljena je u Sarajevu (2015.), Beogradu (2016.) i Zagrebu (2017.). Knjiga „Zovite me Esteban“ nagrađena je nagradom „Edo Budiša“ 2015. godine za najbolju zbirku priča (autora/ica do 35 godina). Dosad je prevedena na makedonski jezik (2017.), a trenutno se prevodi na slovenski i engleski jezik. Pored dvije zbirke kratke proze, 2017. godine napisala je dramu pod nazivom „Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu“, koja se našla u užem izboru Heartefactovog regionalnog natjecanja za suvremeni angažirani dramski tekst te će biti objavljena do kraja 2018. godine.

Program je realiziran u suradnji s Narodnom knjižnicom Kostrena i Općinom Kostrena.

NORA VERDE – AJKULA (BAKAR)

Bakrom se za priču Ajkula inspirirala Nora Verde.

“Nora Verde će u Bakru tražiti identitet tog, nekad industrijskog grada i svog, u međuvremenu invalidiziranog junaka, koji se s tim gradom tako lijepo podudara i shvaća da baš od te sličnosti mora pobjeći.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Bakar

Grad Bakar smješten je 10-ak kilometara istočno od Rijeke i nalazi se u dnu kamenitog Bakarskog zaljeva. Specifičnost jednog od najstarijih gradova na sjevernom Jadranu i najvećeg grada u Hrvatskoj na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće u njegovim je uskim uličicama i trgovima koji svjedoče o bogatoj povijesti. U 20. stoljeću počinje industrijalizacija izgradnjom koksare koja umjesto razvoja donosi ekološku devastaciju cjelokupnog zaljeva, a zatvorena je 1995. godine, dok današnje brodogradilište još služi za gradnju i popravke.
U gradu Bakru živi oko 1500 stanovnika.

Nora Verde

Nora Verde (Antonela Marušić) hrvatska je spisateljica rođena 1974. godine u Dubrovniku. Završila je studij Hrvatskog jezika i književnosti. Književnom praksom počinje se baviti kao studentica kada objavljuje prvu knjigu poezije „Sezona bjegova“ (1994.). Poeziju objavljuje u zbornicima i časopisima: Vijencu, Homo Volansu, Zadarskoj smotri, Zadarskom listu i drugima. Autorica je prozne knjige „Posudi mi smajl“ objavljene koncem 2010. godine. U rujnu 2013. godine objavila je roman naslova „Do isteka zaliha“, a isti je 2016. godine objavljen u Sloveniji pod naslovom „Do razprodaje zalog“. Knjigu kratkih priča „O ljubavi, batinama i revoluciji“ objavila je 2016. godine. Priče su joj objavljene u zborniku „Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu)“ (2012.), knjizi „Zagreb Noir“ (2015.)/(Akashic Books, New York, 2016.) te zborniku „Biber, kratke priče na temu pomirenja“, (2016.). Od 1998. godine do danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog društva, ljudskih prava i nezavisnih medija. Članica je uredništva hrvatskog feminističkog portala Vox Feminae te Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Program je realiziran u suradnji s Gradom Bakrom, Turističkom zajednicom Grada Bakra i Gradskom knjižnicom Bakar.

ROBERT PERIŠIĆ – POZDRAVI CARA! (CRIKVENICA)

Crikvenicom se za priču Pozdravi Cara! inspirirao Robert Perišić.

“Robert Perišić će u Crikvenici, što kroz unutarnji, što kroz vanjski dijalog ispričati melankoličnu priču o podrazumijevanju koje vodi u nerazumijevanje i mačku Edgaru koji živi u knjižnici, kao lik iz neke bajke. O gradskom trošku, napomenimo.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Crikvenica

Grad Crikvenica nastao je na ušću rijeke Dubračine, na mjestu rimske postaje i naselja Ad turres. Utemeljiteljem današnjeg grada Crikvenice smatra se knez Nikola IV. Frankopan koji je dao izgraditi samostan za redovnike, a koji danas ima funkciju hotela. Turizam je oblježio grad kroz 20. stoljeće, 1906. godine Crikvenica je proglašena klimatskim lječilištem, a 1958. ovdje je počeo prometovati prvi trajekt između obale i otoka na Kvarneru. Michelangelo minijature Juraj Julije Klović rođen je u obližnjim Grižanama, a u jami Vrtare male nađeni su ostaci najvećeg špiljskog lava u Hrvatskoj. U gradu Crikvenici živi skoro 7000 stanovnika.

Robert Perišić

Robert Perišić hrvatski je pisac rođen u Splitu 1969. godine. Autor je sedam knjiga, prevođen je u brojnim europskim državama i SAD-u, a nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Najpoznatiji je kao prozni autor, a piše i poeziju, dramske tekstove te filmske scenarije. Njegov roman „Naš čovjek na terenu“ dobitnik je nagrade Jutarnjeg lista. Američko izdanje romana 2013. uvršteno je na liste prijevoda godine u SAD-u, uz pohvale kritičara istaknutih medija (The New Yorker, Publisher’s Weekly, National Public Radio itd.), kao i pisaca poput Jonathana Franzena. Roman „Područje bez signala“ (2015.) bio je finalist nagrada „Meša Selimović“ (Tuzla, BiH) i nagrade T-portala za najbolji hrvatski roman, a u pripremi su američko i francusko izdanje romana. Objavljena djela: zbirka poezije „Dvorac Amerika“ (1995.), zbirke kratkih priča „Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas“ (1999.) i „Užas i veliki troškovi“ (2002.), roman „Naš čovjek na terenu“ (2007.), esej „Uvod u smiješni ples“ (2011.), zbirka poezije „Jednom kasnije“ (2012.), drama „Kultura u predgrađu“ (Gavella, Zagreb, 2000.), scenarij za igrani film „100 minuta Slave“ (2004.) i roman “Područje bez signala” (2015.).

Program je realiziran u suradnji s Gradom Crikvenica i Gradskom knjižnicom Crikvenica.

ENVER KRIVAC – U FORDU (ZEBAR)

Prostorom Zebra se za priču U Fordu inspirirao Enver Krivac.

“Enver Krivac će on the road i s visine, s planinskog prijevoja Zebar s kojega se pruža lijepa perspektiva, mijenjati pripovjedačke perspektive, neobuzdano eksperimentirati i igrati se s jezikom i pravopisom ne bi li pokazao fluidnost identiteta.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Zebar

Na brdu ponad Tribaljskog jezera smjestio se Zebar, neobično bogat i zanimljiv biljno-životinjski svijet koji je ujedno i područje najznačajnijih prirodnih vrijednosti Liburnijskog krša u Primorsko‐goranskoj županiji. Ekstremne promjene ekoloških uvjeta na ovom su krškom rubu, koji se visokim liticama ruši u Vinodol, preduvjet za veliku bioraznolikost, ali i biogeografske fenomene, kada se doslovno na istom staništu susreću biljke i životinje sredozemnog i alpskog porijekla.
Prema Habitativnoj direktivi Vijeća Europe (NATURA 2000) ovdje stanuje iznimno veliki broj ugroženih biljnih vrsta.

Enver Krivac

Enver Krivac multimedijalni je umjetnik rođen 1976. u Ravnoj Gori u Gorskom kotaru. Od 1994. živi i radi u Rijeci. Godine 1999. na Filozofskom fakultetu u Rijeci apsolvirao je Hrvatski jezik i književnost. Do sad je objavio „Piknik“, fragmentarni roman u koautorstvu s Alenom Kapidžićem (1999.), „Smeće“, roman u koautorstvu s Alenom Kapidžićem i Mišom Novkovićem (2005.), „Priče iz Ž+K!“, strip album (2007.), „Ulica Helen Keller“, roman (2010.), „Ništa za pisati kući o“, zbirka priča (2012.) i „Let iznad orlovog gnijezda“, strip album (2017.). Dobitnik je nacionalne nagrade „Prozak“ (2011.) za zbirku kratkih priča „Ništa za pisati kući o“. Ista knjiga našla se u najužem izboru za Europsku nagradu za književnost (2015.). Također, vlasnik je i lokalne nagrade za spekulativnu fikciju „Artefakt“ (2012.) za roman „Ulica Helen Keller“. Objavljivao je i u brojnim časopisima i na književnim portalima. Jedan je od pokretača edukacijske udruge Katapult iz Rijeke. Više puta je nastupao na Festivalu europske kratke priče i LitLink-u. Član je neformalne književne skupine Ri-Lit. Od 2016. surađuje s Centrom za kreativno pisanje iz Zagreba kao voditelj radionica kreativnog pisanja u Rijeci. Kao skladatelj i izvođač surađuje s riječkim umjetničkim organizacijama Krila, PoMoDoRi i Kabinet suvremenog plesa. Djeluje kao producent i koautor u dugogodišnjem glazbenom kolektivu Japanski Premijeri. Pod pseudonimom JPTV autor je brojnih videa za Japanske Premijere i druge izvođače.

Program je realiziran u suradnji s Boštjanom Surinom, vanjskim suradnikom Prirodoslovnog muzeja Rijeka.

Kako je Zebar nenaseljeno mjesto, umjesto organiziranja književne večeri s piscem, snimljen je video, koji je dostupan na sljedećoj poveznici: https://youtu.be/XC2rCbSVeu8

EDO POPOVIĆ – APRIL U BAŠĆANSKOJ DOLINI (BAŠKA)

Baškom se za priču April u Bašćanskoj dolini inspirirao Edo Popović.

“U Baški Edo Popović okreće ploču i leđa moru pa se u svojoj ekopriči uputi u brda i divi stočarskoj arhitekturi, te tako napominje da otoci nisu samo obala.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Baška

Možda i najvažnije turističko središte otoka Krka, naselje Baška obiluje velikim brojem šljunčanih plaža, a najpoznatije je po nalazištu Bašćanske ploče, spomeniku starohrvatskog jezika, u obližnjem Jurandvoru. Specifičnost krajolika Baške i njene okolice jesu „mrgari“, jedinstveni i iznimno rijetki primjerci ovčara građenih suhozidnom tehnikom ili tako zvanim „gromačama“ s tlocrtom u obliku cvijeta. Osim na krajnjem jugu otoka Krka, mrgari cvjetnog oblika postoje na još samo dva otoka u svijetu, u Walesu u Velikoj Britaniji i na Islandu. Prema posljednjem popisu stanovništva održanom 2011. godine, općina Baška imala je skoro 1700 stanovnika, od čega u samoj Baški oko 1000.

Edo Popović

Edo Popović hrvatski je književnik rođen 1957. u Livnu. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i jugoslavistiku. Objavio je do sada romane: „Mjesečev meridijan“ (2015.), „Lomljenje vjetra“ (2011.), Oči (2007.), „Igrači“ (2006.), „Izlaz Zagreb jug“ (2003.), non-fiction „U Velebitu“ (2013.), „Priručnik za hodače“ (2009.), „Kameni pas“ (2001.) te zbirke priča: „Tetovirane priče“ (2006., u suradnji s Igorom Hofbauerom), „San žutih zmija“ (2000.), „Ponoćni boogie“ (1987.). Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Danas živi između Zagreba i Stranice Gornje u Ribničkoj dolini.

Program je realiziran uz potporu turističke agencije Polo line te u suradnji s Općinom Baška, Turističkom zajednicom Općine Baška te Društvom Sinjali Baška.

ASJA BAKIĆ – SEZONA (LOPAR)

Loparom se za priču Sezona inspirirala Asja Bakić.

“Na Rabu, u Loparu, Asja Bakić predsezonski ne nalazi ljude, nego samo njihove tragove, ali nalazi pogled na Goli otok i mračne prikaze, pa ispisuje uznemirujući horor.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Lopar

Područje Lopara na sjeveru otoka Raba naseljeno je još od kamenog doba, a tijekom burne geološke prošlosti vjetar, more i bujice oblikovali su zanimljiv krajobraz razvedenog reljefa koji čini predivne plaže. Loparski poluotok ističe se iznimnom geološkom raznolikošću i posebnošću u odnosu na ostatak otoka, ali i cijele Jadranske obale. Kulturno-zabavni projekt koji je usko vezan uz pijesak ili tako zvani loparski mel, odnosno uz veliku Rajsku plažu jest Festival skulpture u pijesku. Lopar je poznat i po čistoj i netaknutoj prirodi, ali i kao rodno mjesto sv. Marina, klesara i osnivača najstarije republike na svijetu – San Marina. U Loparu živi skoro 1300 stalnih stanovnika.

Asja Bakić

Asja Bakić bosanska je spisateljica rođena u Tuzli 1982. godine. Autorica je zbirke pjesama „Može i kaktus, samo neka bode“ (2009.) i zbirke kratkih priča „Mars“ (2015.). Bila je jedna od urednica portala za feminističko čitanje popularne kulture „Muf“. Godine 2017. bila je izabrana za jedan od deset novih književnih glasova Europe. Bila je uključena u europsku platformu za poeziju „Versopolis“. Uz pisanje, bavi se i književnim prevođenjem. Englesko izdanje „Marsa“ izlazi u nakladničkoj kući Feminist Press početkom iduće godine. Piše za tjednik Express te trenutno radi na novoj knjizi priča.

Program je realiziran u suradnji s Općinom Lopar i Centrom za kulturu Lopar.

OLJA SAVIČEVIĆ IVANČEVIĆ – TRAMUNTANA (FILOZIĆI)

Filozićima se za priču Tramuntana inspirirala Olja Savičević Ivančević.

“Na sjeveru Cresa, Olja Savičević Ivančević u Filozićima ispisuje refleksivno-poetičnu priču zasićenu osjetilnim senzacijama o povratku „promijenjene“ kćeri u rodni kraj, o sukobu tradicije i berlinske fluidnosti, ali i o njihovoj harmoniji.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Filozići, sjeverni Cres

Filozići su naselje na otoku Cresu. Nalaze se na sjeveru otoka, u unutrašnjosti, na 2/3 puta između Porozine i Dragozetića, na nadmorskoj visini od oko 320 metara. Na zelenom brežuljku sjevernog dijela otoka Cresa smjestila se i gusta šuma poznata kao Tramuntana koja je zbog svoje raznolikosti biljnog svijeta iznimno važan primjer prirodne baštine. Vjetar je stalno prisutan klimatski element, što se odražava i na način života. Sjeverni dio otoka Cresa poznat je i po strogo zaštićenim bjeloglavim supovima koji se ovdje gnijezde na strmim liticama iznad mora. Ova kolonija najsjevernija je europska kolonija bjeloglavih supova. Prema posljednjem popisu stanovništva održanom 2011. godine na područjima svih naselja sjevernog dijela otoka Cresa živi 129 stanovnika, od toga u Filozićima – 6.

Olja Savičević Ivančević

Olja Savičević Ivančević pjesnikinja je, prozna i dramska spisateljica rođena u Splitu 1974. godine. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je studirala i na postdiplomskom studiju književnosti.
Za rukopis „Nasmijati psa“ nagrađena je nagradom „Prozak“, dobitnica je prve nagrade „Ranko Marinković“ Večernjeg lista za kratku priču te nagrade „Kiklop“ za najbolju zbirku poezije „Kućna pravila“. Roman „Adio kauboju“ nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman, kao i nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost „Jure Kaštelan“. Prema romanu „Adio kauboju“ postavljen je istoimeni kazališni komad. Roman „Pjevač u noći“ dobio je nagradu „Libar za vajk“ („knjiga za uvijek“) na Pulskom sajmu knjige. Za dosadašnji književni rad Olja Savičević Ivančević dobitnica je regionalne nagrade festivala „Druga prikazna“ („druga priča“) u Skopju. Prema nekoliko Oljinih priča napisani su scenariji i snimljeni kratki igrani filmovi, a prema nagrađivanim dramskim tekstovima postavljeno je nekoliko predstava za djecu i mlade. Autorica je i brojnih songova za kazalište. Prema priči „Pederi“ nacrtana je grafička novela – strip (autori Žeželj-Paljan). Knjige su joj prevedene na desetak stranih jezika te objavljene u desetak europskih zemalja i u SAD-u. Živi i radi u Splitu kao slobodna spisateljica. Dosad objavljene knjige i zbirke pjesama: „Bit će strašno kada ja porastem“ (1988.), „Vječna djeca“ (1993.), „Žensko pismo“(1999.), „Puzzlerojc“ (2005.), „Kućna pravila“ (2007.), “Mamasafari” (2012.), knjiga priča: „Nasmijati psa“ (2006.), romani: „Adio kauboju“ (2010.) i „Pjevač u noći“ (2016.), slikovnica „Šporki Špiro i Neposlušna Tonka“ (2017.) u suradnji s ilustratorom Svjetlanom Junakovićem.

Program je realiziran uz potporu Hotela Kimen i Kampa Kovačine, u suradnji s Gradom Cresom i Gradskom knjižnicom Frane Petrića Cres te Plavica barom Cres.

DAMIR KARAKAŠ – MORE (CRES)

Cresom se za priču More inspirirao Damir Karakaš.

“Damir Karakaš će u gradu Cresu finalizirati na kopnu započetu ljubavnu priču nad koju se nadvija zlokobna globalna prijetnja, kao onomad „omorina nad Europu“, i učas shvaćamo koliko smo mali ispod zvijezda i politika.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Cres

Grad Cres, najveće mjesto na otoku, kroz povijest je bio pogodna luka za sklanjanje brodova tijekom lošeg vremena zbog svoje specifične zaklonjene pozicije u zaljevu. Iako danas urbane strukture, Cres je uspio očuvati staru gradsku jezgru, okruženu zidinama u obliku pravokutnika s pet kula. Današnji prostor grada obilježava srednjovjekovna lučica „mandrač“, gotske i renesansne crkve i palače plemenitih obitelji. Kao i ostala otočka mjesta, grad je okrenut razvoju turizma, a posebno je zanimljiva činjenica da se kroz Cres proteže šetnica duga 8 km, istoimena našem programskom pravcu Lungomare. U gradu Cresu živi nešto manje od 3000 stanovnika.

Damir Karakaš

Damir Karakaš rođen je 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao agronomiju, pravo, novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista u Splitu. Od 2001. živi u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. u Parizu gdje se uzdržava sviranjem harmonike. U Parizu na Novoj Sorboni studira i francuski jezik, izvodi performanse te izlaže konceptualne radove. Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu. Objavio je knjigu putopisa „Bosanci su dobri ljudi“ (1999.), roman „Kombetari” (2000.), zbirku priča „Kino Lika“ (2001.), roman „Kako sam ušao u Europu“ (2004.), zbirku priča „Eskimi“ (2007.), roman „Sjajno mjesto za nesreću“ (2009.), zbirku priča „Pukovnik Beethoven“ (2012.)., roman „Blue Moon“ (2014.), te roman „Sjećanje šume“ (2016.). Po knjizi „Kino Lika“ redatelj Dalibor Matanić snimio je istoimeni film, višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inozemstvu. Dramu „Skoro nikad ne zaključavamo“ u sklopu predstave „Zagrebački pentagram“ na scenu ZKM-a postavio je redatelj Paolo Magelli (2009.). Po romanu „Sjajno mjesto za nesreću“, u režiji Dalibora Matanića, na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci postavljena je i istoimena drama (2010.). Dramu „Snajper“ na scenu ZKM-a postavila je redateljica Franka Perković (2013.), a u Abidjanu, u Obali Bjelokosti redatelj Ivica Buljan (2013.). Prevođen je na desetak jezika. Živi u Zagrebu.

Program je realiziran uz potporu Hotela Kimen i Kampa Kovačine, u suradnji s Gradom Cresom i Gradskom knjižnicom Frane Petrića Cres te Plavica bar Cres.

TEA TULIĆ – DAMA IZ ČIKATA (MALI LOŠINJ)

Malim Lošinjem se za priču Dama iz Čikata inspirirala Tea Tulić.

“Na Lošinju Tea Tulić će svoj poetski rukopis razviti prema nadrealnom i svojoj Marju, junakinji čudna imena, dati podjednako čudesne moći, demijurške i rušilačke, kako joj se prohtije.” (Kruno Lokotar)

Mali Lošinj

Mali Lošinj – najveći je grad na otoku Lošinju (nekad je to bio obližnji Veli Lošinj) i njegovo administrativno središte (kao i manjim okolnim otocima). Kroz povijest ga je obilježilo pomorstvo i brodogradnja (škver radi od 1850. godine), a danas je to turizam. Ljeti je grad prepun turista, a zimi se život na otoku ipak umiri. Tu se na rivi, u Muzeju Apoksiomena, nalazi brončani antički kip Apoksiomena visok 192 cm pronađen 1996. godine u podmorju Vele Orjule, otočića nedaleko Lošinja. U blizini, u Palači Fritzi Lošinjskog muzeja pronađena je keramička etrušćanska figura Dama iz Čikata, visine svega 10,4 cm, pronađena 1975. godine u gradskoj uvali Čikat. Mali Lošinj najveće je naselje na jadranskim otocima s preko 6000 stanovnika.

Tea Tulić

Tea Tulić hrvatska je spisateljica rođena u Rijeci 1978. godine. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, uključujući i McSweeney’s iz San Francisca. Osvojila je 2011. godine nagradu „Prozak“ za najbolji rukopis autora do 35 godina – za proznu knjigu „Kosa Posvuda“ koju je Ministarstvo kulture RH nagradilo kao jedno od najboljih romanesknih ostvarenja u 2011. Ova knjiga također je objavljena u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod te knjige našao se u širem izboru za „European Bank for Reconstruction and Development literature prize 2018“. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit. U suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri 2004. godine objavila je spoken word album „Albumče“. Godine 2017. objavila je knjigu poetske proze „Maksimum jata”.

Program je realiziran u suradnji s Gradom Malim Lošinjem te Muzejom Apoksiomena.

BEKIM SEJRANOVIĆ – MISS MISERY NA OTOKU SUSKU (SUSAK)

Otokom Suskom se za priču Miss Misery inspirirao Bekim Sejranović.

“Na pučinskom Susku Bekim Sejranović će u osami pisati priču o suočenju s ovisnošću i paranoji. A s paranojom ni na pučinskom, dosta pustom otoku, ni u bijegu – nisi sam.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Susak

Nedaleko Lošinja smjestio se mali otok Susak. Poznat je po plitkim pješčanim uvalama i jedinstvenom žućkastom pijesku. Specifičan je i po tome što nema automobila, a lokalni stanovnici njeguju poseban susački dijalekt čakavštine i narodnu nošnju izuzetno jarkih boja. Žene na Susku poznate su kao jedine u Europi čija je suknja u sklopu narodne nošnje iznad koljena. Cijeli je otok zaštićeno kulturno dobro. Kako je stanovništvo otoka Suska bilo većinom orijentirano prema vinogradarstvu i ribolovu, razvitak tih gospodarskih grana često je ovisio o državama koje su upravljale ovim područjem. Za vrijeme Jugoslavije, uvođenjem poreza na vino koje je inače glavni susački proizvod, započelo je masovno iseljavanje. U razdoblju od 1945. do 1989. odselilo se 1518 ljudi s otoka. Većina iseljenika danas živi u Hobokenu, New Jersey, u SAD-u. Prema posljednjem popisu stanovništva održanom 2011. godine na otoku Susku živi 151 stanovnik.

Bekim Sejranović

Bekim Sejranović bosanskohercegovački je i hrvatski pisac rođen 1972. godine u Brčkom. Godine 1985. seli u Rijeku gdje pohađa pomorsku školu i studira kroatistiku. Od 1993. godine živi u Oslu u Norveškoj gdje je na povijesno-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovensku književnost. S norveškog je preveo djela Ingvara Ambjørnsena i Frodea Gryttena, a priredio je i preveo antologiju norveške kratke priče „Veliki pusti krajolik“. Autor je studije „Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova“, knjige kratkih priča „Fasung“, kao i romana „Nigdje, niotkuda“ i „Ljepši kraj“.
Bekim je za roman „Nigdje, niotkuda“ 2009. godine dobio agradu „Meša Selimović“ koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. S japanskim režiserom Mokuom Teraokim 2011. godine kao scenarist snimio je dokumentarni film „Od Tokija do Morave“. Do sada je, uz gore navedene, objavio još i sljedeće knjige: „Sandale“, „Tvoj sin Huckleberry Finn“ te „Dnevnik jednog nomada“.

Program je realiziran u suradnji s Gradom Malim Lošinjem te Muzejom Apoksiomena.

ZORAN ŽMIRIĆ – TITRAJ PLAVE BOJE (LOVRAN)

Lovranom se za priču Titraj plave boje inspirirao Zoran Žmirić.

“Zoran Žmirić u Lovranu nalazi plavooku djevojku i ispisuje lijepu i okrutnu priču o platonskoj zaljubljenosti i konkretnom ratu, priču koja se pita kako je moguće sve to strašno što se dogodilo, a dogodilo se, itekako, i pazilo da o tome malo tko svjedoči.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Lovran

Grad bogate tradicije i prošlosti, Lovran je jedno od najstarijih naselja na istočnoj strani Učke. Kroz dugi niz godina uspio je očuvati svoju srednjovjekovnu jezgru te na njenim temeljima izgraditi današnje urbano naselje. Svoj naziv duguje biljci lovor koja u izobilju raste u mjestu i okolici. Područje je bilo poznato po gradnji tradicijskih barki, guceva, a jedna od zanimljivijih priča u Lovranu jest svakako priča o lovranskim vodonošama koji su svježu izvorsku vodu iz javnog bunara Tuliševica u brentama prenosili i do desetak puta na dan. Iz usmene predaje i fotografija znamo za dvoje vodonoša Lovranu: Andru Lazarića Baka (bak je čakavski izraz za čovjeka jakog kao bik) i Antoniju Martinčić Lulu, nadimka Tonka. Navodno su podijelili staru jezgru u dvije zone, ali su se znali i posvađati oko teritorija. Uslugu su naplaćivali jedan centezim (stoti dio talijanske lire) za nekoliko litara vode. Danas stanovnici Lovrana plaćaju jednu od najskupljih tarifa za vodu u Hrvatskoj, zbog velikih ulaganja u opskrbu vodom. Već četiri desetljeća u Lovranu te obližnjim selima Lignju i Dobreću održava se manifestacija Marunada na kojoj se nude proizvodi pripremljeni od kestena, tj. tradicionalno pečenih maruna. U Lovranu i četiri okolna naselja živi nešto više od 4000 stanovnika.

Zoran Žmirić

Zoran Žmirić hrvatski je pisac rođen u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca te prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski. Do sad je objavio knjige: „Kazalište sjena“ (2002.), „Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man“ (2005.), „Blockbuster“ (2009.), „Riječke rock himne“ (2011.), „Snoputnik“ (2014.), „Zapisano metkom“ (2015.) i „Putovanje desnom hemisferom“ (2017.). Za svoj rad primio je sljedeće nagrade i priznanja: finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – „Blockbuster“ (2009.), finalist T-portalove književne nagrade za najbolji roman – „Blockbuster“ (2010.), dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – „Blockbuster“ (2010.), dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), finalist VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – „Putovanje desnom hemisferom“ (2015.), pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe-a (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.).

Program je realiziran u suradnji s Općinom Lovran.

JOSIP NOVAKOVICH – OKUS MORA (OPATIJA)

Opatijski lungomare bio je inspiracija za priču Okus mora Josipu Novakoviću.

“Josip Novaković će se na potezu opatijskog Lungomara sjetiti ljetovanja i Mediterana kakvi su nekad bili, dječje radoznalosti i dječačkih inicijacija.” (Kruno Lokotar)

O lokaciji: Lungomare u Opatiji

Šetalište Franje Josipa I., poznatije kao Lungomare, proteže se uz obalu od Voloskog do Lovrana u ukupnoj duljini od oko 12 kilometara. Uz Lungomare rastu prekrasni primjerci biljaka i stabala tipičnih za ovaj kraj. Sjeverna dionica, od Voloskog do Opatije, izgrađena je 1889., iste godine kad je Opatija i službeno proglašena klimatskim lječilištem, a južna, koja je povezala Opatiju s Lovranom, dovršena je 1911. Od tada do danas, Lungomare je bio i ostao omiljeno šetalište lokalaca i njihovih gostiju, motiv bezbrojnih fotografija i umjetničkih slika, neizostavni dio vizure Opatije gledane s mora.

Josip Novaković

Josip Novaković rođen je 1956. u Daruvaru, a živi u Sjevernoj Americi od svoje dvadesete godine. Predaje književnost i kreativno pisanje u Montrealu. Piše uglavnom na engleskom, a radovi su mu objavljeni u prijevodu na 20 jezika.
Dobitnik je nekoliko nagrada: Whiting Writers Award, American Book Award, Ingarm Merrill Award, a prije nekoliko godina bio je finalist za nagradu Man Booker International. Radio je kao stipendist u Cullman Centru (New York Public Library), Fulbrighta (u Sank Pterbrugu), i Guggenheim Faundacije. U Hrvatskoj je objavio sedam knjiga – posljednje su zbirka eseja „Sumka 43“ (2017.) i zbirka priča „Dimna zavjesa“ (2016.). U SAD-u i Kanadi nedavno je izdao zbirku kratkih priča „Tumbleweed“ (2017.), a početkom 2019. očekuje se „Honey in Carcase“. Njegovi članci često se pojavljuju u Jutarnjem listu. „Fiction Writers Workshop“, njegova knjiga praktičnog kriticizma koristi se na mnogim sveučilištima u SAD-u. New York Times Book Review pohvaliio ga je nekoliko puta za liricizam i oštra opažanja, a Utne Reader uvrstio ga je među deset pisaca koji nam mogu promijeniti svjetonazor.

O programu Lungomare Art Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture

Programski pravac Lungomare art donosi trajnu vrijednost koja ostaje fizički prisutna u skulpturama i instalacijama na različitim lokacijama Kvarnera, ali i u ispisanim pričama književnog zbornika, pričama čiji su autori i autorice inspiraciju nalazili u prirodi, lokalnom stanovništvu, baštini i sadašnjem trenutku.

Projekt Europske prijestolnice kulture na ovaj način povezuje umjetnost s lokalnim zajednicama, a pažnju ljubitelja umjetnosti skreće na ove kvarnerske lokacije čime vrijednost posjeta Kvarneru i Hrvatskoj dobiva jednu novu dimenziju.

Koristimo priliku podsjetiti i na, medijima već predstavljen, drugi aspekt programskog pravca Lungomare art koji se tiče trajnih skulptura na 10 lokacija na području Kvarnera. Ovi radovi osim estetske vrijednosti, one imaju i funkcionalnu vrijednost pa tako neki od njih postaju nova odmorišta, igrališta, mjesta za razgovor i učenje:

U Brsečuumjetnica Sofie Thoesen povezuje praznu školu i park kraj boćališta te stvara kamenu skulpturu s tekstovima, koja može služiti i kao mjesto okupljanja.
U Lovranskoj Dragi, uz stazu Medveja – Vojak, kod starog mlina, umjetnik Davor Sanvincenti stvara paviljon od drva maruna i kamena, mjesto odmora i okrijepe te učenja o specifičnostima ovog kraja.
U Voloskom umjetnici Jiří Kovanda i Nika Laginja stvaraju dvije skulpture – jednu pod morem, drugu iznad mora, koje govore o prirodi, čovjekovom odnosu prema prirodi i ekologiji.
U Riječkoj ribarnici umjetnik Pavel Mrkus postavlja audio-vizualnu skulpturu kojom obogaćuje sadašnji izgled ove neobične i vrijedne riječke zgrade.
Na plaži Grčevo na Pećinama umjetnik Igor Eškinja sa studentima Akademije primjenjenih umjetnosti u Rijeci stvara Balthazargradsko kupalište inspirirano svima dragim likom iz crtića.
U Kostreni, jedan od najpriznatijih umjetničko-dizajnerskih kolektiva u regiji, Numen/For Use, dizajnira opremu za plažu Svežanj, koja će se ondje trajno postaviti te dodatno uljepšava plažu.
U Crikvenici umjetnici Ilona Nemeth i Marian Ravasz postavljaju betonsku skulpturu posvećenu crikveničkom gostoprimstvu i radu žena u proizvodnji i razmijeni soli.
U Loparu umjetnica Harumi Yukutake izrađuje skulpturu od lokalnih materijala, pa i rapskog kamena, inspirirana lokalnim motivima iz prirode.
U Baški, u mjestu Ljubimer iznad Vele plaže, umjetnici Smiljan Radić i Marcela Correa rade skulpturu koja će se saživjeti s postojećim fascinantnim sustavom zidova koji su nekada služili za okupljanje ovaca.
Na Malom Lošinju u neposrednoj blizini Muzeja Apoksiomena, jedan od vodećih britanskih suvremenih umjetnika, Liam Gillick, gradi skulpturu kojom dovodi u odnos tradiciju turizma i brodogradnje te pomorsku tradiciju.