U utorak, 13. listopada u 19.00 sati u Exportu na Delti počinje besplatni program Forbidden Live, projekt Vedrana Ružića nastao tik nakon pandemijske izolacije s ciljem spašavanja svakog, barem i kratkog, slobodnog trenutka stajanja na pozornici uživo pred publikom.
U višegodišnjem iskustvu povezivanja umjetnosti Ružić je ovom prilikom odlučio povezati svoj slikarski i instalacijski rad sa glazbenim te ih sinergički izvesti pod zajedničkim nazivom Forbidden Live u obliku izložbe i koncerta.

Radovi nastali tijekom posljednja 2 mjeseca obilježavaju pomirenje sa svijetom kojega smo naglo doživjeli kao zarobljeništvo u “četiri zida”, kao zabranjenu melodiju koja se ne smije svirati ili kao zid kojega ne možemo pomaknuti. U tom ludilu tišine, izolacije, cenzure, bodljikave žice moramo pronaći spas i dublje značenje koje je autor htio prikazati u ovoj seriji radova pod nazivom “Forbidden Melody”. U njima se često provlači motiv bodljikave žice jer slaganjem ritma linija sa bodljikama dobivamo nešto nalik notnome zapisu.

Koncept projekta sastoji se od nekoliko segmenata baziranih na temama izolacije, šutnje, cenzure, kontroliranosti, zarobljeništva u vlastitim domovima, strpljenja, iščekivanja, emigracije, zabranjene melodije (kao naziv cjelokupne serije izvedenih radova).

Za izradu autor koristi isključivo one materijale koje je pronašao u svojih nekoliko kvadrata života, odnosno u stanu te u podrumu. Sve su to naizgled odbačeni materijali kojima mi određujemo imaju li oni i dalje svoju vrijednost ili su izgubili svoju svrhu postojanja. S tom namjerom koristi reciklirane materijale (stare prozorske škure, drvene police koje mi služe kao platna, stare knjige, opuške s poda, stare žice s instrumenata i slično). Uz to koristi neke materijale koje sam sačuvao za „crne dane“, a to je nekoliko vreća cementa i pijeska kao nezaobilazni materijal kritike na današnje društvo u kojem ubrzano dolazi do pretjerane gradnje gdje beton postaje ultimativno sredstvo apartmanizacije, što je posebno vidljivo u turističkim mjestima, poput Opatije u kojoj autor živi i koja je „pod opsadom“ novoizgrađenih „betonskih čudovišta“.

Tehniku prilagođava od rada do rada te tako u slikarskim radovima najviše koristi uljane boje na odbačenim drvenim podlogama ili akrilnim bojama preslikava već korištena platna zbog trenutne nemogućnosti nabavke novih. Recikliranjem drvene stolarije stvara rame na koje često postavlja plahte s kreveta kao površinu za slikanje. Za instalacije, kao i kod intervencija u prostoru, najviše koristi betonske blokove, bodljikavu žicu te drvene izrezbarene škure.