Druga koža, treće žene

Druga koža, treće žene  koreografskim i novomedijskim postupcima stvara slijed izvedbenih situacija koje spajaju četiri lokacije (Rijeku, Split, Zagreb i Edinburg) i šest izvođačica. Autorsko ishodište izvorno je mišljeno kao identitetski i iskustveni dijalog s marginaliziranim ženskim izvedbenim žanrovima prve polovice 20og stoljeća, poput cirkuskog side-showa ili burleske. Kako je nepredvidivost procesa stvaranja predstave uzrokovana pandemijom i ostalim nevoljama 2020-e preusmjerila većinu autorskih intencija, ta prvobitna tema nenametljivo se smjestila u finalnu okosnicu predstave, a to je energetsko, poetsko, plesačko, iskustveno zrcaljenje i ispreplitanje nas samih. Predstava je nastajala u brojnim riječkim i splitskim dvoranama, u našim sobama i kuhinjama, u tjelesnim i virtualnim prostorima, a izvedbe Druga koža, treće žene postaju zaštitna opna za sve te prisvojene i isplesane prostore, a onda i naše stvarne, imaginarne i raspršene identitete i pojavnosti.

Rad na ovoj predstavi počeo je u ožujku 2019. kada smo Gordana i ja odlučile kako je vrijeme da spojimo inkluzivne plesne projekte koje sustavno razvijamo već godina, ona s kolegicama u Rijeci, ja u Zagrebu, i da zajedno kreiramo predstavu. EPK poziv učinio se kao podržavajući i obećavajući kontekst, koji će naš rad uokviriti na novi, vidljiviji i stabilniji način. Kako su propozicije natječaja zahtijevale suradnju tri grada, pozvale smo kolegice iz Splita.
Pitale smo se kakvu grupu izvođačica želimo, a da poguramo ideju inkluzije dalje o naših ustaljenih praksi. Da obuhvatimo šire, i da tlo po kojem plešemo, koreografski, značenjski, izvedbeno, estetski bude još nestabilnije, eksplozivnije. Osim plesačica, tako pozivamo izvođačice, cirkuske umjetnice, vizualne umjetnice.
Razmišljam o tom dream-team ansamblu potpuno različitih tijela i osobnosti (završavam tekst za prijavu za natječaj EPK u travnju 2019. u sobi hotela Park u Ljubljani, propuštam gostovanje Rosas koji izvode A love supreme. Kolegama nije jasno gdje sam, ulaznica me čeka…), Druga koža, treće žene, u ideji, na papiru, u proračunu, sve je jasno, zadovoljne smo.
Onda se počelo događati… sve. Čak i prije pandemije. Nepostojanje adekvatnih prostora za probe dostupnih invalidskim kolicima u Rijeci premrežilo se s problemima oko naših slobodnih termina. Izranjaju profesionalne i osobne nepremostive situacije. Tako je Hela morala odustati, onda Sanja pa Antonija… a onda se sve zatvorilo.
Dok smo tijekom proljeća 2020. čekale što će se dogoditi, predstava se sama počela mijenjati. Krenula je prizivati novu ekipu, novu metodologiju, novi sadržaj. Nestabilnost svakodnevice i nepredvidljivost ma i najbliže budućnosti, radikalizirala je važnost da predstavu dovršimo, da ju nađemo, otjelovimo. Naslov Druga koža, treće žene, u travnju 2019. imao je potpuno jasnu predstavu ispred sebe, a u rujnu 2020., baš kao što se neprekidno, gotovo žilavo preslaguju termini, prostori, suradnice, metodologije, tako i naslov neprekidno treperi. Nastaje i nestaje.
Niz se nastavlja: zaraza; riječka bura; zatvaranje prostora za probe; potres, jedan pa drugi… Svaka proba, svaki susret u kojem se okupljamo, postaje dragocjen. Odluka da se u ovim potpuno nemogućim uvjetima i dalje, unatoč svemu nalazimo i tražimo izvedbu ovog markantnog naslova, postala je neupitna.
Rad na ovoj predstavi, uzbuđenje otkrivanja njezinog tijeka, dinamike, materijalnosti, melodije, emocije, događajnosti, živosti i zajedništva… postala je ta naša druga koža, simbolička, ali i stvarna, tijekom netom završene 2020. godine. Riječima Petra Kuppers – Here, performance is a marker of existance in a fleeting world.

Iva Nerina Sibila