Onda sam razmišljala o vodi

Ne može se puno toga dogoditi u tri tjedna. Međutim, možda je dovoljno da se primijeti razjedinjenost, i da se razmisli o odnosima spram vlastitog tijela. U čemu bi moglo sudjelovati? Što bi ga moglo impresionirati? Što bi moglo dotaknuti?

Možda je dovoljno dugo da bude privučeno nečemu, i da bude otuđeno od nečega.

Lokalni ljudi pričali su svoje priče, svi su bili zabrinuti i tužno zbog nestanka svoje zajednice jer se sve više ljudi seli u veće gradove. Možda bi umjetnici mogli predložiti nove rituale za rješavanje te tuge, ili stvoriti nove načine stvaranja intimnijih veza s onima koji ostaju usprkos što ih je toliko mnogo otišlo. Divna, ako ranjiva, šuma koja okružuje Delnice ključni je izvor egzistencije mještana. Sada, uz to što su ugrožene mnoge lokalne tradicije, ugrožena je i raznolikost flore i faune. Očuvanje tjelesnog znanja, otvorenost i empatija čine se neophodnima pred takvim promjenama.

Nešto se u meni aktiviralo i senzibiliziralo kad sam zakoračila u obližnju špilju Lokvarka. Mogla se čuti svaka kap vode koja prenosi kalcit s jednog mjesta na drugo. Svuda oko mene, nove i izvanredne mineralne formacije izranjaju mukotrpno sporim tempom, iako se špilja na prvi pogled čini čvrstom i nepromjenjivom.

Špilja je živi rad u nastajanju, posljedica interakcije vapnenca i kišnice. Na neki način, to je kontinuirani kreativni proces. Unutar špilje, unutar njezinih organa, doživjela sam svoje tijelo u izravnom odnosu na vrijeme – prolazno i sićušno. Osjećala sam se prkosno dok sam razmišljala o grubosti svojstvenoj zapadnjačkim shvaćanjima tjelesnosti i postignuća. Potpuna golotinja špilje vratila me: nestao je umorni sram i osjećaj neadekvatnosti, i, po prvi put nakon dugo vremena, osjećala sam se razigrano. Razmišljala sam o tome što ta oslobođena želja može značiti. Maštala sam o neposrednosti i radikalnoj otvorenosti u raznim susretima. Razmišljala sam o fluidnim seksualnostima i queer budućnosti. Razmišljala sam o tom neizbježnom trenutku u sazrijevajućem odnosu kada se otkrije ranjivost, i o okamenjivanju koje može uslijediti.

Onda sam razmišljala o vodi.

Gledala sam kako voda neprekidno djeluje, i kako je tijekom stotina tisuća godina napravila prostor unutar stijene. Razmišljala sam o tragu koji je ostavila. Kako je lizala, izgladila, prelijevala, navlažila, pritiskala, prodrmala, korodirala, razdvajala i učinila poroznim. Nježna ustrajnost vode me dirnula, i htjela sam je nekako dotaknuti natrag. Htjela sam zamisliti kako nastaje intimnost i kako se razvija. Htjela sam zamisliti žudnju koja izranja u tom posebno lijepom prostoru.

Tekst i fotografije: Anna-Mari Karvonen