Rađa se jedna posebna predstava, a ti dobro pregledaj svoje ladice i onu rupu iza kreveta jer ti izgubljene čarapice mogu vrlo dobro doći…
“Neee, nemoj po podu, prljavo je!
Nemoj hodati bosa!
A gdje ti je druga čarapica?!”
Poznato?
Eh, mi ćemo to ovako. Bit ćemo na podu, jer pod je super, sjajan za razvoj motorike, pri-jateljska zona za tulumarenje s klincima i iskazivanje mini cirkuskih vještina mališana koji stasaju u rolajućem, puzajućem i čučećem stilu. Na toploj podlozi naših crvenih tatamija stvorit ćemo doživljaj kazališta od dekice, lampica, čarapica i mile glazbe. I pitat ćemo fe-deraciju neprilagođenih: „Gdjeeeee su nestale čarapiceeee?”
Jer one nestaju. To svi znamo. Kada smo mali, a i veliki, čarapice jednostavno nikako ne žele biti tamo gdje ih (o)stavimo. Skidamo ih dok mlataramo nožicama, dok sjedimo, ski-damo ih dok jedemo papicu, dok spavamo, skidamo ih dok pužemo, dok se rolamo po podu, dok vježbamo kod logopeda, dok skačemo po krevetu, skidamo ih da bismo mazili mamu nogom po nosu, skidamo ih da bismo stavili nožni palac u usta, skidamo ih da bi baka pomirisala kvasinice i rekla: “Fuuuuj!“, skidamo ih da bi bose noge bile bose, ili se same skidaju, spadaju, odlaze… tko zna gdje i tko zna kad.
Nemili su broj puta nepoznati teta ili barba u uspuhanom trku na nekom našem proputovanju, do dućana, naprimjer, pitali: “Je li ovo možda vaša čarapica?”
Rasparene čarapice najčešće završavaju vrlo loše. Stoje negdje odbačene i čekaju, kako bi, možda, našli drugu zalijepljenu na bubnju vešmašine, uvučenu u navlaku za jastuk, rukav, nogavicu…. A ako ne nađemo par, bacamo ih, koristimo kao krpu za brisanje pro-zora ili možda, možda ih koristimo kao lutku za animaciju! Pa da!
Mi smo na našim probama isprobavali ovo, probajte i vi:
čarape kao cvijet
čarape kao kuća
čarape kao slon
čarape kao rukavice
čarape kao rogovi
čarape kao cicice
čarape kao pas
čarape kao puno nogu
čarape smrdljivice
čarape kao ručak
čarape kao šmrklje
čarape kao rep
čarape kao smijeh
čarape kao maženje
čarape kao klupko
čarape kao zbor
čarape u centrifugi
čarape u ladici na spavanju (posložene)
čarapice skupljene (složene jedna u drugu)
čarapice, rasparene pa si nađu par čarapice na tulumu
čarapice kao različiti portreti (veseo, tužan, pjeva, pleše, hiperaktivna čarapica….)
Svečano objavljujem da ćemo u našoj novoj predstavi u Gradskom kazalištu lutaka Ri-jeka, najsvečanijom sjednicom svih čarapoljubaca osnovati azil za nesparene čarapice! Ne ostavljajmo ih usamljene i odbačene. Ako ne znate gdje s nesparenim čarapicama, do-nesite ih k nama!
Za jednu od najvažnjijih motoričko razvojnih faza kod beba važno je korištenje poda na te-melju tjelesne aktivnosti rolanja, okreta i pridizanja u sjedeći položaj, “vojničkog„ puzanja, ljuljanja na sve četiri… Mnogi terapeuti i rehabilitatori, psiholozi, logopedi, defektolozi, rad-ni i glazbeni terapeuti koriste floorwork kao jedan od plemenitijih okoliša za rad s djecom. Pokazalo se neizbježnim biti na podu s djetetom radi važnosti poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi.
Zato podloge na pod i rooolaaaj! Dijete tako razvija motoričke vještine i povjerenje u sebe, a mi roditelji povjerenje u dijete. Kada smo na podu (tatamijima, tepihu, dekici), stvaramo prostor za igru. Igra je ozbiljna stvar. A ono što je superbitno: dijete i roditelj u procesu te igre uče ravnopravno i zajedno. Zajedno.
Valjali smo se s bebom Liv.
Glazbeno polazište stvaranja skladbi za doživljajno kazalište za bebe bila su tri volumena ambijentalne elektroničke glazbe Raymonda Scotta. Scott je izvorno namjeravao opustiti bebe kako bi spavale uz glazbu. Izvorno su skladbe objavljene u suradnji s Gesell Institute of Human Development i dijele se prema dobnim skupinama od 1 do 6 mjeseci, od 6 do 12 mjeseci i od 12 do 18 mjeseci.
Adam (naš skladatelj) za potrebe je avanture “Gdje su nestale čarapice?“ koristio penta-tonsku ljestvicu zato što ona nema “neugodnih„ intervala te je općepoznato da jako godi djeci svih uzrasta. U waldorfskim vrtićima ona je prva stepenica k upoznavanju s vibraci-jom, tonovima i glazbom.
A dok ne čujete našu milu glazbu, poslušajte kako zvuče umirujući zvukovi za bebe Raymonda Scotta.
Bebe raspoznaju boje od rođenja, ali samo kontrastne. Zapravo jake kontraste. Tim njiho-vim obrisima vidljivog i važnog, jer pomaže razvoju osjetila vida, a uz pjevušenje i razvoju čula sluha, zanijeli smo se i kada smo mislili o prostoru i kostimima.
Naša Mejra (oblikova-teljica prostora, svjetla i kostima) odlučila se razuzdano poigrati kontrastnim grafičkim obli-cima, nekako kao da je ušla u vidno polje beba, a one su joj rekle: “Ovako ti mi, Mejra, vidimo i ovako želimo da to vaše igralište izgleda.“ Hihihihi, a još je i rasvjeta tu! Hit! Svjet-leće lopte i lampadinice! Kad smo mini mini, razlikujemo svjetlo od tame i privlače nas predmeti koji svjetlucaju, svijetle i miču su. Zato ćemo koristiti razne izvore svjetla kako bismo privukli sva osjetila naših malih istraživača.
Na kraju ovog našeg doživljajno-čulno-osjetnog putovanja želimo dobiti feeling zaštićenos-ti, osjećaja, pripadanja, zajedništva, čulnosti za drugačije, različito. Znate kako klinci vole graditi razne kućice, straćarice, nastambe od deka, komada namještaja igračaka, vole “složiti„ neki svoj imaginativni prostor kojem pripadaju njihova i samo njihova pravila uređi-vanja i igre u baš tom i takvom fantastičnom.
E, to i mi želimo! Želje su jedno, a sigurnost drugo. U tome su nam velikodušno pomogle Luči Vidanović i Andreja Jandrečić iz radioni-ca lutkarskog kazališta. Inspirirani dječjom izradom takvih izmaštanih mjesta, za kraj će-mo stvoriti svojevrsni shelter, zaklon za sve napuštene čarapice, neprilagođene, osvaja-čke i nadobudne istraživače koje jedva čekamo da s nama zasvijetle čarapoputeve novog, prvog doživljajnog kazališta za bebe u Rijeci.
I stvarno smo mislili ono za čarapice. Donesite ih sa sobom na naše izvedbe, mi ćemo ih čuvati. A zašto? Zato što je u sklopu obilježavanja dana sindroma Down poželjno nositi rasparene čarapice koje simboliziraju različitost. Mi ćemo 21. 3. izgraditi ogromnu čarapo-skulpturu u tu čast s vašim jedinstvenim čarapicama. Tako ćemo napraviti zakloniti zagrljaj za naše male prijatelje iz Udruge za sindrom Down Rijeka 21.
Vidimo se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti na doživljajnom kazalištu za bebe
Izvedbe će biti upravo tamo u novome MMSU, prvom rekonstruiranom objektu unutar ex tvorničkog kompleksa Benčić, koji će biti povezan s budućom Dječjom kućom. Izvedbu planiramo upravo u ex tvorničkom prostoru Jaslica koji i dalje odašilja tu energiju.
Time inauguriramo važan program unutar EPK-ove Dječje kuće, a to je Slatko kazalište (Sweet Theatre) kao spoj prošlosti (zaštićena zgrada nekadašnje uprave Šećerane) i „slatkih“ ma-lišana, beba, puzavaca, slatkica i slatkoća, cukerinića za koje radimo kazalište, a koji su definitivno najslađa publika koja se može zamisliti.
Alex Đaković (glumac lutkar), Damir Orlić (glumac lutkar), David Petrović (glumac lutkar), Mejra Mujčić (oblikovanje scene, svjetla i kostima), Adam Semijalac (skladatelj), Mila Čuljak (koreorežija)
premijera je 19. 1.u 17 h, MMSU
