…američki glazbeni sastav koji sam otkrio tek tijekom studiranja, slušajući Iron & Wine. Calexico je osnovan 1996. godine i čisto mi je žao što nisam prije čuo za njih. Opet, upitno je bi li mi se svidio zvuk countryja i americane koji se proteže kroz njihove pjesme u tinejdžerskim godinama.
Kao slušatelj, sazrijevao sam postupno. Svladao bih i zavolio jazz, pa blues, pa country i tako dalje. Nažalost, još nisam slušao Calexico uživo, ali vjerujem da će biti prilike i za to jer su još uvijek aktivni i na okupu. Zvuk im je suvremen, ali ima i retro štih, idealan za retronaute svih zemalja.
…njemački glazbeni sastav, predstavnike eksperimentalne i krautrock scene neću nikada slušati uživo u originalnoj postavi. Najkreativniji su bili krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća. Svojim su radom utjecali na brojne rock sastave.
Basist grupe, Holger Czukay (1938-2017.), odnedavno nije među živima (vidi prijašnju zagradu). Kome se ne svidi zvuk sastava Can, neka pokuša poslušati Holgerove solističke albume u kojima je redovno miješao različite žanrove.
…me prati tijekom pisanja ovih redaka poput sjene. Kamo ja, tamo ona. Pratiteljica. Duhovni čuvar? Skoro pa prijateljica. Moram paziti kako se izražavam, ne smijem upotrebljavati komplicirane i nerazumljive riječi. Rečenica mi mora biti tečna, lako probavljiva. Zanimljiva.
Ipak je ova serija tekstova namijenjena prvenstveno mladima i mlađima, a trebala bi im biti od koristi u procesu sazrijevanja. Osjećam se kao Lastan, samo što ne pišem za Modru lastu. Nitko mi ne visi nad glavom dok pišem, imam slobodu i samostalno sam odlučio kako neću rabiti neprimjerene riječi. Odgovara mi ovaj oblik cenzure jer i inače izbjegavam psovanje u pisanju. Dovoljno je što sam katkad neukusan u svojim privatnim razgovorima pa sam barem tijekom pisanja fin.
U strip serijalu Propovjednik, koji je poprilično maštovito preveden, ima psovki na izvoz! Nije za osjetljive osobe. Scenarist serijala, Garth Ennis (1970.), poznat je po osebujnom načinu pisanja. U naslovu Oko Sokolovo (Fibra, 2017.), kojega je napisao Matt Fraction (1975.), psovke su rijetke, ublažene i uredno zakamuflirane pa taj strip može čitati bilo tko, bez zgražanja.
…je, ako se mene pita, veoma iritantna radnja. Bode u uši. Smeta me napadno cerekanje u javnosti, recimo, kada se vozim javnim prijevozom, a netko se smije i pritom zvuči kao mitraljez. Privlačenje pažnje, reći će netko. Dobro će reći. Baš kao i preglasno pričanje, cerekanje je izraz nekontroliranosti, ali i samoljubivosti.
Ne volim nametljive i glasne putnike koji se ne pitaju smetaju li možda suputnicima. Smeta me i nijemo cerekanje, kada se netko nekome podsmjehuje sasvim tiho, bez ispuštanja jakih zvukova. Podsjeća me to na prikriveni prdež koji, iako tih, bode u nos!
…engleski glumac koji je dobar dio života proživio u Americi, nije kod ljudi izazivao cerek, već zdrav smijeh. Imao je istančan osjećaj za humor, ali i društvenu kritiku, zbog čega je imao problema s vlastima. Njegovu sam fotografiju držao na foliji studentskog indeksa.
Bio je ljubitelj smijeha i žena. Morao je napustiti Ameriku jer je bio na glasu kao simpatizer komunizma. Njegovi se kraći filmovi gledaju u sedmom razredu u sklopu medijske kulture. Nije skroz zanemaren, još ljudi znaju za njega. Srećom, odrastao sam uz crno-bijele zvijezde, kada televizijski urednici nisu dopuštali da neke stvari i ljudi posve odu u zaborav. Premda su televizijski ekrani bili pretežno crno-bijeli, program je bio šaren!
Rado sam se smijao gledajući seriju The Three Stooges, komedije Chaplina, Bustera Keatona i Harolda Lloyda (1893-1971.). Svi su oni sami odrađivali opasne scene, nisu im bili potrebni kaskaderi. Steve McQueen (1930-1980.), glumac čiji je privatni život bio prava filmska priča, također je samostalno odrađivao opasne scene tijekom snimanja, nije koristio kaskadere i dublere.
…elektronski sastav, djeluje od 1989. Intenzivno sam ih slušao 1999., kada im izlazi album Surrender, tada je elektronska scena bila veoma raširena. Premda je bio rat, nije sve bilo mračno tijekom devedesetih godina 20. stoljeća na ovim prostorima. Brojni glazbeni žanrovi su nastajali i širili se pomoću radija, kazeta i usmene predaje.
Chemical Brothers imali su bogat, zanimljiv zvuk. Pjesma Block Rockin’ Beats, koja se nalazi na njihovom drugom studijskom albumu Dig Your Own Hole (1997.), nalazila se u špici emisije Briljanteen pomoću koje sam dobivao korisne informacije iz svijeta kulture. Te emisije više nema, nije sastojak televizijskoga programa. Opet, da se i emitira, vjerojatno ju ne bih gledao, nove informacije ne usvajam pomoću televizije, a to su radile i generacije prije mene.
Glazbena emisija Top of the Pops, koja se u tjednom ritmu emitirala od 1964. do 2006. godine, bila je iznimno popularna u Engleskoj, a i izvođači su postali popularni ako bi se pojavili u njoj. Više nisam revni poklonik malih i velikih ekrana, ali bio sam u tinejdžerskim danima. Nažalost, tada nisam gledao Top of the Pops, nego Hit depo. Top of the Pops mogu gledati preko interneta i tako se vratiti u vremena kada se još nisam ni rodio.
…američki jazz pjevač i trubač. Koliko mi je poznato, nikada nije podlegao trendovima i koristio elektroniku. australski glazbenik Nicholas James Murphy (1988.) nastupa kao Chet Faker, odajući tako počast Bakeru. Mladima će prije dobro sjesti Faker, a vjerojatno ima i onih kojima će odgovarati Baker. Ili oboje.
U prvom razredu srednje škole slušao sam teško spojive glazbene žanrove – Nirvana, The Doors, Chemical Brothers, Air, Prodigy i češki skladatelj Antonin Dvořák (1841-1901.) vrtjeli su se u glazbenim linijama, discmanima i walkmanima, aparatima koji su stvar prošlosti i koriste ih žešći retronauti.
Mijenjaju se trendovi, danas se glazba pretežno sluša preko internetskih servisa i mobitela. Nekada glazba bude napadno glasna, baš poput cerekanja. Zvuci jazza i klasike ne dopiru iz slušalica, već jednostavni ritmovi i još jednostavniji ljubavni tekstovi. Mlade većinom ne privlači jazz. I mene jazz nije privlačio tijekom adolescencije.
Chet Baker došao je nešto kasnije i ostao, kako izgleda, zauvijek u mom uhu. Svako malo gledam snimke njegovih nastupa. Srećom, netko ga je snimao katkad, a snimke su naknadno postale javne, dostupne svima.
…starinski instrument, može se čuti u narodnim pjesmama. Dakle, mora se slušati etno da bi se podrobnije upoznao (i zavolio) zvuk cimbala. Ima neka čarolija u tom zvuku koji nije čest sastojak u pjesmama, radijskom eteru i zabavama, baš kao što me fascinira zvuk harfe i vibrafona.
Vibrafon mogu čuti u nekim jazz skladbama i skladbama Miroslava Evačića (1973.), gdje cimbal svira Miroslavljeva supruga Gordana.
…mi je oduvijek bio odbojno mjesto, baš kao i klaunovi te zoološki centri. Podsjeća me na ljude koji nastoje biti duhoviti. Ili si duhovit ili nisi, tu bi priči trebao biti kraj. Ne moram posjetiti cirkus da bih se smijao, dovoljno je pogledati svakojake veličine.
Recimo, lokalne dužnosnike i njihove posilne, ambiciozne i gramzive karijeriste, nadmene stručnjake za kulturna, ekonomska ili kakva druga pitanja. Jedna epizoda Alana Forda zove se Cirkus.
Prve epizode, koje je crtao Magnus, nekako su mi i najdraže, vjerojatno zato jer sam njih prve čitao. Priče su bile krcate dobrim humorom, likovi su svako malo izvodili neke spačke, izigravali cirkusante.
…nije strano preosjetljivim, senzibilnim i strašljivim ljudima.
Cmizdrenje i cmizdravce rijetki vole, a mnogi ih otvoreno izbjegavaju i preziru jer im je naporno ili iritantno slušati nečije dramatiziranje, preuveličavanje sitnice. Drama Queen, tako nazovemo osobu koja rado privlači tuđu pažnju na sebe.
Uobičajeno je to ponašanje za tinejdžersku dob, naročito tijekom sazrijevanja, kada naglo navale hormoni, a tjelesne promjene samo povećavaju ionako visoku razinu nesigurnosti. Kada se čovjek osnaži, očeliči ili okuraži, rijetko kada cmizdri. Možda u potaji? Cmizdrenje i plakanje znak je slabosti.
Društvo je predugo uvjeravalo pripadnike muškoga roda da plakanje nije muževno.
…rijetko je kada bio nesiguran. Snažan i vazda siguran u sebe, vješto vitla mačem, stalno je strah i trepet neprijateljima. Stripove o Conanu izdavala je u drugoj polovici 90-ih godina 20. stoljeća Slobodna Dalmacija.
Bio mi je idol jer nije puno govorio i stalno se mrgodio. Čitao sam ga baš u vrijeme kada nisam volio govoriti, a imao sam dobre razloge za mrgođenje. Zapravo, kad imaš trinaest godina, ne postoji loš ili slab razlog za mrgođenje, svaki je razlog dovoljno dobar i jak.
…nije primjer klasičnog muškarca. Reklo bi se, atipični frajer. Poznat naveliko i naširoko kao građanin svijeta. Drugim riječima, nije dijelio ljude po pitanju vjere ili nacionalnosti, svugdje se jednako dobro osjećao. Svijet je bio njegov dom, nije se ograničavao umjetnim granicama. Ne znam baš da bi mogao biti idol mladićima od trinaest ili četrnaest godina koji tek počinju stvarati stavove o važnim životnim pitanjima. Prije bi ostavio dobar dojam kod maturanata ili studenata.
Sanjiv je čovjek bio Corto, stalno je hvatao neuhvatljivo. Umjereno melankoličan, sklon avanturama i lutanju. Neženja, nije se skrasio u bračnim vodama. Inače, sin je Ciganke i mornara, a zapravo plod mašte Huga Pratta (1929-1995.). Za razliku od Conana i Alana Forda, Corto Maltese nije se masovno proizvodio i prodavao na svakom kiosku.
Znači, njega je upoznao manji broj stripoljubaca, ali ipak ga znaju brojni ljudi izvan svijeta stripa i diljem svijeta. Snimljena je i serija animiranih filmova po stripu. Da je danas živ, vjerojatno bi krstario morima kao gusar.
…boja simbolizira nešto mračno, nepoželjno, misteriozno ili zagonetno. Noć je crna, izaziva osjećaj strahopoštovanja, naročito ako nema javne rasvjete ili kakvog drugog izvora svjetla. „Pojela ga noć“, kaže se kada netko naglo nestane. U umjetnosti se crnom bojom obilježava smrt i pojmovi što vezani uz smrtnost ili bolest. „Pao mi je mrak na oči“, kažemo kada želimo izraziti nemoć, slabost ili zgražanje.
U strip serijalu Dylan Dog smrt se redovno prikazuje kao kostur u crnoj kabanici. Čim čujem riječ crno, odmah mi pada na pamet pojam bijelo, suprotnost crnome. Bijela bi, prema tome, predstavljala svjetlost. Kada mislim na crnu i bijelu boju, prisjetim se emisije Crno-bijelo u boji koja se emitirala od 1992. do 2005. godine. U toj su se emisiji emitirali kaubojski filmovi, a puštala se i glazba koja je nekada bila veoma popularna.
Moji prvi doticaji s jazzom imaju veze s tom emisijom koja je imala snažan retro štih. Danas se slične emisije emitiraju u radijskom eteru (Dolce vita, Hulahop, Povratak u budućnost, Vrijeme vinila, Zvjezdana prašina), no radio se sve manje sluša. Pojedini radijski urednici su ti koji oživljavaju prošla vremena i čuvaju ih od zaborava.
