Razmišljamo o temi rada od 12 godine života.
Da, tako to danas izgleda – netko kroz tipkovnicu na kakvoj društvenoj mreži u par minuta izbaci mentalni teret i onda to preuzimaju portali, ispisuju svoje statuse (po mogućnosti s “clickbait” začinom “Nećete vjerovati što je rekao!) i krenu višednevne drame.
Na rečeno se osvrću saborski zastupnici tijekom radnog vremena (u svojim statusima naravno), organiziraju TV emisije i Togonal (ili kako se već zove), navuče zabrinuto lice, raspravlja na kavama, gleda kolegu ispod oka na radnom mjestu nekoliko dana jer on misli drugačije…
Ovaj Facebook status nedavno je napisao Thomas Bauer:
“Prvo što bih napravio da anuliram nedostatak radne snage u turizmu je liberalizacija zapošljavanja djece. Da, dobro ste čuli, nema nikakvog razloga da djeca od 12 godina naviše ljeti ne rade velik dio poslova u turizmu. U kapitalističkoj Americi 90% bogate djece ljeti odradi barem mjesec dana prodajući sladoled, hot dogove, konobareći, perući aute ili dostavljajući letke i tiskane medije. Iako im roditelji imaju toliko para da ne samo da ne moraju raditi ljeti, nego ne moraju raditi do kraja života. Efekt je dvojak. Osim nadopune radnoj snazi, djeca će se odgajat da ne budu kao roditelji, djedovi i bake. Lijene guzice koje samo gledaju gdje će se uhljebit i što manje radit, a 85% ih neće odradit puni staž.”
Tema je teška, ali prirodna za nas. Esencija riječkog programa Europske prijestolnice kulture je tema rada, a jedan od ključnih projekata Dječja kuća. Križanje je prirodno. Što doista mislimo o dječjem radu? Kada bi djeca trebala raditi? Da li je to moralno ili nemoralno? Kakav stav prema tome treba imati liberalno društvo? Treba li ga uopće imati? Koje su nam intuicije? Ja već nekoliko dana pokušavam raščistiti svoje, a moram reći da su me nekako manje uvjerili oni koji su apsolutno protiv uključivanja starijih od 12 godina u svijet rada…
Pročitajte Brickzinalije #1 o važnosti dobrih videoigara tijekom odrastanja.
Thomas je bio grub i neprecizan. Stavljajući problem u kontekst “nedostatka radne snage” stvar je učinio dosta grubom i opasnom, pomalo nalik onom trenutku u kojem vojske suočene s porazom ili nedostatkom vojnika na crtu dižu i djecu. Nije to mislio ozbiljno, ali na razini retorike izraz “da anuliram nedostatak radne snage u turizmu” zvuči kao instrumentaliziranje djece i dječjih ruku zbog nekih apstraktnih ciljeva imaginarnog društva.
Drugi svjetski rat je prepun takvih primjera sa strane svih sudionika – u domaćim partizanskim redovima dijete partizan je bio poseban, pažljivo njegovan i slavljen fenomen sve do kasnih osamdesetih godina(!), a u sličnom duhu su prošli i posljednji mjeseci nacističke Njemačke kada su cijele mlade generacije nestajale pod mitraljezima sovjetske vojske. Calvin Graham, legendarno je, ali zapravo stvarno, biće iz američke vojske koje se akciji priključilo upravo s 12 godina, lažući o svojoj pravoj dobi.
Thomas nije govorio o slanju djece u rat, ali taj grubi diskurs “radna snaga” izazvao je snažnu mentalnu sliku, a intuicije govore da djeca ne bi trebala biti “ubačena” na tržište jer nedostaje prodavača hot-doga i iznajmljivača pedalini. No to ne znači da stariji od 12 godina ne bi nikako trebali biti u svijetu rada već samo da taj razlog nije uvjerljiv…
Često se zaboravlja i previđa da je djetinjstvo mlada i krhka biljka o čemu su pisane i neke odlične knjige poput apsolutnog klasika “Centuries of Childhood: A Social History of Family Life” Philippe Ariesa. Izrazito je zanimljivo da ćete referencu na tu knjigu pronaći u svim domaćim člancima o povijesti djetinjstva iako nije prevedena na hrvatski jezik što svjedoči o prilično urušenom domaćem intelektualnom svijetu kojem su postali draži Facebook statusi od stvaranja kulture znanja.
Nećemo previše pretjerati ako kažemo da gotovo do sredine XX. stoljeća u našim krajevima djetinjstvo u suvremenom smislu gotovo nije postojalo kao ni splet vezanih fenomena i proizvoda esencijalnih za “bivanje djetetom”. Stripovi, dječji časopisi, posebne igračke, ulična igra (…) kao dio fenomenologije djetinjstva rađaju se vrlo polako od početka XX. stoljeća. Dijete, i to daleko mlađe od 12 godina, stoljećima je bilo percipirano i funkcioniralo kao “mali odrasli” i to treba shvatiti u punini značenja. Rad je bio puno važnija komponenta odrastanja od igre, slobode i konzumacije zabave.
Ideja odnosa rada i djece u novije vrijeme možda nigdje u domaćim vodama nije bila tako detaljno i ozbiljno elaborirana kao između 1975. i 1980. godine u radovima Stipe Šuvara prilikom kreiranja jedne od najfamoznijih reformi obrazovnog sustava ovih prostora. U knjizi “Škola i tvornica” upravo rad dolazi u središte svakog obrazovanja, a na susret s njime se ne čeka dugo – učenici osnovnih škola moraju posjećivati tvornice i dobivati uvid u pravi svijet rada.
Šuvar nije rekao da dvanaestogodišnjaci moraju biti profesionalni zaposlenici, ali s radom moraju rasti od ranih dana. Iz ovoga je ključno izvući pouku da našem kulturnom podneblju nije toliko strano da rad i djetinjstvo trebaju imati neke ozbiljne veze, a mnogi su se u to do relativno nedavno (ok, ok, “samo” 28 godina je prošlo…) kleli.
Rad je bio prisutan i u mojem djetinjstvu koje nije bilo baš tako davno već devedesetih. Uvijek sam bio ljubomoran na frenda Rusa kojemu je stari u višim razredima osnovne škole sredio posao na lokalnoj benzinskoj pumpi. Rus je cijelo ljeto prao stakla i imao džeparac koji smo svi mogli sanjati. Frend Šerif prodavao je pak kokice po kinima i utakmicama. Mnogi poput Lucasa i Jobsa sačuvali su u svojim biografijama i autobiografijama sjećanje na dane starijeg djetinjstva kada su radili ljetni posao.
Ljetni posao starije djece nije apstrakcija i nešto s čime se prvi put susrećemo. Rad od dana djetinjstva tema je vjerojatno u svakoj obitelji s malim poduzetničkim poslom, a kakvima spomenuti turizam obiluje. Rad je u takvim slučajevima vrlo obiteljska stvar iako nije riječ o službenom zaposlenju – djeca pomažu pri pripremi apartmana, hrane, opremanju trgovina, iznajmljivanju pedalini….
Famozni status je u drugom dijelu koji apelira na odgojnu komponentu puno zanimljiviji. I tu nije riječ o tome da apsolutni zakoni tržišta “tjeraju” djecu na rad nego o tome da očito postoji odgojna vrijednost koja je teško zamjenjiva ičim drugim. Odličan tekst se nedavno pojavio na stranici Iskra Waldorf Hrvatska te je izrečena dobra rečenica: „Mišić“ za rad ne vježba se beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.”
Cijeli moderni odgojni koncept čini se da u sebi ima zametak ozbiljnih problema. Da, igra je super, ali to ne znači da trebaju nestati obveze. Da, sloboda je super, ali to ne znači da nestaje odgovornost. Da, spontana kreativnost je super, ali to ne znači da može nestati mukotrpni trening. Čini se da uključivanje u smislene aktivnosti, izlaganje odgovornosti pomažu u cjelokupnom razvoju ličnosti.
Kao i u svim sličnim slučajevima i ovdje smo svjedočili informacijskoj manipulativnosti i visokoj emotivnosti društvenomrežnih rasprava koje su uvijek histerične, slabih argumenata, prejakih emocija. Izricanjem stavova o ovoj temi majstorski možete navući mržnju ili bijes na sebe jer u visokoemotivnom virtualnom svijetu, prepunom i lažne moralnosti i semantičke manipulacije naravno da ne zvuči dobro “djeca trebaju raditi”.
Kada su Thomasove riječi prenijeli neki portali rijetko je gdje bilo snažno istaknuto da govorimo mahom o učenicima sedmog i osmog razreda, starijima od 12 godina. Koristio se pojam “djeca” koji izaziva asocijaciju na slatke kikače od šest godina i pojam “dječji rad” s predodžbom malog zamrljanog rudara viktorijanske Engleske. “Odvedi ti svoju djecu raditi, moju ne diraj”, upao mi je u oči jedan tipičan komentar… Činjenica je da smo posljednjih godina postali majstori za moralno paničarenje i virtualne trolovske rasprave. Ta fenomenologija je ključna za puno toga, pa i za ozbiljnije probleme.
S temom rada djece susrećemo se radeći i Brickzine. Neskriveno bi voljeli da ga stvaraju i djeca. Da objavljuju svoje kreativne radove. Crtaju. Dizajniraju. Pišu tekstove. Sve ono iz kreativne zone poslova oko čega se kada narastemo diže najveća frka oko neplaćanja, bezvrijednosti i volonterskog tretiranja rada. Ima li zone u kojoj je mrskije raditi besplatno nego u kreativnoj sferi? Ali smiju li djeca besplatno pisati? Zar je u redu od malih nogu tako tretirati njihov kreativni rad. “Europska prijestolnica kulture izrabljuje djecu!”, vidim naslov pred očima. Postoji li razlika s prodajom hrenovke u pecivu sa senfom? Izrabljuje li se ili potiče? Iskorištava ili odgaja? Nekako se čini da kada intuicije provociramo do kraja granica ispravnih odgovora postaje sve tanja.
Tema dječjeg rada je ozbiljna i kompleksna. Ima svoju filozofsku, ekonomsku, pravnu i opću civilizacijsku komponentu. Potonje je dosta važno jer živimo u uvjerenju da smo generacija koja ne želi ponoviti svijet u kojem se slave dječji ratnici i postoje zaprljani dječji rudari. Smatramo da je upravo to doseg naše civilizacije. O dječjem radu ne nastaju uzalud međunarodne konvencije, precizno zakonodavstvo i pravosudne akcije. Ali jednako tako nije nelegitimno provocirati intuicije po pitanju toga kada u suvremenom zapadnom društvu, čiji su poslovi prirode tercijarnog i kvartarnog sektora (znači ne rudnici i tvornice kao u svijetu dječjeg rada Charlesa Dickensa ili selektiranje elektroničkog otpada kao što je u mnogim afričkim zemljama danas), a odgojna paradigma usmjerena na dijete, odrastanje treba biti začinjeno i profesionalnim radom.
Mislim da je važno reći i to da ulaskom u svijet rada ne treba napustiti i duh djetinjstva. George Lucas to najbolje zna…
