Život (ni)je bajka, tvrdi Zoran Pongrašić. Je li u pravu?
Svatko tko je nedavno preživio osnovnu školu trebao bi znati za Zorana Pongrašića (1961.), autora romana Mama je kriva za sve i Djevojčica koja je preskočila nebesa što se nalaze na popisu lektire. Možda ih nisu čitali, ali bivši i sadašnji učenici znaju da te knjige postoje. Znaju to ako su barem jednom pogledali popis lektire. Makar nakratko. Makar kradomice, poput lopova, preko nečijeg ramena.
Napisao je Pongrašić više naslova za djecu i mlade, a napisao je i podosta knjiga za odrasle čitatelje. Primjerice, nekim je učiteljima posebno draga knjiga Zašto (ne) volim bajke (Knjiga u centru, 2010.) jer u njoj autor na zabavan način secira brojne klasične bajke kojima su nas šopale manje kreativni roditelji, babeki i dedeki kojima se nisu izmišljale priče, već su se koristili onima koje su se kasnije čitale i u školi.
Nedavno je Pongrašić objavio sličnu knjigu, ali je u njoj pisao o basnama – u naslovu Zašto (ne) volim basne (Knjiga u centru, 2018.) Pongrašić analizira basne koje su se uvelike ustalile u književnom kanonu, ističe nelogičnosti što su stoljećima prisutne u basnama, bez da se itko buni zbog toga. Baš kao u bajkama, ima i u basnama tupastih elemenata vrijednih ismijavanja, no o tome ćemo drugi put. Doslovno drugi put. Jer ovo bi trebao biti tekst o bajkama. Točnije, o pričama u kojima se ismijavaju određene bajke. Poznate bajke. Poznate onima koji čitaju bajke. Ili slušaju bajke.
Zoran Pongrašić je nesumnjivo dobar poznavatelj bajki. Ništa čudno ako su ga kao klinca tjerali da uči bajke napamet. Nakon čega su ga vjerojatno učili bajke napamet, ali unatraške. Pa je znao napamet cijelu ucipaknevrC i ugujlepeP. To bi mogla bila dobra bajka, priča o dječaku koji mora učiti bajke napamet. Unatraške. Pa onda sve radi unatraške. I riječi budu unatraške izgovorene. Priča ne bi počela s „Bio jednom jedan dječak…“, već „…kačejd nadej mondej Oib“
Eh, dok piše o bajkama, Pongrašić ne započinje priču „Bio jednom…“ ili „Nekoć davno…“. U brojnim pričama on ima drugačiji početak. „Ako nešto ne volim kad su bajke u pitanju…“, tako pretežno Pongrašić započinje svoje seciranje. Ne pametuje poput odraslih i ne nastoji biti mudriji od bajke o kojoj sastavlja retke, koristi brojne pošalice dok piše o kojekakvim nebulozama što čine bajke, navodi nelogičnosti koje djeca (ali i neki odrasli!) isprva ne primijete. Ili ih primijete, ali ne žele ništa reći da ne bi ispali čudaci u tuđim očima.
Pongrašića smeta što u bajkama ima okrutnosti, ali mu idu na živce pretjerivanja i nelogičnosti koje vrijeđaju zdrav razum. Dobro, ako ništa drugo, mogu poslužiti kao materijal za smijeh. Recimo, nije mu neka fora što Trnoružica spava 100 godina i onda ju nakon 100 godina poljubi neki princ. U usta. Pita se Pongrašić kakav je zadah imala Trnoružica nakon 100 godina provedenih u snu. Dobro pitanje, zar ne? Isto tako mu je čudna Crvenkapica. Pita se je li ta Crvenkapica ikada skidala tu kapu s glave.
„Ja u cijelom svom životu nisam upoznao apsolutno nikoga tko je bio baš toliko vezan za neki komad svoje odjeće. Za neku cipelu na primjer, ili za neke gaće. Ili kapu. Istina, znao sam jednog Josipa, ili se možda zvao Vinko, koji je isto tako tri i pol mjesec non-stop nosio gips na lijevoj ruci – i kad je spavao i kad je morao na WC i kad se tuširao – ali nosio ga je samo zato što je tu istu svoju lijevu ruku slomio kad je, nakon što je dva tjedna trenirao karate, odlučio polomiti ciglu. Drugim riječima rečeno on, taj Josip ili Vinko, nije taj gips nosio namjerno, kao što je ova Crvenkapica namjerno nosila tu svoju blesavu kapu.“ (10.)
Da bi uživao u Pongrašićevom humorističnom i ironičnom (ironija je vrsta inteligentne pošalice, kada nekome kažeš da je jaaaako pametan, a zapravo misliš da je ono drugo) pogledu na bajke, čitatelj najprije mora poznavati bajke o kojima se piše. A da bi ih poznavao, najprije ih mora pročitati. Ili poslušati. No, problem se krije u činjenici da se bajke (i ostale priče) sve manje pričaju jer odrasli nemaju vremena za pričanje priča vlastitoj djeci.
Potrebno je, znači, imati predznanje o bajkama. Bajkovito predznanje. Za ilustracije u knjizi, koje su također pune štosova (baš kao i fusnote kojih ne manjka!), zaslužan je Zoran Pongrašić. Osim što sjajno piše, jednako je duhovit i kreativan kada se govori o crtanju! Osim što su Pongrašićeve analize zabavne, one su ujedno i poučne. Katkad Pongrašić ponudi svoju verziju bajke o kojoj piše. Nije da Pongrašić nastoji svim silama zemaljskim i izvanzemaljskim ispasti mudrac nad mudracima. Namjera mu je, prije svega, nasmijati čitatelja. I to mu ide bez problema.
Čitatelj ima dojam da se dobro zabavlja, a ujedno uči. Uči kroz igru! Učiš, a ni ne shvatiš da učiš! Pa ima li boljeg učenja? Znači, čitatelj se tijekom čitanja cereka kao hijena, no tijekom cerekanja nauči nešto novo o bajkama i životu koji nije uvijek divan i krasan kao u bajkama. Uvidi čitatelj kako ni bajke nisu skroz bajne. Dobro, ponekad bude život kao u divnoj bajci. No, ima dana kada život bude kao basna, zar ne? Kada se osjećamo životinjski, lukavo poput lisice ili sitno poput miša.
Ukratko, knjiga Život (ni)je bajka sastoji se od 20 zabavnih priča o bajkama. Na kraju ima i Crvenkapica na drugačiji način na engleskom jeziku. Zašto? Objašnjenje se nalazi na kraju knjige, čitajte! Ne mogu baš sve odati!
