Promicanje kulture kao vitalnog elementa u međunarodnim odnosima Europske unije jedan je od tri temeljna stupa/cilja prve Europske agende za kulturu (European Agenda for Culture in a Globalising World), prihvaćene 2007. godine. Strategijski pristup kulturnoj suradnji ostaje prioritet radnih planova i programa za kulturu te rezolucija o kulturnoj dimenziji međunarodnih odnosa Europske unije (primjerice, Rezolucija o kulturnim dimenzijama vanjskih akcija EU/Resolution on the cultural dimensions of the EU’s external actions) od 2011. do danas. Jačanje međunarodnih kulturnih odnosa EU uključuje suradnju s vaneuropskim kulturama (external dimension) i jedan je od tri strategijska cilja (uz socijalni i ekonomski) Nove europske agende za kulturu (New European Agenda for Culture) prihvaćene 2018. godine.
Europska komisija objavila je u lipnju 2016. strategiju međunarodnih kulturnih odnosa (Towards an EU strategy for international cultural relations) kojoj je cilj kultura „kao integralni dio međunarodne aktivnosti Europske unije“, odnosno jačanje kulturne suradnje Europske unije s drugim regijama svijeta. Taj je dokument potaknuo pripremu izvješća Europskog parlamenta objavljenog pod istim naslovom u srpnju 2017. Strategija ističe „doprinos kulture kao transverzalnog faktora održivom razvoju, međusobnom razumijevanju i poštovanju fundamentalnih vrijednosti“. Ona formulira novi model kulturne suradnje Europske unije sa zemljama svijeta kojem je u prvom planu potpora kulturi kao pokretaču održivog društvenog i ekonomskog razvoja (osobito s obzirom na doprinos kulturnih i kreativnih industrija ekonomskom rastu i zapošljavanju) te potpora promicanju kulturne raznolikosti i interkulturnog dijaloga za mir i stabilnost.
Sve brže promjene koje danas obilježavaju svijet, primjerice digitalna komunikacija/revolucija, uspon društvenih medija, novi akteri na globalnoj razini, brza urbanizacija (danas već 74 posto stanovništva Europske unije živi u urbanim sredinama), promjene kulturnih vrijednosti, brojni izazovi i sukobi, nameću pitanja o tome kako ojačati svijest o međuovisnosti kultura i podržati/unaprijediti prakse kulturne razmjene i interakcije. Jesu li dovoljni napori u promicanju uravnoteženije razmjene kulturnih dobara i usluga? Kako se zalagati za odlučniju ulogu kulture u razvojnim politikama i u međusektorskom povezivanju? Kako poduprijeti ulogu lokalne zajednice u međunarodnoj kulturnoj suradnji? Mogu li se kulture suočavati s brojnim globalnim nestabilnostima? Može li europska politika susjedstva, osobito u regiji Jugoistočne Europe, biti efikasnija?
Valja ponovo ukazati na jedinstvenu vrijednost europskog projekta, koji se preispituje zbog uspona drukčijih konjunktura i prioriteta. Već današnji trenutak, bremenit višestrukim krizama, nalaže da se jedinstvene europske vrijednosti preispitaju i reafirmiraju. U svakom slučaju, kultura je jezgra europske meke moći (soft power). U srži je kulturne logike europskog procesa spajati, a ne razdvajati, Zapad i Istok, Sjever i Jug, ili zemlje koje se identificiraju s bilo kojom geopolitičkom stranom svijeta. Stoga je cilj konferencije razmotriti izazove i modalitete koji vode intenzivnijoj suradnji i partnerstvu Europske unije sa svijetom.
Hrvatska bi trebala izgrađivati svoj unutarnji i vanjski svijet sukladno europskom. Kao zemlja koja je prihvatila i obvezala se na njegovanje i razvoj europskih vrijednosti u svim oblicima svog političkog i kulturnog djelovanja, ona se mora zalagati za jačanje uloge kulture u svojim unutarnjim i vanjskim odnosima, razumjeti da je kultura vezivni element međunarodne suradnje i razvojnog procesa koji je dostižan, inkluzivan i održiv, da se kulturnom suradnjom afirmiraju, na neproturječan način, različiti pristupi i iskustva svih zemalja i društava u svijetu. Prema raspoloživim podacima (2014.) suradnja Hrvatske koncentrirana je na zemlje članice Europske unije (57,36 %) i druge europske zemlje (16,65 %). Upravo u vrijeme kada se Europska unija u međunarodnim odnosima orijentira prema strategijskim partnerima na drugim kontinentima i prema europskim susjedima, u skladu s novom EU strategijom međunarodnih kulturnih odnosa, Hrvatska ima šansu da u zajedničkom kreiranju i razvijanju novih oblika interkulturne komunikacije i suradnje intenzivnije sudjeluje svojim znanjem i iskustvom. Pitanja koja se odnose na kulturu nisu više samo u domeni kulturne politike, nego se dotiču i drugih javnih politika i razvoja u cjelini. To zahtijeva kontinuiranu pozornost kada se radi o interdisciplinarnom i međusektorskom pristupu u hrvatskim međunarodnim odnosima.
Je li Hrvatska danas sposobna pružiti primjer europske zemlje koja misli kulturno, surađuje sa zemljama, institucijama i ljudima kojima drugi nisu smetnja i u drugima, štoviše, vidi i svoje dobre i loše strane, nastojeći upravo u međunarodnim susretima prevladati razlike koje razdvajaju u korist razlika koje spajaju? Koje su to raznolikosti (diversities) koje povezuju? To su pitanja koja kultura razrješava u teoriji i praksi multikulturnih sredina. Tamo, pak, gdje politika ili ekonomija govore jezikom isključivosti, kultura svojim tradicijama i baštinama, koje su uvijek ukazivale na temeljnu održivost pluralnog svijeta i neodrživost iluzija o kulturno „čistim“ prostorima, i svojim suvremenim stvaralačkim dostignućima, koji spajaju lokalno i globalno, gradsko i kozmopolitsko, pomiruje naizgled nepomirljivo i usklađuje ono što je naizgled odbijajuće i raskolničko.
Valja nam rješavati konkretne probleme kojih ima još mnogo i koji proizlaze iz starih i novih zabluda i uskogrudnosti, iz neartikuliranih stavova o drugima kao nečemu prijetećem. Hoće li Rijeka – europska prijestolnica kulture 2020, otvoriti nove poglede na ta pitanja?
(Biserka Cvjetičanin i Vjeran Katunarić)