U muci se poznaju junaci, kaže izreka za koju malo tko ne zna. I stvarno bude tako, kada zagusti, onda vidimo tko je junak samo na riječima, a tko i na djelima. Na riječima smo, naravno, baš svi junaci. Pokaže se da u nevolji najprije nestanu najrječitiji junaci.
U svijetu devete (i sedme) umjetnosti ne manjka uzbudljivih priča u kojima ljudi zapnu u nevolji, recimo, nađu se slučajno usred oružanoga sukoba, budu oteti ili ih snađe prirodna katastrofa u obliku požara, poplave ili potresa, kada priroda pokaže svoje neugodne zubiće.
U strip serijalu Ken Parker, točnije, u podužoj priči Donaverova karavana (Fibra, 2010.) pokazuje se što je čovjek sklon učiniti kako bi preživio u teškim uvjetima, to jest, da gotovo svatko gleda svoju korist i da plemenitost nestaje kako nestaju zalihe hrane ili vode.
U istome strip serijalu postoji i priča Bijele zemlje (Fibra, 2008.) u kojoj Ken zaglavi na Aljasci nakon što se brod potopio pa se ponovno javlja pitanje moralnosti između preživjelih.
Ništa ugodnije ni poželjnije nisu ni katastrofe što su prouzročene zbog ljudskog nemara ili otkazivanja tehnike tijekom putovanja. U strip serijalu Mister No ima priča Ledena tamnica (Libellus, 2018.) u kojoj ljudi nakon prometne nesreće (uruši se avion) zapnu na nepristupačnome mjestu, usred planina, okovani snijegom.
Da bi preostali putnici preživjeli u teškim uvjetima, moraju se što prije organizirati, prilagoditi nesretnoj situaciji.
Sličnu priču, u kojoj dođe do pada aviona, imamo i u stripu Priča bez junaka (Fibra, 2019.), priči što ju je napisao belgijski autor Jean Van Hamme (1939.), a nacrtao Dany, pravim imenom Daniel Henrotin (1948.), umjetnik koji je ljubiteljima stripova poznat po radu na avanturističkom serijalu Bernard Prince.
Van Hammeova priča o junaštvu započinje tako da preživjele odmah zatječemo daleko od civilizacije, usred neukroćene džungle, ambijenta koje nije poznato okruženje preživjelima, što im nikako ne ide na ruku. Jedni su putnici poginuli već tijekom pada aviona, drugi su na rubu života i smrti (i pitanje je vremena kada će okončati ovozemaljski život), treći su pod traumatičnim dojmovima jer su ostali bez bližnjih. Gotovo svi koji su preživjeli najviše se boje onoga što bi tek trebalo uslijediti – opstanka.
Priroda je neprijateljski raspoložena prema preživjelima koji su prisiljeni paziti na zalihe hrane što, naravno, neće svima odgovarati. Kako će doći do kršenja dogovora, tako će doći do novih sukoba, tim više jer su preživjeli međusobno različiti. Očaj će se, kako to obično biva u filmovima katastrofe (u ovom slučaju, strip katastrofe), pojačavati među preživjelima. Među preživjelima ima raznih profesija i karaktera, pa se tako među njima nalazi jedna znanstvenica, šarmantni glumac, dva vojnika, umjetnik, dječak iz bogate obitelji i njegova dadilja…
Kako će prolaziti vrijeme, tako će se nesuglasice množiti. Muke će dobivati na snazi pa će pojedini preživjeli otkrivati svoje pravo lice, maknuti uljudne maske koje su do tada običavali nositi. U ekstremnim situacijama pokazat će se tko je voljan doprinijeti zajednici i žrtvovati se za tuđi život te tko misli samo na vlastitu korist. U nekih će izostati volja za potporom i ljudskošću, suparništvo će biti sve izraženije kako će nedaće dobivati na intenzitetu…
Priča bez junaka sastoji se od dva dijela – prvi je dio nastao 1977. godine, a iste je godine Van Hamme započeo hvaljeni strip serijal Thorgal koji još uvijek uspješno traje. Po dugovječnosti može se naslutiti koliko je Thorgal kvalitetan serijal, a Van Hamme uspješan autor. Bila je to, dakle, veoma plodna i značajna godina za Van Hammea.
Druga priča, u kojoj se opisuju događaji što se odvijaju 20 godina nakon nesreće, objavljena je 1997. godine (točno 20 godina nakon što je objavljena prva priča). E sada, tko je preživio u prvoj priči i pod kojim uvjetima da se uspio pojaviti u drugoj priči? Tko je bio junak i je li uopće bilo mjesta junaštvu?
Te vam detalje neću otkriti.
