Tata Ante A. već nam je rekao zašto sa svojom djecom vrijedi navratiti u Zadar. Rekao nam je ponešto i o skidanju gaća. A dobrih riječi mu ne nedostaje ni danas.
Neki ljudi se bude rano, a neki pišu previše. U slučaju Davida Walliamsa ne može se napisati ovo drugo, jer u njegovim knjigama ima kartica koje bi se mogle zbiti u par ispisanih jutara, ali u mom slučaju – ono prvo – nema mi pomoći.
Budni sam mjesečar. I genetski prenosim ta rana buđenja i na djecu. U Zagrebu smo na izletu, u nekom fancy apartmanu na Novoj cesti i nije ni pet ujutro, a ja se muvam, uređujem neke svoje članke, čitam knjige, grickam, skiciram nam dan po planu grada, šuškam i evo iz sobe najmlađeg. Probudio ga je stariji, ranoranilac.
Mlađeg uspavam, ali stariji je u pet i pol tvrđi orah. Pravim se da ne vidim svjetlo u sobi dok se u šest spremam van na kavu i svraćam vidjeti što radi. Dijete od devet godina u šest sati i pet minuta ujutro, u maglenoj zagrebačkoj zori, umire od smijeha prepričavajući mi dijelove Wallliamsove knjige Djedov veliki bijeg: “I onda se popeo na zvonik…”
Godinu i pol ranije, Walliamsa sam mu diskretno uvalio prerano. Ponekad smo zajedno čitali, češće je nastavljao sam, ali od par knjiga dovršio je jednu, dvije, a od ostalih odlepršao na neke druge cvjetove dječjih fantazija. Nisam ga silio, privukle su me kičaste naslovnice knjiga za koje, na prvu nisam znao jesu li strip, roman ili nešto treće i ostatak sam pustio da se čita ili ne, sam od sebe.
David Walliams (a kasnije i još neki, sudeći i dalje po naslovnicama) popunio je jednu suvremenu prazninu dječjih polica koje su roditelji dovukli iz IKEA-e. Uletio je tamo gdje je dječja književnost ili književnost za djecu zapela: naša djeca ne odrastaju u svijetu hladnog vagona Mate Lovraka i Vlaka u snijegu ili Patke Zlatke Vesne Parun, ma koliko ta djela bila svevremena.
Književnost u doba RTL Kockice, interneta za raspršujuću dekoncentraciju, Infinity Nado & BayBlade & Ben 10 & My Little Pony reklamnih crtića za prodaju igračaka, intenzivnih video aplikacija koje roditelji uvale djeci na smartphoneima da bi kupili petnaest minuta slobode ili, ne daj bože, sapunica za djecu poput Violette – jednostavno nema šanse. Nema nikakve šanse ako je temeljena na Družbi Pere Kvržice i Orlovima koji rano lete, Ježurki Ježiću i Smogovcima.
Što ne znači da nije i ovaj moj ranoranilački sin bio tužan kad je za lektiru dovršavao po drugi put čitanje Vlaka u snijegu, pa ga je pročitao i treći put. Onda sam ga vratio u knjižnicu da ne krene četvrto iščitavanje i njegovo pisanje recenzije za Brickzine. Ali kao što smo se i mi nekada gubili u lektirskim aoristima i svemirima koji nam nisu bliski, djeca danas trebaju i ironiju i zabavu, maštu i pouku, tekstove koji teku kroz glave i glave koje klize kroz stranice – ona trebaju novo književno ruho jer Hans Christian Andersen je gol! Ili je barem u kupaćima kad djeca krenu u prvi razred. Jer hajde ti budi faca u školskom dvorištu hvaleći se kako čitaš Ružno pače, ako je original, a ne ono Tomislava Torjanca.
Držimo u ruci Čarobnjaka iz Oza, kupljenog kod nekog bukinista na trešnjevačkom placu: Biblioteka Vjeverica, 1985., naklada – 5000 primjeraka! Radničko prigradsko naselje koje se prikrpalo Zagrebu i ostatak jedne sveobuhvatne, istina ideološke, ali ne i samo Ne-okreći-se-sine-Pirgo-Boško-Buha produkcije. Ima nešto čarobno poetično u lokaciji gdje sam prije trideset godina kupovao stripove, a danas sa sinom kupujem knjige.
I palo mi je neki dan na pamet kako su se vremena za djecu promijenila samo u smislu da bi se sigurno našao striček iz kakve udruge reći koju djetetu koje bi na ulici nevino pjevušilo Jovu Jovanovića Zmaja. Eci peci pec. Pec! Promijenilo se i to što je brzina distribucije i prijevoda knjiga ubrzala crowdfunding širinu naše police, tako da mi kćerka nosi svugdje sa sobom Priče za laku noć za mlade buntovnice dajući bratu tu i tamo da koju pročita. Kažu da su dječja književnost, filmovi, serije i igračke korjenito zaražene rodnim stereotipima pa mu ona daje knjigu na čitanje, samo kad joj se prohtije.
Ali ovo vrijeme otvara i ona vrata nesigurnosti, roditeljskih poljuljanih identiteta, polja borbe, ideologija, ljudi koji se kao brinu o zdravom i ispravnom dječjem pogledu na svijet, ili onih koji liberalno prihvaćaju sve i ništa ih nije briga. Kompleksne i promjenjive definicije roda i roditeljstva nisu baš teme kojima bi – kao nekad medijevalno plašiti djecu odlaskom u pakao – trebalo previše zagađivati prostor djetinjstva. Uostalom, to su naše, a ne njihove borbe.
A djeca su oduvijek bila djeca: “Današnja mladež ne misli ni na što drugo osim na sebe. Nemaju poštovanja prema roditeljima ili starijima. Razdražljivi su ako ih se na bilo koji način ograničava, a oni što mi smatramo mudrim za njih je glupost. Djevojke su previše izravne, neskromne i neženstvene u izražavanju ponašanju i odijevanju… Djeca su sada tlačitelji, a ne sluge svojega kućanstva… Ja ne vidim nikakvu nadu u budućnost našeg naroda ako će ovisiti o današnjoj lakomislenoj mladeži, sigurno je da su svi mladi neopisivo bezobzirni. Kada sam ja bio mlad, učili su nas da budemo diskretni i da poštujemo starije, ali današnja mladež je pretjerano mudra [bez poštovanja] i razdražljivi su ako ih se ograničava.” Kako je to lijepo jučer, odnosno u osmom stoljeću pr.n.e. , primijetio grčki pjesnik Hesiod.
Recikliranje serija, filmova, stripova, magazina i glazbe naših mladosti u komercijalne svrhe dobar je poslovni medijski potez nekih medijskih kuća, ali naša djeca van su konteksta ako samo ostanu na roditeljskoj nostalgiji za djetinjstvom. I vremenom kad je, kako mama i tata kažu, bilo bolje i što se sveukupne produkcije za djecu: puno kvalitetnije. Istina je, naravno, negdje između. Parametri, sustavi, a bome i sami stvaraoci za djecu živjeli su u drugačijem svijetu (u našem slučaju i većem tržištu), a to nije uvijek istoznačnica s boljim, mada bi mi, paradoksalno, voljeli da je tako.
Primjer promjene i okretanja, uz autore koji pišu isključivo ili uglavnom za djecu, neki su pisci poput Romana Simića ili Olje Savičević Ivančević (možemo proširiti poznatu nam listu i na Anđu Marić, Jelenu Radan ili Sinišu Cmrka) koji se više ili manje uspješno, slikovito slikovnicama i romanima okreću toj nekad stvarno cjenjenijoj, ali nerijetko i najzahtjevnijoj publici (ili je i ovo samo još jedna autorska floskula?).
A kako kod nas ne ide, kako obnavljamo nešto nenadoknadivo, kakvo je i djetinjstvo samo – uz šarene covere, jaku izdavačku kuću i tržište koje ima novaca (trebalo bi na djecu danas gledati kao na najtemeljitije potrošače – pogledajte samo kioske sa svim onim kvazi dječjim magazinima uz koje dođe igračka u najlonu), imamo outsourcing. Uvozimo stranu spisateljsku snagu, Walliamsa. Barem dok domaći autori ne skuže da je isplativije pisati za djecu, nego li stalno i s rupama po džepovima krležijanski pisati o životu ili politici na tabletu u lokalnoj birtiji.
Dakako, trebalo bi tu dodati i koju lijepu o više nego odličnom svijetu slikovnica koji možemo, bilo od stranih bilo od domaćih autora i crtača, pronaći na policama knjižara, ali nećemo jer će, u cijeloj priči, autor ove knjige ispasti, na kraju kolateralna žrtva roditeljskih dvoumica u nečemu što samo na prvu izgleda tako usputnim, kao što je literatura za djecu.
Mada se i David Walliams okušao i radom na slikovnici (Zmija u mojoj školi), prvenstveno je pisac dječjih novela. To jest, on je pozvani autor: već etabliranoj TV zvijezdi izdavačka kuća platila je predujam i sve ostalo je priča za sebe. Marketing usmjeren na roditelje koji će preko prepoznatljivog brenda posegnuti za novčanikom, što potvrđuju izdašni iznosi s kojima Jamie Lee Curtis, Chelsea Clinton, Madonna ili Frank Lampard pišu ili nešto izdaju za djecu (i ja bi kao izdavač tragao za J.K. Rowling, još ako joj je ime unaprijed poznato). Uz ljubomorne ispade, otkazivanje ugovora izdavačima autora koji isključivo pišu za djecu.
Ali, po logici izdavačkih kuća, izgleda da ne dopiru dovoljno do roditeljskih džepova, a na koncu, čini se da na tom tržištu postoji dobar financijski kolač. Pa se stvaraju autori s već etabliranim imenom i prezimenom. Koja je književna, umjetnička razina tih djela možda i nije bitno u svijetu šopingcentarskih polica sa slikovnicama ili internetskih košara s bojicama koje privlače klikove.
David se u The Guardianu požalio da je bio depresivno dijete koje je teško stjecalo prijatelje te se zatvarao u svoje svjetove. Kad je iz njih izišao postao je TV zvijezda, preplivao u dobrotvorne svrhe uzduž Temzu i kanal La Manche poprijeko. Kako i sam priznaje, od onih je koji traže pažnju, na više načina. Ali to ne uključuje i ghostwritere, što je danas ne tako rijetka pojava u dječjoj književnosti. Romane mu kod nas uredno, i koliko sam ja uspio virnuti preko tog dječjeg ramena: veselo prevodi Ozren Doležal.
Na koncu, bez obzira koliko recentan, raznovrstan i zabavan izbor literature ima, onom su ranojutarnjem dječaku u školskom dvorištu dobacili kako previše čita. A roditelji mu muku muče pročitati navečer prije spavanja sve one knjige koje je troje djece dovuklo u krevet. Vremena za djetinjstvo danas nisu bolja ni lošija nego li kad smo mi bili mali, samo je pitanje kako ćemo ga zajedno pročitati dok oni ne odrastu. Veliki.
