Djevojčice, letjelice, svinjice… Provedimo popodne s odličnim gospodinom Miyazakijem!
Majstor japanskog animacijskog filma Hayao Miyazaki (1941.) desetljećima je djelovao kao vodeća figura mitskog studija Ghibli; iako se činilo da se od animacije oprostio 2014. godine crtićem Vjetar se diže (The Wind Rises), ovaj čarobnjak anime, crtač mange, pripovjedač, redatelj, scenarist i producent predano radi na novom ambicioznom dugometražnom filmu (Kako živiš/How Do You Live, predviđen za 2020. godinu), a u međuvremenu, već 21. ožujka, očekuje nas njegova kratkometražna poslastica Gusjenica Boro (Boro the Caterpillar).
Veliki animator dugi niz godina minuciozno gradi prepoznatljiv imaginarij cizeliranog crteža, hipnotičnog kolorita, fantastičnog prosedea i mističnog ozračja pri čemu spretno spaja japanske i zapadnjačke elemente, avangardu i komercijalu, istodobno podtekst svojih priča puneći snažnim humanističkim, ekološkim, pacifističkim, feminističkim i antikonzumerističkim porukama.
Moj susjed Totoro (My Neighbour Totoro) iz 1988. godine prvi je Miyazakijev komercijalni uspjeh, dok je srednjovjekovni ep Princeza Mononoke (Princess Mononoke, 1997) njegov najambiciozniji, ali i najturobniji rad, pa zbog nasilnih scena nije primjeren za manju djecu. 2001. godine taj će trijumf nadmašiti Avantura male Chihiro (Spirited away) kao najpopularniji crtić u Japanu svih vremena, dok euforiju zapadnjaka potvrđuju festivalske nagrade Zlatni medvjed i Oscar.
Marljivi i strastveni Hayao Miyazaki autor je tridesetak filmova, spomenut ćemo ovdje tek neke: Dostavna služba dobre vještice Kiki (Kiki’s Delivery Service), crtani je film iz 1989. o tinejdžerici na praksi iz vještičarenja i njezinom brbljavom mačku, a koji promišlja sazrijevanje i adolescentsko osamostaljivanje, zatim Pokretni dvorac čarobnjaka Howla (Howl’s Moving Castle), nešto slabiji rad snimljen 2004. prema knjizi britanske autorice Diane Wynn Jones o avanturi čarobnjaka Howla i bezidejne djevojčice Sofije, tu je i Ponyo na litici kraj mora (Ponyo, 2008) gdje se zlatna ribica, inače morska princeza, prijateljujući s jednim dječačićem pretvara u čovječicu, dok je eponimski lik crtića Porco Rosso (1992) pilot-policajac sa svinjskim licem, a taj je rad za Miyazakija neobičan jer je situiran u Europu, pa gledamo kako šarene letjelice zuje bliskim nam krajevima, naime nad Jadranskim morem.
Dok je Porco Rosso smješten u doba Prvog svjetskog rata, radnja Nausikaje iz vjetrovite doline (Nausicaä of the Valley of the Wind, 1984) odigrava se u postapokaliptičnoj budućnosti. Miyazakijevim živopisnim univerzumom lutaju odvažne djevojčice, mudre starice, epske junakinje, drevna stabla, prašnjavi kućni duhovi, karizmatične vještice i još mnoga teško opisiva bića, ima tu i svinjica, a bogme i sasvim nesvakidašnjih mačaka.
Odmah ćete uočiti autorovu sklonost ženskim likovima – svojim emancipiranim i hrabrim protagonisticama on daje slobodu da se strmoglave u avanturu, iskušaju svoje sposobnosti i na koncu iz arhetipske borbe dobra i zla iziđu kao pobjednice. A djeca, ona su u Miyazakijevim radovima nerijetko usamljena, iskorijenjena i u procesu prilagodbe na nove prostore i prilike, dok su njihovi roditelji malko izmaknuti iz središta zbivanja uslijed bolesti, zaokupljenosti poslom ili preseljenjem. Divan je taj Miyazaki, no valja s njim oprezno jer sklon je miješati sanjivost i košmar, nježnost i brutalnost, užitak i užas.
Tako u Princezi Mononoke upozoravam na scenu odrubljivanja glave, dok u Avanturama male Chihiro nalazimo motiv pogrešnog skretanja kao klasično ishodište horor filma. Prva zastrašujuća scena s nadrealnim elementima ona je u kojoj se, zalutavši u napušteni tematski park, roditelji male Chihiro – Miyazakijeve varijante Alise u zemlji čudesa – krenu nekontrolirano prejedati u opustjelom samoposlužnom restoranu pa se pretvore u svinje, a zatim i netragom nestanu ostavivši kćer samu. S prvim mrakom zabavnim parkom kojim vlada jedna vještica uzlelujat će se sablasti, što je tek početak: malena će za svog boravka u onostranom susretati svakojake šašave pojave. Da bi spasila mamu i tatu mora naporno raditi u tamošnjem kupalištu, no nasreću pomaže joj dječak Haku.
Dakle, dok s dvjema curama, princezom Mononoke i malom Chihiro, treba pripaziti, Totoro, taj čarobni crtić iz Miyazakijeve rane faze, a u međuvremenu klasik uz koji su odrastale generacije širom svijeta, i vašim će klincima biti po mjeri i guštu, jer lišen je nasilnih scena, kao i negativnih, zločestih likova. Kod Totoroa sve je vrlo dopadljivo i toplo, čak su to i kućni duhovi vidljivi samo djeci kao i na prvi pogled ljutito izgledajuć ogromni mačak koji je ustvari žuti autobus; u jednoj šumskoj nezgodaciji upravo će on entuzijastično uskočiti kao spasitelj, a gledatelj će u tom trenu shvatiti da njegova mačja faca zapravo nije prijeteće iskešena, nego zubato nasmijana.
Kroz priču vrludamo za dvjema curicama, Satsuki i Mei, sestrama različite dobi i temperamenta, a zgodno je gledati kako mlađa svoje djetinjstvo živi dinamičnije i ispunjenije no što bi to mogla da joj nema daveža od velike seke. Tu je i blagi, strpljivi tata, arheolog i sveučilišni nastavnik, koji svoje curice bez patroniziranja uključuje u sve segmente življenja, potičući ih u igri i maštanju, dok je mama privremeno odsutna iz obiteljske idile, jer se u obližnjoj bolnici trudi što prije ozdraviti. Miyazakijev kolorit oduševit će baš svakoga, filmofila malog i velikog, svi će jednakim intenzitetom uživati u slikama besprijekorno pogođenog tonaliteta, ni prepastelnim ni suviše saturiranim, teksture koju ćemo ponajprije povezati s vodenim bojicama.
A Totoro? E, on je trbušasti sisavac obličja koje izaziva na maženje, škakljanje i štipanje, stvor nalik mački, medvjediću, možda zeki ili čak sovi, živi plišanac na čijem se trbuhu može krasno naspavati, ali i romantično odletjeti u zvjezdanu noć. Ovo mrmljajuće stvorenje koje u znak prijateljstva poklanja žireve Mae će upoznati sasvim slučajno, uhodeći vrtne životinjice; u istraživačkom jurišu kroz tunel između korijenja cvijeća upast će u rupu (opet njih dvoje, Carroll i Alisa, često ih srećemo kod Miyazakija) ravno u popodnevnu dokolicu svog novog susjeda!
Ništa se u ovoj pripovijesti ne doživljava kao fatalna prijetnja ili nepopravljiva opasnost, iako, kao i u svakom životu, i ovdje ima neugodnih situacija: zabrinutost za bolesnu mamu, mlađa seka koja se izgubi na putu do majčine bolnice, starija djevojčica koja se odjednom nađe sama u mračnoj šumi, no tu je uvijek netko tko će pomoći, mudra susjeda djecu će utješiti, čitava seoska zajednica dat će se u potragu za nestalom curicom, Totoro i njegov prijatelj mačak-autobus stariju sestricu vratit će na sigurno. Puno je efektnih, atmosferičnih slika, kojima je vrijeme – puna tri desetljeća od premijere – priskrbilo patinu, dodalo šarmantnu retro dimenziju.
Evo, za primjer, Totoro kako stoički podnosi da mu s lista lopoča kojim se pokušava zaštiti od kiše na nos padaju krupne kapi, sve dok mu Satsuki ne ponudi tatin kišobran. Prizor dostojanstvenog Totoroa koji oboružan velikim kišobranom čeka na autobusnoj stanici usred šume, jedan je od antologijskih, kakve sa smješkom i zahvalnošću pamtimo zauvijek. A na samom početku crtića tata i njegove kćerkice u kamionetu na tri kotača nakrcanom knjigama i starinskim radijskim prijemnikom putuju do svog novog doma, navodno uklete kuće, dok kraj njih promiču arkadijski pejzaži.
Putem mašu poštaru na biciklu, upoznaju prve susjede koji rade u prekrasnim poljima riže, dive se ribicama, puževima i perunikama, uživaju u tunelu od krošnji kojim se prilazi imanju. Zapuštenu kuću iz koje ih nepoznat netko uporno gađa žirevima djevojčice odmah proglase jezivom, no to će uzviknuti široko se osmjehujući, jer juhuhu, sve miriše na pustolovinu! Dvije vedre klinke svemu se vesele – prašnjavim tavanskim duhovima i škriputavom trijemu pred urušavanjem, skakutanju po lokvicama, a posebno grljenju golemog stogodišnjeg stabla. Slutite već, ovo je najsimpatičniji primjerak filma opsjednute kuće svih vremena!
Od prvog kadra ovaj kultni feel good animirani film za cijelu obitelj osim zavodljivom estetikom, vrhunskim crtežom i osebujnom ozračjem, očarava nenametljivim angažmanom, porukama koje fino utkane u priču ne opterećuju njezin tijek, promičući altruizam i zajedništvo, obiteljske vrijednosti i dobrosusjedske odnose, poštovanje prema prirodi, dobrohotnu znatiželju za sve što je drugačije, ljubopitljivi optimizam bez kojeg nema razvoja, pustolovni duh i naposljetku – svijest da imamo sposobnost popravljati svijet, okej, možda ne odmah veliki, ali svoje male svjetove itekako. Uspjet će nam to ako budemo zaigrani, dobronamjerni i uporni, ohrabruje nas gospodin Miyazaki. I ovdje ću stati.
Nadam se da sam vas uspjela nagovoriti – priuštite si ovaj crtić, sa svojim malcima ili zašto ne, solo, idealan je za sve koji tek zalaze u Miyazakijev čarobni kutak. Bonus – dopast će se i vama koji niste ljubitelji anime. Bi li vam se i ostatak opusa svidio, ne mogu prognozirati, ali sigurna sam da ćete nakon Totoroa krenuti u daljnje istraživanje halucinantnih maštarija jednog istinskog genijalca.
