Prvo smo pročitali Šporkog Špiru i Neposlušnu Tonku, a onda njihovu “mamu” izveli pred red naših pitanja. I sada sve znamo o dragoj Olji Savičević Ivančević. Dobro, dobro, ne baš sve, ali bar ono što je u životu važno pročitati…
Draga Olja, kako Vam je bilo stvarati tekst za slikovnicu, za predstave? Ljudi su skloni podcjenjivati domete dječje književnosti, no meni se to čini prilično osjetljivom i riskantnom aktivnošću – treba biti maštovit, malko šašav, ufurati se posve u djetinji mode, a u svemu tome ne pretjerati… Autor se tu kreće u stvarno specifičnom okviru: kao prvo ima veliku odgovornost, zatim, suočava se s određenim ograničenjima, primjerice, pojedine teme i pristupi malenom čitatelju nisu primjereni, također, mora naći način kako u svim fazama pripovijedanja zadržati djetetovu pažnju… Kakvo je Vaše iskustvo, na što sve treba paziti, koje su zamke?
Dječji svijet mi je privlačan, podrazumijeva misteriju, igru i pustolovinu – što se s vremenom najčešće gubi, ali zauvijek ostaje žudnja za takvim intenzivnim doživljajima.
Slikovnicu sam odlučila napraviti kad sam primijetila da se pojedina djeca teško odvajaju od likova u kazališnim predstavama – ima djece koja dolaze tri-četiri puta na istu predstavu u kazalište, ona se najčešće vežu uz neki lik ili uz svijet predstave.
Dosta se govori o angažiranoj književnosti, angažiranom kazalištu, međutim, ako vas zaista zanima raditi takvo što, onda je kazalište za djecu ili književnost za djecu pravo mjesto. S djecom se još da nešto ozbiljno učiniti, ne samo u edukativnom smislu, što je vrlo važno, nego vrlo pragmatično: bez djece koja čitaju i idu u kazalište, neće biti odraslih čitatelja i gledatelja sutra. Ako im u ranoj dobi ponudite ljepotu postoji velika mogućnost da će se doživotno zaraziti ljepotom, a ne ružnoćom.
Zabava je važna, nikad se ne smije podcijeniti, inače izostaje pažnja – istina, klinci možda ne znaju raspoznati „kvalitetnu“ zabavu od jeftine, mish-mash ukusa koji postoji u svemu, od hrane, muzike preko umjetnosti, što traje otprilike do kraja adolescencije i ne mora biti loše, tako upoznaju svijet. U smislu konzumacije, dijete je svejed, ono će i Mozarta i cajku i kompjuterske igrice i knjige, sve što blješti i eksplodira, kao i ono što umiruje ili uzbuđuje, izaziva rast u nekom unutarnjem suptilnijem dijelu osobnosti. Zato je bitno da klincima, koji su bombardirani kičem, bude dostupna pametna priča ispričana na dobar, zavodljiv način, da imaju pri ruci neko sredstvo pomoću kojeg će ustanoviti mjeru ljepote.
Vaša priča je vedra, duhovita, no ima i ozbiljan, društveno kritički podtekst i otvara mnoge važne teme; kako Vam je uspjelo pogoditi balans, postići optimalnu mjeru ozbiljnog i zabavnog u priči?
Držim na pameti što želim kazati, osjećam koji je format pravi za to, ali radim na intuiciju i ritam i pritom u tu igru ulažem sve čime trenutno raspolažem. Kasnije uređujem. Znam imati i nekoliko verzija istog teksta za djecu.
Tema “Šporkog Špira i Neposlušne Tonke” je bitna, a i aktualna: on je besklasan, ona je bezglasna. Tonka i Špiro su harambaše: odrpanac, odmetnik koji spava u vreći i buntovnica koja ne pristaje na ono što se od nje očekuje, ali zapravo dobra i hrabra djeca.
Kad sam pisala “Šporkog Špira i Neposlušnu Tonku”, s obzirom da je priča ispripovijedana u stihu, povirila sam u “Ježevu kućicu” kao model za takve forme i tu sam pronašla jednu impresivnu stvar – Ćopićeva priča je ispjevana u savršenim desetercima s nijednom nepravom ili nepravilnom rimom – matematički bezgrešna. Radi se o maloj, potpuno savršenoj formi proizašloj iz pisanih i usmenih i tradicija pripovijedanja (priča je i u sadržajnom smislu vrlo tradicionalna). Međutim, takvo što pokušati raditi bilo bi protiv prirode jezika koji danas ima sasvim drugu dinamiku, leksik i ritam. Takvim sam jezikom napisala ovu priču, u bučnom, neujednačenom ritmu.
I što mislite, mora li priča za djecu obavezno biti i edukativna, nositi veliku poruku?
Iz čitateljskog iskustva mogu mirno reći da priči poruka nije nužna da bi bila dobra i zanimljiva, ali poruke su sasvim u redu ako od priča ne naprave parole. Ne treba se bojati onih velikih i jasnih poruka, one su poželjne, dapače jako mi se sviđa ideja političkog kazališta za djecu, angažirane književnosti za djecu. Većina problema koje imamo proizlazi iz političke nepismenost i neznanja. Ne zagovaram indoktrinaciju, protiv nje sam, a imamo je u školskom sustavu, u medijima, na svakom koraku, i baš zato zagovaram opismenjavanje koje je nasuprot indoktrinaciji.
Tu se nalazim u čudnoj situaciji, jer pišem za djecu koju kompletno društvo odgaja da ne misle kritički, ne postoji valjda ništa što bi trenutno bilo manje poželjno od kritičkog mišljenja, a bez toga nema neke dobre budućnosti. Ova moja priča kaže: dobro je ponekad biti neposlušna – ako to znači misliti svojom glavom, u redu je suprotstaviti se lošem autoritetu, bilo da dolazi od besmislenih i štetnih pravila bliže okoline, bilo od dvolične i gramzive Igruše Plakuše.
Tonka i Špiro, kako su se izmaštavali? Jeste li u priču uklizili tek kad ste oblikovali središnje karaktere?
Da, ta je priča izrasla iz karaktera. Cura poput Tonke je stvorena da joj se dogodi priča, a Špiro je iz priče i došao; u svijetu priče ona je stvarna, on izmišljen. Ona je dijete iz malograđanske obitelji, a on je zloglasni dječak, jer je za priču bilo bitno da djevojčica izgubi i pronađe svoj glas. Inače, svakako bi bilo zabavnije napisati priču o zloglasnoj djevojčici i malograđanskom momčiću.
Njih su dvoje moćan par, malog i velikog čitatelja uvlače u specifično raspoloženje, pozivaju na pokret, avanturu, djelovanje, promjenu, dakle, to je jedna osnažujuća, emancipatorska priča… A koje knjige su Vas tijekom odrastanja hrabrile, tješile, koji likovi inspirirali i zauvijek obilježili?
Mislim da je “Pipi Duga Čarapa” bila prva baš knjiga za djecu koju sam ikad pročitala, u prvom osnovne. U djetinjstvu je izrazito snažna identifikacija s likovima, ali ja sam vjerojatno više sličila Alisi u Zemlji čudesa…
Drago mi je da je moja kći, koja će uskoro napuniti 16 godina, imala i ima nešto više ženskih modela, filmskih i književnih.
Dobro se sjećam otkrića “Priča iz davnine” s ilustracijama Cvijete Job u školskoj knjižnici, za mene je to bilo ravno čudu.
Voljela sam “Zvižduk s Bukovca” i “Lažeš Melita”, “Kroz pustinju i prašumu”, “Bijelog očnjaka”. Dječju poeziju Tonča Petrasova Marovića, duhovitu, dijalektom obojenu i odličnu zbirku “Strašnu djeca” Gorana Babića, Ćopićeve likove, njegov humor… Sanjala sam o knjigama, one su mi predstavljale vrhunsko uzbuđenje što za ekstrovertirano dijete možda nije tipično, nekad mi se čini da su dodatno hranile ogromnu glad za životom i ogromnu znatiželju. Imala sam i fazu opčinjenosti “Najljepšim pričama klasične starine” Gustava Shwaba, koja me u ranim godinama odvela do “Ja, Klaudije” Roberta Gravesa i dalje. Posebno sam voljela Marka Twaina. Moja starija rodica je voljela Karla Maya i Zanea Greya i znale smo se prepirati koji je od njih bolji pisac. “Tajni dnevnik Adriana Molea” je bio totalni hit u ono vrijeme…
Od knjiga koje nisu ni fikcija ni poezija za čitanje bih predložila Brehmov ‘Život životinja‘ klasik zoologije koji je i danas uzbudljiv kao najbolji roman.
Ali brzo sam prešla na naslove za odrasle, koje sam našla u prilično dobroj kućnoj biblioteci, tu mi puno toga nije bilo jasno, a svejedno sam čitala s užitkom.
Voljela sam slušati audio priče, super mi je što i danas to klinci vole, kao što vole da im se čita. Problem, čini mi se, nastaje kad ostanu sami s knjigom, kad nauče čitati, tada bi ih trebalo zadržati nekim novim zanimljivim knjigama.
Od recentnijih slikovnica, dječjih knjiga i onih za tinejdžere, što biste izdvojili kao drugačije, izuzetno? Neka preporuka, otkriće koje biste podijelili s čitateljima Brickzinea?
Iz iskustva, za školarce bih nakon neizbježnog serijala o Harryju Potteru, preporučila “Hekatinu školu” Rachel Hawkins, a za tinejdžerice i tinejdžere “Percy Jackson & the Olympians“ Ricka Riordana. Voljela bih da je mladim čitateljima preko prijevoda dostupnija literature iz cijelog svijeta, a ne samo ona pisana na engleskom jeziku, ali tako je, kako je.
Svidjela mi se “Baba Jaga i div Zaborav” Romana Simića, pa ću za mog četverogodišnjaka potražiti i Romanovu novu slikovnicu. Tako malenim dječacima najčešće su namijenjene neke slikovnice gdje su glavni likovi bageri i nindže. Moj sin to voli, ali dobro će mu doći slikovnice koje je naslijedio od sestre, malo ružičaste i svih ostalih boja.
