Google Play Store prepun je dječjih igara, na prvi pogled nevino označenih kao prikladnih svim uzrastima. U praksi, stvari su posve drugačije…
Situacija na Google Playu, platformi za skidanje igara i aplikacija općenito, nije baš sjajna u vidu dječje sigurnosti i materijala koji se plasiraju pod etiketom kid friendly. Stvarna priča je posve drugačija: te ‘dječje igre’ krcate su pucnjave, oružja, nasilja, krvi i sličnog – pa čak i kada je takozvana roditeljska kontrola upaljena.
Uzmimo za primjer igru Mad Max Zombies, pucačinu punu krvi, zombija, mrtvaca i vrlo realističnog oružja, koja ima oznaku Pegi 3 (Pegi: Pan European Game Information, je oznaka koju nosi svaka igra, a broj reprezentira određenu dobnu skupinu kojoj je sadržaj namijenjen. Pegi 3 inače označava sadržaj koji je primjeren svim dobnim skupinama).
Mad Max Zombies je samo jedan od takvih primjera. Play Store prepun je sadržaja koji su označeni prikladnima za sve uzraste (pogotovo djecu), čime se Googleov filter nepoželjnih/neprimjerenih sadržaja uvelike zbunjuje.
Tim ljudi s portala Wired dao si je posla te su Googleu na reviziju sadržaja poslali 36 primjera nasilnih i vizualno neprikladnih igara koje nose oznaku Pegi 3, te ih je do sada 16 ili potpuno uklonjeno, ili ponovno izdano s prikladnim preinakama.
Primjerice, jedna od tih prijavljenih igara bio je i Mad Max Zombies, koja je nakon revizije dobila oznaku Pegi 12, te promjenila ime u Mad War Zombies.
Play Store je ogroman dio Googleovog kolača. Google uzima 30 % zarade od svih kupnji te transakcija unutar skinutih igara, a uz to na Play Store implementiran je i AdMod portal za oglašavanje. Iako je teško za reći o kolikoj se tu zaradi točno radi, neki procjenjuju da je Google u 2018. od Play Storea zaradio oko 21 i pol milijardu dolara!
Ako usporedimo Google i Apple po rigoroznosti filtiranja, možemo definitivno primjetiti kako Apple ima puno rigoroznije kriterije od Play Storea, koji evidentno to isto filtiriranje ne vidi kao prioritet. Kod Applea stvar je dosta striktna: nakon uploada, mora proći 1 do 2 dana kako bi se igra/aplikacija procjenila od strane ljudi (dakle, ne algoritama) te kako bi se odredilo u koju kategoriju i koju dobnu skupinu spada, te je li primjerena općenito kao sadržaj za njihovu platformu.
Play Store s druge strane nema nikakvog striktnog nadzora za dobne i sigurnosne oznake, već svatko tko je kreator igara/aplikacija pri uploadanju iste mora ispuniti IARC upitnik, upitnik u kojem je dužan napisati za koju je dob određen sadržaj namjenjen. Dakle, radi se o povjerenju i nadanju u fair play.
Problem je vidljiv u startu: Play Store nema gotovo nikakvu kontrolu niti nad kreatorima, niti nad filterima, a samim time niti na sadržaju koji dopušta plasirati na svoju platformu.
Pegi 3 oznaku može dobiti bilo koja aplikacija ukoliko autor tako napiše! Jedini slučaj kada Google zapravo provjerava istinitost oznaka je kad se sadržaj, kao u slučaju gore spomenutom, prijavi i revidira.
Kad smo već spominjali Google i Apple, evo još jednog primjera lošeg nadzora od strane Googlea: igrica Drive Die Repeat – Zombie Game izdana je 2016. te ima preko 100 000 instaliranja, dakle radi se o jednoj već poznatijoj igri. Do prijave, igrica je imala Pegi 7 oznaku (za stupanj ‘jaču’ od Pegi 3). Nakon prijave, promjenjena je u Pegi 12 (što je na Appleovom App Storeu imala od početka…).
Iako je jedan od Googleovih glasnogovornika izjavio da “Kada pronađemo aplikaciju koja se krši sa našim zakonima i propisima, mičemo ju sa Google Playa. Želimo da djeca budu sigurna dok su online te se snažno borimo kako bi ih zaštitili“, kada pogledamo pomalo smješan sustav oznaka, te još gore, na koji način se dobivaju, te koliko je lagano zaobići filter roditeljske kontrole, ova tvrdnja pomalo i ne drži vodu.
Kada se zapitamo zašto je tome tako, odgovor je vrlo jednostavan: novac. Većina takvih igara besplatna je i prepuna oglasa, što naravno donosi veliku zaradu.
Još jedan od primjera je igra Guns, što je zapravo simulacija streljane s preko 50 milijuna instaliranja! Također označena s Pegi 3, Guns sadrži gomilu realističnih prikaza i zvukova oružja, te ima opciju ukrašavanja zidova streljane slikama iz vlastite galerije…
Ili, Knives Weapon mSulator, nekoć oznake Pegi 3 a sada kompletno uklonjena, dopuštala je djeci pretvaranje da je njihov mobitel zapravo nož (?!).
Anne Longfield, dječja povjerenica za Englesku, izjavila je kako se u nikakvom slučaju ovakvo označavanje ne bi smjelo tolerirati. Uz to što se radi o kompletno krivom navođenju, smatra da je apsolutno neodgovorno da sistem ovisi o poštenju i dobroj volji kreatora.
Jedan od direktora Pegi-a, Dirk Bosmans, ističe kako Pegi klasifikacija ima puno sivih zona, poput gore spomenutih, ali i ostalih igara (primjerice, simulacije plastičnih operacija), za koje nemaju klasifikacijski kriterij zašto im ne dati Pegi 3 oznaku. Štoviše, njihovo stajalište je da osim ako se ne prikazuje eksplicitno ili implicitno nasilje, nema razloga da se pridaje viša oznaka.
Zabrinjavajućih primjera ima doista mnogo, od simulacija elektošokova, poker aparata, casina, ali i igara koje vizualno i sadržajno spadaju u prikladan sadržaj za svaku dob, ali sadrže kupnje unutar aplikacija što je jedna posve druga opasna sfera.
“Izlaganje nasilnim filmskim i televizijskim programima od ranog djetinjstva povezano je s brojim kognitivnim, emocionalnim i bihevioralnim posljedicama. Video igre koje nagrađuju igrače za nasilno ponašanje, poput klasičnih pucačina u prvom licu, često imaju osobito naglašen efekt u razvoju mladeži.” Caroline Fitzpatrick, profesorica psihologije, Université Sainte-Anne in Nova Scotia, Kanada
Klinička psihologinja Abigael San dodaje kako djeca neće nužno učiniti nešto opasno samo zato jer su to vidjeli u nekoj igrici, ali je bitno da ih se ne okružuje s stvarima koje općenito ne želimo da oponašaju ili da iste na njih imaju emotivni utjecaj.
Bosmans dnadalje naglašava da takve oznake sugeriraju i služe roditeljima kao instrument u odabiru pogodnog sadržaja za djecu, ali ako roditelji koriste samo isključivo njih kao vodilje, evidentno je da često to neće biti pametan potez, upravo zbog njihove upitne vjerodostojnosti. Naglašava kako bi upravo roditelji trebali više vremena ulagati u istraživanje i nadzor nad aplikacijama i igrama koje njihova djeca redovito konzumiraju, pomoću dodatnih alata, ali i vlastitog angažmana.
Napisala: Lucija Sučić
Izvor: Wired
