U dijalogu s predstavom Nedjeljka Fabrija i Darka Gašparovića u režiji Georgija Para u suradnji s Frankom Perković i Goranom Ferčecem.
Kada je HNK Ivan pl. Zajca početkom 2019. najavilo inscenaciju romana Daše Drndić Leica format, u adaptaciji Gorana Ferčeca i režiji Franke Perković, i u tom se kontekstu prisjetilo legendarnog Vježbanja života Nedjeljka Fabria, Darka Gašparovića i Georgija Para, mnogi su im uzrujani svjedoci tih davnih dana i slavne predstave zamjerili što su se uopće usudili u istu rečenicu staviti Vježbanje života i Leicu format. Još strašnije – dopustili su si cijelu sezonu riječkog HNK najaviti sloganom Vježbanje različitosti!?
Nakon premijere Leice formata, međutim, mnoge su se gledateljice i gledatelji, pa i oni iz sektora kritike, osmjelili povezivati dvije predstave i ovoj drugoj čak davati ocjenu novog Vježbanja života. Znači li to da su se publika i kazalište započeli emancipirati od predstave i vremena, odnosno predstave o riječkom vremenu, koja ih je tri desetljeća proganjala kao nedostižan društveni, kulturni, marketinški i politički događaj? Proganjala, da, čak do te mjere da se sve što (riječko) kazalište može i mora biti idućih desetljeća mjerilo u usporedbi s Vježbanjem života, a što je naposljetku i samu legendarnu predstavu iz uspomene i inspiracije degradiralo u retorički „suvenir” i prometnulo u svojevrsno riječko kazališno „prokletstvo”? Znači li to da je došlo vrijeme za Vježbanje života – drugi put: iznova, dakle ponovno i na neki nov način? Kada je bolje dopustiti to pitanje, ako ne u godini Rijeke kao Europske prijestolnice kulture?