Međunarodna skupna izložba koja se bavi nevidljivim ekonomijama povezanima uz more. Umjetnici svjetskoga glasa u svojim se radovima bave neobičnim i radikalnim pojavama, od neobičnih internetskih trgovina do carstava amaterske pornografije i drugih zlatnih obala.
U geografskom smislu Europa je pomorski kontinent, a more je oduvijek suštinski oblikovalo njezin razvoj: sagleda li se odnos duljine obale prema ukupnoj površini kopna, Europa ima više kontakta s morem nego bilo koji drugi kontinent. Luka, kao i more, za Rijeku nisu samo mjesto utovara i istovara, dolazaka i odlazaka brodova. Luka je u srcu grada i simbolički važna za njegov identitet. Zato su more i novi oblici rada i ekonomija koji su vezani uz more, iznimno važni i za Rijeku i za Europu.
Izložba Usijano more u prvi plan stavlja nove nevidljive ekonomije koje su neodvojivo povezane s morem – u morskim dubinama, kao što je iskopavanje nafte i ruda, na morskim obalama, kao što su offshore porezne oaze, i na morskoj površini, kao što su ultra-libertarijanski start-upovi u samodostatnim naseobinama koje plutaju međunarodnim vodama. Sve te aktivnosti dio su novih ekonomija koje uključuju nove oblike rada, poput delegiranog rada, brige i skrbi te globalne logistike, ili novih oblika kruženja kapitala koji se odvijaju u mjestima poput slobodnih luka. S obzirom na (povremenu) posebnost njihovih poreznih modela, lučki gradovi kao što je Rijeka veoma su važni za takve vrste ekonomija. Pored toga, duboko more je „novo pogranično područje“ u potrazi za resursima. Umjetnici čije radove okuplja izložba Usijano more istražuju neobične Amazonove trgovine, poslove čišćenja podataka koje korporacije dodjeljuju vanjskim tvrtkama, rudarenje na velikim dubinama, podizanje razine mora, skrivene offshore oaze, mračna carstva amaterske pornografije i druge zlatne obale. Ukratko: more rada.
Kustosica izložbe je dr.sc. Inke Arns (DE), poznata po svome radu u medijskoj umjetnosti. Umjetnička je direktorica dortmundske organizacije Hartware MedienKunstVerein (HMKV) i kustosica brojnih međunarodnih izložbi koje su predstavljene diljem Europe i svijeta – od Berlina, Glasgowa i Varšave preko Ljubljane i Novog Sada do Moskve, Tel Aviva i Hong Konga.
Izložba predstavlja radove petnaest europskih i svjetskih umjetnika i skupina: Aram Bartholl (DE), Ursula Biemann (CH), DISNOVATION.ORG (FR/PL), Jacob Hurwitz-Goodman (US) / Daniel Keller (DE), Steffen Köhn (DE), Lawrence Lek (GB), Rebecca Moss (GB), Jenny Odell (US), Elisa Giardina Papa (IT), Lisa Rave (DE), Marie Reinert (FR), Tabita Rezaire (GF), RYBN (FR), Sebastian Schmieg (DE) i Hito Steyerl (DE).
Aram Bartholl – Unlock Life 2020, Kunstraum Kreuzberg
Aram Bartholl: Unlock Life
Instalacija, električni romobili za najam, električni bicikli za najam, promjenjive dimenzije, 2020.
Za svoju instalaciju Unlock Life, Aram Bartholl izvukao je više električnih romobila i bicikala za najam iz različitih kanala u Berlinu. Globalne start-up tvrtke posljednjih su godina preplavile sve velike europske gradove električnim biciklima i romobilima za najam – u velikom broju i u žestokoj međusobnoj konkurenciji. Nehajno ponašanje start-up tvrtki dovelo je do negodovanja većeg dijela javnosti, ali i do nemarnog ponašanja korisnika. Živopisna pop-estetika tih vozila privlači urbane mlade ljude koji si ne mogu priuštiti da ih voze. Uništavanje i traćenje ukalkulirani je trošak biznisa koji je ekonomski i ekološki neodrživ. Osim toga, ti električni romobili i bicikli često budu bačeni u gradske kanale. Nakon što mjesecima ili čak godinama odleže u vodi, romobili potpuno gube svoj glamur i prekriveni su blatom i algama. Kad ih se izvuče iz vode, na njima se može pronaći nov život u obliku račića i crva. Unlock Life poznati je reklamni slogan tvrtke za najam električnih romobila Lime (Aram Bartholl).
Aram Bartholl upotrebljava skulpturalne intervencije, instalacije i izvedbene radionice za propitivanje naše uključenosti u medije i u javne ekonomije povezane s društvenim mrežama, onlineplatformama i strategijama digitalne distribucije. U svojim djelima bavi se društveno relevantnim temama uključujući nadzor, privatnost podataka i ovisnost o tehnologiji, prenoseći rascjepe, proturječnosti i apsurdnosti našeg svakodnevnog digitalnog života u fizička okruženja.
Ursula Biemann: Deep Weather
Jednokanalna videoprojekcija, 2013., 9:00 min.
Deep Weather je devetominutni pogled na katranske pješčare u kanadskoj Alberti, jukstapozicionirane s vodenim svijetom Bangladeša. Zbog šaputava, tajnovita glasa naratorice, u nama se odmah budi osjećaj suučesništva u djelatnostima koje se ondje odvijaju. Iako ljudske akcije igraju presudnu ulogu u onome što se događa Zemlji u doba antropocena, slabo smo osviješteni o fluidnim i nevidljivim globalnim interakcijama i imamo malo kontrole nad njima. Golemi rudnici s otvorenim kopom i parna obrada naftom natopljenog pijeska i ilovače u sjevernoj Alberti drastično su smanjili protok rijeke Athabasce u Arktički ocean; zatrovani jalovinski bazeni zamjenjuju borealne šume mijenjajući ekologiju u ime nepoznate budućnosti. Multinacionalne korporacije, koje ne mare za buduću dobrobit planeta, svode zemljište na robu. U Bangladešu more čija razina sve više raste – što je posljedica topljenja leda na Himalaji – potapa nastanjivu zemlju i pogađa velike populacijske skupine koje nemaju kamo otići. Zajednice reagiraju postavljanjem brana od vreća s pijeskom na blatne nasipe i osmišljavanjem plutajuće poljoprivrede i konvertibilnih škola: manualnim naporima herojskih razmjera, unatoč tome što nemaju gotovo nikakve izglede za uspjeh. (Izvor: Musée d’art contemporain de Montréal.)
Ursula Biemann je umjetnica, spisateljica i videoesejistica iz Züricha. Njezina umjetnička praksa izrazito je istraživački orijentirana i uključuje terenski rad na zabačenim lokacijama gdje proučava političke ekologije šuma, nafte i vode. Njezine videoinstalacije prikazane su na međunarodnom bijenalima u Istanbulu, Liverpoolu, São Paulu, Taipeiju, Šangaju, Gwangiju, Montrealu i u muzejima diljem svijeta. Godine 2020. održala je samostalnu izložbu u Muzeju moderne umjetnosti u Nici. Biemann je dobitnica Velike nagrade Švicarske „Meret Oppenheim“ za 2009. godinu.
DISNOVATION.ORG – Shanzhai Archaeology
DISNOVATION.ORG: Shanzhai Archaeology
Instalacija, zbirka, istraživanje, 2 videa, 2015. – 2018.
koncept: DISNOVATION.ORG, Clément Renaud & Yuan Qu; 3D modeli: Terrell Davis
Kineska riječ shanzhai (山寨) odnosi se na krivotvorene potrošačke proizvode. To uključuje imitacije, nedopuštene izmjene zaštitnog znaka, parodiju, kopije i poboljšane proizvode, osobito u području elektronike. Shanzhai Archeology predstavlja iznimnu zbirku mobilnih telefona nastalih tim „made in China“ tehnološkim križanjem. Riječ je o hibridnim proizvodima, razvijenima nevjerojatnom brzinom, koji spajaju piratstvo, obrnuti inženjering, jedinstvenu kreativnost i samouko stečene vještine. I dok su male tvrtke, prvenstveno specijalizirane za proizvodnju i sklapanje igračaka, odjeće i elektronike profitabilan posao, radni uvjeti u tim shanzhai tvornicama smještenima u planinama Specijalne ekonomske zone Shenzhen (SEZ) brutalni su, pa u usporedbi s njima i posao u Foxconnu često izgleda kao poželjno postignuće. Shanzhai se uglavnom odvija izvan vidokruga Zapada, zbog propisa koji zabranjuju legalan prelazak preko granica većine tih proizvoda. Ipak, shanzhai uređaji ispunjavaju ekskluzivnu potrebu ili žudnju stotina tisuća potrošača diljem svijeta, ne samo u Kini. Shanzhai je sinonim za jedinstvena dizajnerska rješenja izvan precizno organiziranih tržišnih sila i globalnih mitova o inovacijama. (Irini Papadimitriou/Inke Arns)
DISNOVATION.ORG je akcijsko-istraživački kolektiv pod umjetničkim vodstvom, osnovan 2012. u Parizu. Razvijaju interdisciplinarna istraživanja i prakse koje uključuju umjetnike, antropologe, filozofe, aktiviste, inženjere, arhitekte, dizajnere i hobiste. Na raskršću između suvremene umjetnosti, istraživanja i hakiranja, kolektiv stvara situacije debate, spekulacije i poremećaja, koje upućuju izazov dominantnim ideologijama poput tehnološkog solucionizma i beskonačnog rasta, te promiču imaginarije i prakse post-rasta. Njihovo istraživanje uključuje umjetnička djela, kustoski rad i publikacije. Godine 2015. uredili su The Pirate Book, antologiju medijskog piratstva. Godine 2018. dobili su potporu zaklade „Design Trust“ za istraživanje imitacijske i masovne kulture inoviranja (shanzhai) u Kini. Godine 2019. bili su gostujući istraživači na Kalifornijskom sveučilištu u Irvineu, gdje su se bavili post-rastom i ekološkim politikama.
Jacob Hurwitz-Goodman / Daniel Keller: The Seasteaders
Jednokanalni video, 2018., 28:36 min.
Ljubaznošću DIS.ART-a
Godine 2008., Peter Thiel, investitor, milijarder i član Trumpovog tranzicijskog tima pokrenuo je projekt s ciljem izgradnje plutajućeg grada zvanog seastead, koji bi djelovao neovisno o postojećim nacijama. Zamišljao je „bijeg od politike u svim njezinim oblicima“ u novom, ultra-libertarijanskom društvu. Potom se taj suosnivač PayPala udružio s Patrijem Friedmanom, Googleovim softverskim inženjerom, kako bi zajedno osnovali Institut Seasteading. Svrha instituta sa sjedištem u Silikonskoj dolini bila je izgradnja trajnog i politički samostalnog naselja uz obalu južnopacifičkih otoka. Zemlja domaćin trebala je postati Francuska Polinezija, udaljena osam sati leta avionom od Los Angelesa. Ta država ima optički kabel koji vodi ispod površine mora do Havaja, što osigurava širokopojasni internet koji bi bio potreban tehnološkim radnicima. Francuska Polinezija ugrožena je porastom razine mora, pa je prijedlog stvaranja novog kopnenog teritorija bio privlačan njezinoj vladi. Dok je Institut Seasteading razrađivao svoju viziju, domaće ljude s Tahitija sve više je brinula mogućnost „tehnološkog kolonijalizma“. Godine 2017. Jacob Hurwitz-Goodman i Daniel Keller pratili su vodstvo Instituta Seasteading na konferenciji u Tahitiju. Neposredno prije nego što su na DIS.ART-u objavili video koji su pritom snimili, Institut Seasteading objavio je vlastitu (za sebe povoljno) montiranu verziju videozapisa na internetu. (Inke Arns)
Jacob Hurwitz-Goodman redatelj je iz Los Angelesa, podrijetlom iz Detroita. Njegov intimni, provokativni dokumentarni rad nagrađen je regionalnom nagradom EMMY i Nagradom EDES za nove umjetnike. Filmovi su mu prikazani u Zeppelinovom muzeju, na BBC-ju, Bijenalu u Ateni, u Muzeju DeYoung, na PBS-u te platformama kao što su Atlas Obscura, Washington Post, NBC Left Field i još nekoliko drugih. Istraživanje ga je vodilo od Gane preko Burkine Faso, Vijetnama, Tahitija, heavy metal kružnog putovanja po Karibima, sve do jedne pentekostalne crkve u Kentuckyju u kojoj krote zmije. Režirao je glazbene spotove za Squarepusher (Warp Records), DNTEL (Dublab), Annu Ash, Gosha Pitha i Horatia Clama.
Daniel Keller američki je umjetnik i pisac koji živi u Berlinu. Suradnik je časopisa Rhizome, TexteZurKunst, Frieze, DIS i Spike Art. Mjesta na kojima je izlagao uključuju: The New Museum, New York; Muséed’ArtModerne de la Ville de Paris; Kunsthalle Wien, Beč; Muzej moderne umjetnosti u Varšavi; Fridericianum, Kassel; Bijenale u Ateni; KW, Berlin. Suorganizator je platforme New Model Podcast.
Steffen Köhn: Always Here
Video, 2015., 11:24 min.
Na raznim web-mjestima glumci izvode seksualne radnje za novac. Mnogi od tih „modela“ dolaze iz Istočne Europe i rade u smjenama od po osam do deset sati, što znači da znatan dio života provedu pred kamerama koje prenose svaki njihov postupak i riječ uživo na internet. Dok čekaju klijente, provode vrijeme u čavrljanju, drijemanju, pretraživanju interneta ili razgovarajući o planovima za večeru. Običnost svakodnevnog života u oštroj je suprotnosti s karakterom njihova rada. Kao i u svim tvrtkama platformskog kapitalizma, posrednici su suprofiteri cjelokupnog prihoda ostvarenog putem njihovog web-mjesta. (Tilman Baumgärtel)
Steffen Köhn magistrirao je socijalnu antropologiju i filmske studije prije nego što je studirao filmsku režiju na Njemačkoj akademiji za film i televiziju u Berlinu (dffb). Radi i u dokumentarnom i u igranom žanru, a stvara i eksperimentalnije umjetničke videoradove koje izlaže u međunarodnim galerijama i muzejima. Godine 2014. doktorirao je likovnu i medijsku antropologiju. Praktični dio tog projekta, dvokanalna videoinstalacija A TALE OF TWO ISLANDS prikazana je u dijelu programu Forum Expanded na Berlinealeu 2012. AFTER HOURS (2012.), njegov arhitektonski portret dekadentnog tehno-kluba Berghain, bio je dio izložbe „Kultur:Stadt“ održane na Berlinskoj umjetničkoj akademiji i u Kunsthaus u Grazu. Njegov prvi fimski rad, SMILE (2019.), snimljen u koprodukciji sa ZDF-om (Das kleine Fernsehspiel), premijerno je prikazan na festivalu Galway Film Fleadh.
Lawrence Lek: Sinofuturism (1839 – 2046 AD)
HD videoesej, 3-kanalna videoinstalacija, 2016./2020., 60:00 min.
Sinfofuturizam je nevidljiv pokret. To je sablast već ugrađena u bilijune industrijskih proizvoda, milijarde pojedinaca i milijune prikrivenih narativa. To je pokret koji se ne temelji na pojedincima, nego na višestrukim protocima koji se međusobno preklapaju. Na protocima populacija, proizvoda i procesa. Budući da je nastao bez svjesne namjere ili autorstva, „sinofuturizam“ često se pogrešno poistovjećuje sa suvremenom Kinom. Ali on to nije. Riječ je o znanstvenoj fantastici koja već postoji. Sinofuturism je videoesej koji spaja elemente znanstvene fantastike, dokumentarne melodrame, socrealizma i kineskih kozmologija, s ciljem kritike današnjih dvojbi oKini i njezinoj dijaspori. S referencama na „afrofuturizam“ i „zaljevski futurizam“, „sinofuturizam“ predstavlja kritičan i razigran pristup podrivanju kulturnih klišeja. U zapadnim medijima i u orijentalističkim percepcijama Kina je egzotična, čudna, bizarna, kičasta, neukusna ili jeftina. U domaćim medijima Kina se prikazuje kao herojska, stabilna, povijesna, veličanstvena i ujedinjena. Radije nego da pokušava ispraviti te iskrivljene narative, „sinofuturizam“ predlaže da idemo s njima još mnogo dalje. Prihvaćajući sedam ključnih stereotipa o kineskom društvu (Računarstvo, Kopiranje, Gaming, Učenje, Ovisnost, Rad i Kockanje), „sinofuturizam“ pokazuje kako se kineski tehnološki razvoj može promatrati kao oblik umjetne inteligencije. Ova instalacija uključuje dvije nove videopetljekoje istražuju manifestaciju „sinofuturizma“ kroz najnovija zbivanja u vezi s inicijativama „5G“ i „Pojas i put“. (Lawrence Lek).
Lawrence Lek je umjetnik i filmski djelatnik koji radi u područjima virtualne stvarnosti i simulacije. Stvara site specific virtualne svjetove i spekulativne filmove pomoću softvera za videoigre, 3D animacije, instalacije i performansa. Rekreirajući stvarna mjesta unutar fikcijskih scenarija, njegova arhitektonska okruženja odražavaju utjecaj virtualnog svijeta na našu percepciju zbilje.
Marie Reinert: I see
7 intervjua, 7 zvukovnih datoteka, 7 vinilnih ploča, 7 gramofona, 2020.
Zvuk: Nicolas Mallet; sustav petlje: Guillaume Stagnaro
Marie Reinert je umjetnica koja voli riskirati. Zanima je „infiltracija“ u tkivo grada i istraživanje nepoznatog, lokalnog terena. Prije izložbe došla je u Rijeku gdje je razgovarala o budućnosti s ljudima različite dobi, struka, podrijetla, političkih stavova i spola. Zamolila ih je da joj govore o budućnosti u prvom licu jednine: „Vidim …“ To nisu glamurozne high-tech znanstvenofantastične priče, nego prije vizije budućnosti prikupljene kao pod hipnozom ili u epizodi mjesečarenja. Putem audiozapisa utisnutih na analogne vilnilne ploče možemo poslušati sedam pojedinačnih imaginarija i pridružiti se spekulativom dériveu svake pojedine osobe. Razgovori su vođeni na jeziku koji je umjetnici nepoznat. Zapisi utisnuti na analognim vinilnim pločama predstavljaju digitalne artefakte koji podsjećaju na tehničke „bugove“ s kojima se umjetnica susretala tijekom lockdowna. Svaka kompozicija pretapa se u buduću omiljenu pjesmu po prijedlogu svakog sudionika. (Inke Arns)
Umjetnička praksa Marie Reinert sastoji se od performansa i instalacija koje uključuju video, zvuk, crteže i tekstove. Njezin rad istražuje i analizira procese normalizacije našeg ponašanja, osobito u svijetu rada. Tijelo se pojavljuje kao ključni element njezinog istraživanja: kroz strategije infiltracije, promatranja i arhiviranja istražuje sustave, kodove i protokole koji uvjetuju kretanja tijela u njihovom prostornom i društvenom okruženju. Istraživanja provodi u obliku umjetničkih rezidencija i kolaboracija: u javnim arhivima (festival videa, „Valeurs croisées“ – Biennale d’art contemporain de Rennes, 2008.), na trgovačkom brodu između Marseillea i Alžira (video Roll On Roll Off, Marseille, 2011.), u luci za naftne derivate i ukapljeni plin Fos-sur-mer (video Quai 2014.), u Narodnoj banci Nizozemske u Amsterdamu (video Bull & Bear, 2014.), u Kinšasi (Article 15, 2016./2017.), na Biennale de Lyon (2019.).
Rebecca Moss – International Waters
Rebecca Moss: International Waters
Video, 2017., 20:00 min.
U rujnu 2016., Rebecca Moss našla se u bizarnoj situaciji: bila je jedna od 25 osoba zatočenih među tisućama brodskih kontejnera na 65 000-tonskom brodu koji je plutao uz obalu Japana, bez odredišta. Brod je bio jedan od više desetaka plovila koji su besposleno čekali u međunarodnim vodama nakon što je Hanjin Shipping Co, sedma po redu najveća svjetska kontejnerska brodarska tvrtka, proglasila bankrot krajem kolovoza 2016. godine. Brod Hanjin Geneva, natovaren robama u rasponu od životinjskih krzana do smrznutog pomfrita, isplovio je u kolovozu iz Vancouvera za Šangaj. Moss se ukrcala na brod u sklopu umjetničke rezidencije – pod naslovom „23 dana na moru“ – koju je organizirala vancouverska Access Gallery. Zbog propasti tvrtke iz Seoula približno 2500 mornara, većinom iz Južne Koreje, Filipina i Indonezije, ostali su zatočeni na moru, zajedno s robama u vrijednosti 14 milijardi dolara. Budući da su financijska sredstva tvrtke bila zamrznuta, brodovi nisu mogli dobiti odobrenje za istovar tereta ili preuzimanje kontejnera, jer nije bilo jamstava da će lučki piloti i radnici biti plaćeni. Hanjin Geneva usidrio se 12 km od obale Tokija i čekao više od dva tjedna na daljnje upute, a za to vrijeme kapetan i posada bili su potpuno nemoćni donositi bilo kakve odluke. (Inke Arns)
Rebecca Moss umjetnica je iz Velike Britanije. Magistrirala je kiparstvo na fakultetu Royal College of Art 2017. godine. U tekstu za natječaj Future Generation Art Prize 2017. kustosica Anna Smolak ovako ju je opisala: „Rebeccu Moss zanimaju trenuci poremećaja, kaosa i neuspjeha (…) njezine geste subverzivno sučeljavaju smiješno i banalno s veličanstvenim i uzvišenim”. Djelo Rebecce Moss kritički istražuje herojske narative kroz proučavanje potencijala slepstika i komedije apsurda iz feminističke perspektive. Njezin rad poprima različite oblike u širokom području pokretnih slika, performansa i skulpture. Moss je privukla međunarodnu pozornost kao sudionica umjetničke rezidencije na jednom kontejnerskom brodu na Tihim oceanu kada je, tjedan dana nakon isplovljavanja, otkrila da je vlasnik broda, tvrtka Hanjin Shipping, bankrotirao. To je značilo da je morala provesti tri tjedna zarobljena na kontejnerskom brodu blizu obale Japana jer brod nije mogao platiti ulazak ni u jednu svjetsku luku. Poslije je snimila videofilmu kojem je dokumentirala to vrijeme, premijerno prikazan na 57. Venecijanskom bijenalu. Njezine samostalne izložbe uključuju: „Staging Series“, Jerwood Visual Arts, London (2019.),„From the Sublime to the Ridiculous“, Bunkier Sztuki, Krakov (2019.). Grupne izložbe uključuju: TBCTV, Somerset House, London, Velika Britanija („Frieze Week 2019“) „Future Generation Art Prize“, PinchukArtCentre, Kijev i Venecija (2017.), A BROKEN LINK, Golden Age Cinema, Sydney. Australija (2017.), „23 Days at Sea“, kontejnerski brod; rezidencija i izložba, Access Gallery, Vancouver (2016.), „Test Space“, Spike Island, Bristol, Velika Britanija (2015.) te rezidenciju i izložbu Ljetne škole Leverhulme, Wysing Arts Centre, Cambridge, Velika Britanija (2014.).
Jenny Odell: A Business With No End
Interaktivni web-projekt, 2018.
Jenny Odell osjeća strast za tajanstveno elektroničko trgovanje. Prije nekoliko godina primijetila je neobično carstvo trgovina na Amazonu sa zbunjujućim i nadrealnim imenima kao što su Bropastures, Dreamlish i Your Friend Bart LLC (tvrtka s ograničenom odgovornošću). Svaka od tih tvrtki bila je povezana s nekim prodavačem na Amazonu jednako bizarnog, ali drukčijeg imena, na primjer Ipple Store, DeepOceanStoreuk i GiGling EyE. Teško se mogao pronaći obrazac ili tematska povezanost u onome što su te Amazon trgovine prodavale. Imale su sve, od krema protiv hemoroida do stolnih svjetiljki, od knjiga o industrijskoj struji i dječjih kostima dinosaura, do kompleta za izradu lažnih rana na licu i spremnika s gorivom za upaljače. No tim tvrtkama s ograničenom odgovornošću ipak je bila jedna stvar zajednička: proizvodi su im bili neobično skupi, a njihov zastupnik zvao se Jonathan Park. Također, nekoliko navedenih posrednika bili su bivši studenti Sveučilišta Olivet, “biblijskog koledža” koji je u Kaliforniji 2000. osnovao evangelički pastor po imenu David Jang. Njegova globalna vjerska zajednica bila je tema brojnih članaka s navodima o kršenju radnih prava, prevarama i zlostavljanju. U ovom interaktivnom web-projektu objavljenom 27. studenog 2018. na web-mjestu New York Timesa, umjetnica nas vodi na nadrealni izlet duboko u zečju rupu interneta. (Inke Arns)
Jenny Odell je umjetnica i spisateljica čiji radovi često istražuju pojedinosti svakodnevice. Odell predaje studijsku umjetnost na Sveučilištu Stanford i sudjelovala je u umjetničkim rezidencijama organizacije Internet Archive, Knjižnica grada New Yorka, Odjela za urbanizam grada San Francisca i tvrtke Recology SF(poznate i kao „smetlište“). Autorica je knjige How to Do Nothing: Resisting the Attention Economy (Melville House, 2019.).
Elisa Giradina Papa – Technologies of Care
Elisa Giardina Papa: Technologies of Care
Videoinstalacija, 2016., 24:47 min.
Elisa Giardina Papa portretira radnike koji na internetu nude digitalne mikro-usluge, usluge fetiša ili emocionalnu potporu, i razgovara s njima o njihovu radu. U videoradu Technologies of Care susrećemo se sa sedam digitalnih radnika: s umjetnicom ASMR-a (autonomni senzorni meridijalni refleks), virtualnim ljubavnikom, online savjetnicom za upoznavanje parova, pripovjedačicom priča i video performericom, „ljubiteljicom“ društvenih medija, znanstvenicom koja istodobno radi kao dizajnerica noktiju, i s predstavnicom službe za korisnike. Papa je kontaktirala te freelancere u Brazilu, Grčkoj, na Filipinima, u Venezueli i u SAD-u, gdje anonimno nude svoje usluge putem online platformi koje na njima ostvaruju profit. Uz iznimku virtualnog ljubavnika, sve intervjue prevode glasovi koji zvuče ženski. I dok se transkripti čitaju kao tekstovi etnografskog istraživanja, intervjui u videu funkcioniraju poput komornih kazališnih predstava na temu neobuzdanog digitalnog neoliberalizma. (Inke Arns)
Elisa Giardina Papa talijanska je umjetnica čije djelo istražuje rod, seksualnost i rad u odnosu na neoliberalni kapitalizam i „globalni jug“. U svom novijem korpusu radova dokumentira načine na koje se poslovi u domeni afektivnog i skrbničkog rada prenose na vanjske suradnike putem internetskih platformi. U projektu na kojem trenutno radi proširuje to istraživanje na nevidljivi i neplaćeni rad na čišćenju podataka koji održava umjetnu inteligenciju (UI). Djela su joj izložena i prikazana, između ostalog, na sljedećim lokacijama: MoMa (New York), Whitney Museum, [Sunrise/Sunset Commission], Seoul Mediacity Biennale 2018., Institut za suvremenu umjetnost, Milano (ICA Milano).
Lisa Rave: Europium
HD video, 2014., 20:00 min.
Europij je rijedak zemni metal, nazvan po europskom kontinentu. Zbog svoje sposobnosti da svijetli fosforescentnom bojom koja se ne može sintetizirati tehničkim sredstvima, europij je ključan element ekrana u boji i igrao je presudnu ulogu u revolucioniranju televizije u boji od 1960-ih nadalje. Služeći se raznim razinama imaginacije, filmski esej Europium provlači poveznice između kolonijalne prošlosti Papue Nove Gvineje i planiranih iskopavanja sirovina iz Bismarckova mora. Europij će se vaditi iz oceanskog dna da bi se osigurale blistave slike u boji na zaslonima pametnih telefona, tableta, prijenosnih računala i ostalih ravnih ekrana te, naravno, zbog svog fluorescentnog svojstva koje se koristi za jamčenje autentičnosti europskih novčanica. To što je morsko dno važna komponenta planetarnog ekosustava i što će iskapanje uništiti i živote autohtonih populacija igra sporednu ulogu. Video poziva gledatelja na putovanje koje započinje sjajnom brošurom vodećeg svjetskog proizvođača zaslona i vodi nas natrag kroz vrijeme, u kolonijalnu prošlost „Njemačke Nove Gvineje“. (Inke Arns)
Lisa Rave (Velika Britanija/Njemačka) živi u Berlinu. Studirala je eksperimentalni film na Sveučilištu za umjetnost u Berlinu te fotografiju na Bard Collegeu u New Yorku. Trenutačno predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Nürnbergu. Njezine najnovije izložbe uključuju:„Circular Flow – On the Global Economy of Inequality“, Kunstmuseum u Baselu, „Symptom Bauhaus“u muzeju West Den Haag, „The Drowned World“ na Bijenalu u Torontu.
Tabita Rezaire: Deep Down Tidal
HD video, 2017., 18:44 min.
Ljubaznošću umjetnice i galerije Goodman
Mora su prepuna tajnih priča – od optičkih kabela i potonulih gradova, do utopljenih tijela i „svetih“ transmisija signala. Oceani su komplicirane komunikacijske mreže. Deep Down Tidal istražuje infrastrukturu podmorskih optičkih kabela kroz koje putuju naši digitalni podaci. Zapanjujuća je spoznaja da smjer polaganja tih kabela prati smjer starih, kolonijalnih pomorskih trgovačkih ruta. Kolonijalizam je imao za cilj stvaranje novih trgovačkih ruta i doveo je do jačanja europskih sila zahvaljujući intenzivnom iskapanju mineralnih sirovina i ropstvu. Danas svjedočimo usponu elektronskog kolonijalizma: dok nas na površini World Wide Web povezuje, raste digitalna nejednakost zbog eksploatacije naših privatnih podataka. Deep Down Tidal doživljava ocean kao groblje crnog znanja i crnih tehnologija. Od Atlantide preko Srednjeg prolaza, sve do izbjeglica koji se utapaju pokušavajući prijeći Sredozemno more, more utjelovljuje naše boli, izgubljene priče i sjećanja, dok istodobno sadržava globalnu infrastrukturu današnjih telekomunikacija. (Inke Arns)
Tabita Rezaire je umjetnica-iscjeliteljica-tražiteljica, koja radi s ekranima i protocima energije. Njezina transdimenzionalna praksa vizualizira mrežne znanosti – organske, elektroničke i duhovne – kao iscjeliteljske tehnologije koje služe ostvarenju pomaka prema svjesnosti srca. Krećući se digitalnom, tjelesnom i baštinskom memorijom kao mjestima borbe, uranja u znanstvene imaginarije da bi se pozabavila sveprisutnom matricom kolonijalnosti koja utječe na pjesme našeg tijela-uma-duha. Tabita živi u Cayenneu u Francuskoj Gvajani.
RYBN: The Great Offshore
Instalacija, grafikon, wallpaper, nekoliko postolja, stolova, stolica, kompjutorskih radnih stanica, video player, MP3 player, slušalice, 2019./2020.
The Great Offshore dokumentarno je umjetničko djelo koje nas poziva na putovanje u dubine offshore industrije. Djelo objedinjuje dokumente, narative, fotografije i predmete prikupljene tijekom nekoliko putovanja u neke od najpoznatijih poreznih oaza: Dublin, London, Zürich i Pfäffikon u Švicarskoj, Vaduz u Lihtenštajnu, Jersey i Guernsey, Wilmington u Delawareu, Bahami, Kajmanski otoci, Malta, Amsterdam, Luksemburg. U Rijeci The Great Offshore posvećuje pozornost najjedinstvenijim i najneobičnijim inkarnacijama offshore fenomena: slobodne luke za umjetnička djela, luksemburške futurističke projekte svemirskog rudarstva, malteške programe „zlatnih putovnica“, eksperimentalne seasteading projekte. Svim tim suvremenim manifestacijama offshore režima zajedničko je to što su utemeljene u pravnom okviru koji upravlja oceanima (slobodne luke, rudarenje na velikim dubinama, zastave pogodnosti, međunarodne vode). Povezane zajedno u spekulativnom transhistorijskom narativu, dokumentiraju pojavu novog režima likvidnog upravljanja. (RYBN / Inke Arns)
RYBN: Offshore Tour Operator
GPS prototip, 2019./2020.
Offshore Tour Operator situacionistički je GPS prototip usmjeren prema kompjutorski potpomognutoj psihogeografskoj šetnji koja diktira hod korisnika kroz adrese baze podataka Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara – ICIJ Offshore Leaks database– uključujući Bahamas Leaks, Panama Papers, Paradise Papers. Panama Papers, na primjer, sastoje se od 11,5 milijuna objavljenih tajnih dokumenata koji sadrže detaljne financijske informacije i informacije na relaciji odvjetnik – klijent za više od 214 488 offshore tvrtki diljem svijeta, u čijem je sastavljanju pomogla panamska odvjetnička tvrtka Mossack Fonseca. Offshore naftne korporacije omogućuju svojim vlasnicima da prikriju svoje poslovne transakcije koliko god sumnjive bile (prijevara, utaja poreza, izbjegavanje međunarodnih propisa). U bazi podataka ICIJ Offshore Leaks database mogu se pronaći i adrese riječkih vlasnika offshore tvrtki. U sklopu programa Usijano more, RYBN odvodi posjetitelje na posebni obilazak grada: opremljeni audio vodičima, posjetit će lokalne adrese vlasnika offshore tvrtki sa sjedištem u Rijeci. (RYBN / Inke Arns)
Osnovan 1999. kao kolektiv, RYBN.ORG provodi izvandisciplinarna istraživanja složenih odnosa između tehnologija i ekonomije. RYBN.ORG istražuje iznimno komplicirane sociopolitičke i tehničke fenomene poput visokofrekventnog trgovanja, tržišnih infrastruktura subsekundne brzine, kibernetičke eshatologije, diskretnih mreža offshore financija, povratka „ljudskih kalkulatora“ u digitalnom radu, širenja industrijskog patentiranja prema živim organizmima itd. Svako novo istraživanje dodaje jedan orijentir i raščišćava nejasne teritorije suvremenog tehnokapitalizma. Umjetnička djela kolektiva RYBN.ORG operativni su i performativni sustavi koji se obično izlažu izvan „bijelih kocki“ suvremene umjetnosti te se razvijaju u okolišima u kojima mogu stvarati učinke i proizvoditi povratne informacije, uključujući financijska tržišta, mikro-radne platforme, komunikacijske i društvene mreže, računalne viruse. Radovi kolektiva RYBN.ORG izlagani su na brojnim izložbama suvremene umjetnosti, uključujući: „Infosphäre“ (ZKM), „Nervöse System“ (HKW), „the GlobalContemporary“ (ZKM), „2062“ (la Gaîté lyrique), „Stock Overflow“ (iMAL), „ElProcesso Como Paradigma“ (LABoral), „Gutes Böses Geld (Kunsthalle Baden-Baden), „Requiem for a Bank“ (HMKV), „Media Mediums“ (Ygrec), „StockOverflow“ (iMAL), „l’espace Virtuel du Jeu de Paume“, CNAP; i na brojnim umjetničkim festivalima, kao što su: ISEA, Transmediale/CTM, Pixelache, Malaupixel, NEMO, Elektra, Cellsbutton, Ars Electronica.
Sebastian Schmieg: I Will Say Whatever You Want In Front Of A Pizza
Video, 12:29 min., petlja, izvedbeno predavanje, Prezi, 2017.
I Will Say Whatever You Want in Front of a Pizza spekulativni je Prezi* koji istražuje digitalnu radnu snagu, spajanje ljudi i softvera i mogućnost intervencija unutar algoritamskih sustava. Pripovijeda se iz perspektive radnika u oblaku. Dok se tehnologija često opisuje kao produžetak naših tijela, video Prezi istražuje obrnut odnos: digitalne radnike kao produžetke softvera. Sveprisutna mreža i kompjutorizacija ne samo što je zamaglila granice između „botova“ i ljudi, nego su i tobože samostalni programi također ponekad ljudi koji se moraju ponašati kao da su softver. Takav razvoj događaja ujedno je uvelike olakšao svima da zapošljavaju, programiraju i umirovljuju ljudska bića kao u bilo kojem radnom tijeku: tijela i umovi mogu se „uštekati“, prespojiti i odbaciti, kako je kome po volji. Prezimože istodobno postojati u više oblika – kao video, prezentacija, izvedbeno predavanje, itd. Nadalje, djelo nikada nije dovršeno i može se neprestano ažurirati kako bi uvijek udovoljavalo zahtjevima tržišta. (Sebastian Schmieg)
*Prezi je vizualni softver za pričanje priča.
Sebastian Schmieg (1983.) proučava algoritamsko kruženje slika, tekstova i tijela. U središtu njegove umjetničke prakse razigrane su intervencije u zatečenim sustavima, koje istražuju realitete u podlozi sjajnih sučelja našeg umreženog društva. Schmieg radi u širokom rasponu medija poput videa, web-mjesta, instalacije, umjetničke knjige, softvera, izvedbenog predavanja i usluga dostave. Izlagao je na međunarodnim izložbama u Photographers’ Gallery, London; MdbK, Leipzig, HeK, Basel i Chronus Art Center, Šangaj. Schmieg živi u Berlinu i predaje dizajn sučelja na Sveučilištu HTW u Dresdenu.
Hito Steyerl: Liquidity Inc.
HD video datoteka, jednokanalna u arhitektonskom okruženju, 30:15 min., 2014.
Ljubaznošću umjetnice, galerije Andrew Kreps, New York, i galerije Esther Schipper, Berlin
Liquidity Inc. višeslojni je portret Jacoba Wooda, financijskog analitičara koji je ostao bez posla u gospodarskom slomu 2008. i postao profesionalni borac miješanih borilačkih vještina. Woodova priča razvija se kroz stvarne i virtualne svjetove koji su načinjeni da se preklapaju, spajanjem konvencija dokumentarnog filma s internetskom sintaksom – hashtagovima, GIF-ovima i memima. Računalno generiranim valovima i snimkama vijesti o uraganima i tsunàmijima ovo djelo upotrebljava vodu i ekstremne vremenske prilike kao metafore za fluidnost financijskih sredstava i digitalnih informacija te za kolektivni osjećaj nesigurnosti. Vremensku prognozu nam donosi The Weather Underground: „Sutra ti trgovinski vjetrovi počinju puhati u obrnutom smjeru i otpuhat će ljude natrag u njihove domove, otpuhat će proizvode natrag u njihove tvornice, otpuhat će tvornice natrag u njihove zemlje, otpuhat će zemlje natrag u njihove navodne korijene“. Brkajući izraze iz meteorologije, geopolitike i digitalne kulture, maskirani prognostičari ironično sugeriraju da su vremenski obrasci određeni našim vlastitim emocionalnim stanjima. Pozvani ste da sjednete na arhitektonsku konstrukciju obloženu strunjačama za džudo, koju je umjetnica usporedila sa splavi razbijenoj u žestokoj oluji. (MoMA/Inke Arns)
Hito Steyerl njemačka je filmašica, umjetnica pokretnih slika, spisateljica i inovatorica u području esejističkog dokumentarnog filma. Glavna su joj područja interesa mediji, tehnologija i globalno kruženje slika. Steyerl je doktorirala filozofiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Trenutačno predaje umjetnost novih medija na Sveučilištu za umjetnost u Berlinu, na kojem je suutemeljiteljica Istraživačkog centra za proxy-politiku, zajedno s Verom Tollmann i Boazom Levinom. Sudjelovala je i izlagala u širokom rasponu samostalnih i grupnih izložaba: Chisenhale Gallery, London 2010.; E-flux, New York, 2012.; Artists Space, New York 2015.; KOW, Berlin, 2015; Museo National Centro de Arte Reina Sofia, Madrid, 2015.; Museum of Contemporary Art, Los Angeles, 2016., La Biennale di Venezia, 2019., Serpentine Galleries, London, 2019., i na mnogim drugim.