Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas

Odabrane autorice iz Europe i svijeta kritički preispituju aktualnu ulogu fotografije u artikulaciji ženskog iskustva.

Psihoanalitičarka Joanne Riviere još je 1929. godine objavila tekst Womanliness as a masquerade opisujući ženstvenost kao masku u patrijarhalno određenom društvu u kojem je ta maska zapravo inherentni dio ženskog identiteta. Kako konstrukciju ženstvenosti kao maske reflektiramo danas? Kakvu ulogu zauzima vlastito tijelo u kulturi opsjednutoj selfijima? Tko su gledatelji/ice kojima se obraćamo?

Unazad sedam godina termin ženski pogled pojavio se kao sveprisutan buzz word u umjetničkom i modnom svijetu. Mnoge mlade umjetnice svjesno su prisvojile termin kao obilježje vlastitog autorskog pristupa, aktivističkog i emancipatorskog angažmana. Ženski pogled postavljen je kao opreka dominantnom, patrijarhalno uspostavljenom muškom pogledu koji objektificira žensko tijelo i utvrđuje žensku pasivnu poziciju.

Izložba Uključene, aktivne, svjesne — ženske perspketive danas originalno je bila postavljena 2018. u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti kao glavna problemska izložba tadašnjeg izdanja festivala Organa Vida. Od dvadeset izabranih autorica u Galeriji Kortil predstavljamo u drugačijem izdanju pet umjetnica koje svjesno zauzimaju aktivne uloge kako bi se artikulirao mogući novi pogled na osobna i direktna ženska iskustva.

Autorice je selektirao međunarodni šesteročlani žiri sastavljen od vodećih svjetskih fotografa, kustosa i teoretičara, a kustosi izložbe su Lovro Japundžić (HR), Marina Paulenka (HR) i Lea Vene (HR). Zagrebačka  inačica izložbe 2018. bila je nagrađena prestižnom nagradom The Lucie Awards u New Yorku.

Sudjeluju: Nausicaa Giulia Bianchi (IT), Cemre Yesil (TR) & Alice Caracciolo (IT), Gloria Oyarzabal (ES), Catrine Val (DE) i Ilona Szwarc (PL, US).

Program uključuje i redovita vodstva izložbom organizirana u suradnji sa studentima povijesti umjetnosti iz Rijeke.

 

Giulia Bianchi

Giulia Bianchi je dokumentarna fotografkinja i predavačica koju zanimaju portreti, vizualni narativi i foto-knjige. Njeni radovi objavljeni su u više od 60 časopisa i izlagala je diljem svijeta. Godine 2010. pohađala je ICP u New Yorku. Asistirala je fotografkinjama kao što su Mary Ellen Mark i Suzanne Opton, a zatim je počela predavati i raditi samostalno u New Yorku. U ambicioznom projektu o ženama katoličkim svećenicama koje je Vatikan ekskomunicirao koristila je dugometražni dokumentarni pristup. Priča priče uz pomoć riječi, crteža, fotografija i videa, istražujući nevidljive aspekte stvarnosti kao što su sjećanje, duhovnost i feminizam. Zanima je fotografija kao alat za istraživanje stvarnosti i zamišljanje kakav bi svijet mogao biti.

PROJEKT: ZAREĐIVANJE (2015.)

Ovo je multimedijski projekt koji se bavi obezvređivanjem žena unutar vjerskih tradicija, a fokus je na vjerskom neposluhu. Rimokatolička crkva strogo zabranjuje žensko svećenstvo. Od 2002. godine, stotine časnih sestara i teologinja istupilo je i nezakonito se zaredilo u sklopu globalnog pokreta RCWP (Rimokatoličke svećenice). One su izgradile zajednice zasnovane na ravnopravnosti i inkluzivnosti, pokazujući kako bi katoličanstvo moglo izgledati da žene i muškarci imaju isti duhovni autoritet.

Bianchi na ovom projektu radi od 2012. Posjetila je 35 zajednica diljem SAD-a, Kanade i Kolumbije te izradila povijesni arhiv sastavljen od fotografija, intervjua i dokumenata. Projekt nudi kontra-narativ postojećim stereotipima te istražuje kompleksnost svojih subjekata, što je oblikovalo njihovo viđenje svijeta: mistična iskustva, lezbijska ljubav, zlostavljanje u djetinjstvu, tuga za preminulim sinom, ljubav prema svećeniku, rad za tajne službe, misionarski rad, iskustvo Vijetnamskog rata, itd.

„U vrijeme kada nam je nasušno potrebna promjena, važno je vidjeti kako izgledaju ženska duhovnost i zajednice vođene ženama: inkluzivne, nehijerarhijske, nedogmatične i otvorene za ljude svih rasa, rodova i ekonomskih statusa. Svećenice nisu samo ženske pripadnice Crkve, i upravo zbog toga ih se Vatikan toliko boji.“, kaže Giulia Bianchi.

 

Cemre Yeşil Gönenli (Turska) i Alice Caracciolo (Italija)

Cemre Yesil je turska fotografkinja koja živi u Istanbulu. Diplomirala je fotografiju, a magistrirala vizualne umjetnosti na Sveučilištu Sabanci. Nedavno je pauzirala svoj praktični doktorat na London College of Communication. Njeni radovi izlagani su i objavljivani diljem svijeta. British Journal of Photography u broju naslovljenom Ones to Watch iz veljače 2015. predstavio ju je kao jedan od 25 najperspektivnijih novih talenata u globalnom pregledu nadolazećih fotografa s radom “For Birds’ Sake”.

Alice Caracciolo rođena je 1986. u Pisi u Italiji. Diplomirala je povijest umjetnosti na Sveučilištu u Pisi, a magistrirala fotografiju i vizualni dizajn na New Academy of Fine Arts u Milanu. Živi u Lecceu i radi kao vizualna umjetnica, fotografkinja i grafička dizajnerica. Istražuje identitet suvremenog društvenog krajolika s naglaskom na povijesne fenomene i urbanu antropologiju.

PROJEKT: Piet[r]a (2017.)

Ovaj projekt, nastao u koprodukciji s dvoje umjetnika pozvanih na umjetničku rezidenciju u Lecceu koju je organizirao Odjel za turizam talijanske regije Apulije, odmiče se od mita i priče o dvjema skulpturama – prva je iz Castra, grada na jugu Italije, a druga iz istambulskog naselja Karaköy. Ova izložba nastoji uhvatiti duh dviju skulptura koje veže fantastična priča i bolna istina. S jedne strane imamo 34-godišnje zatočeništvo skulpture “Lijepi Istanbul” (“Güzel İstanbul”) Gürdala Duyara iz 1974. (koja je iz naselja Karaköy premještena u udaljeni dio Yıldız Parka u naselju Beşiktaş), a s druge strane slobodu drevne skulpture Djevice Marije koja je navodno jedne večeri poslana brodom iz Istanbula za talijanski grad Castro. Cemre Yeşil i Alice Caracciolo pokušavaju saznati kako kamen može postati više od objekta kroz sirovu ljepotu “Lijepog Istanbula” koji je odstranjen s trga u Karaköyu jedne noći udarcima čekića samo 7 dana nakon postavljanja; kroz razočaranje kipara koji je Istanbul prikazao kao nagu ženu lagano zabačene glave; kroz talijansku legendu o “Turčinovoj ženi”; kroz slike kamenih tornjeva izgrađenih na obali Castra radi zaštite od osmanskih napada (1537., 1554., 1573., 1594., 1620.); kroz fizičku interakciju vode i kamena; i kroz izjednačavanje žene i plodnosti s prirodom.

Istražujući Zemlju – osobito područje oko Castra – kroz kamenje, umjetnice ukazuju na povijest određenog kamenja koje je ostalo izvan dodira i vidokruga čovjeka. Kroz fotografiju propituju duh kamena kao materijala, pitajući se: Što znači pomaknuti kamen? Što je potrebno da bismo ga pomaknuli? Kako nositi kamen? Kako se priče mijenjaju s kretanjem kamena?

 

Gloria Oyarzabal (Španjolska)

Gloria Oyarzabal, španjolska fotografkinja s diplomom s UCM-a, bavi se fotografijom, filmom i podučavanjem. Suosnivačica je nezavisnog kina “La Enana Marrón” (Smeđi patuljak) u Madridu (1999.-2009.) posvećenog eksperimentalnoj i alternativnoj kinematografiji. Za vrijeme studija na Maliju (2009.-2012.), gdje je otkrila i spoznala makijavelistički način na koji je kroz stoljeća nastajala IDEJA Afrike – koja nam ide u prilog – shvatila je da, kako bismo mogli analizirati sadašnjost, moramo pogledati u prošlost, a istovremeno imati na umu i budućnost.

PROJEKT: WOMAN GO NO’GREE (2017.)

Imperiji, po svojoj prirodi, utjelovljuju i institucionaliziraju razlike – one između metropole i kolonije, ali i između kolonijalnih subjekata. Popularna kultura obiluje slikama imperijalizma. Preispitivanje roda kao zapadne konstrukcije: postkolonijalno mapiranje izrazito europskih pristupa feminizmu koje se događa u posljednjih par desetljeća predstavlja “žensko pitanje” najčešće kao zapadno, bez odgovarajuće optike za promatranje afričkog društva.

Jedna od posljedica eurocentrizma je rasističko poimanje znanja: Europa je percipirana kao izvor znanja, a Europljani kao mislioci. Uz to, muška privilegija kao važan aspekt europskog etosa implicitna je u kulturi modernosti. Što ako nas modeli modernosti dovedu do nove vizije ‘drugoga’? Rod je prvenstveno sociokulturni konstrukt. U ovom radu istražujem sjecište roda, povijesti, proizvodnje znanja, stereotipa, klišeja. Naslov projekta je preuzet iz pjesme “Lady” Fele Kutija.

 

Catrine Val (Njemačka)

Catrine Val (rođena u Kölnu) započela je svoju karijeru u Beču, radeći kao komercijalna umjetnica u oglašavanju. U tom području nije se osjećala ispunjeno, stoga se prebacila u umjetnost te počela studirati na Umjetničkoj akademiji u Kasselu u Njemačkoj. Po završetku preddiplomskog studija, upisala je diplomski studij na Kunsthochschule für Medien u Kölnu. Četiri godine bila je asistentica Valie Export. Nakon završetka studija, radila je kao vanjska predavačica u polju virtualne stvarnosti na Umjetničkoj akademiji u Kasselu. Iscrpno se bavila semantikom i etimologijom te surađivala s intelektualkama iz Indije, Južne Amerike, Azije i Europe.

PROJEKT: FEMINISTKINJA (2013.)

FEMINISTKINJA se nalazi na granici između mode i performansa, kritike i šale. Kroz ovu seriju fotografija Catrine Val transformira se iznova i iznova uz pomoć često sklepanih, ali uzbudljivih maski. U fokusu ovog rada je konstrukcija. Ona je hotimice očigledna u temeljitom procesu Valinih preobražaja; nadalje, konstrukt, ono umjetno, razotkriva se u svakom pojedinom portretu. Opipljivi elementi odjeće, rekvizita i pozadina primamljivi su oku, ali ostaju izvan dohvata. Prisutnost umjetnice je eterična, a taj dojam pojačavaju njezini zbunjujući izrazi lica i naglasak na činu kreiranja slike i proizvoda.

Rezultat razrađenog uprizorenja njenog rada i bogatstva motiva i poza su dopadljivo nasumični prikazi kontradikcija ženstvenosti 21. stoljeća. Figura na tim autoportretima nema svoje mjesto; njeno vrijeme nije sadašnjost; a prikazani trenutak je nemoguć.

 

Ilona Szwarc (Poljska / SAD)

Ilona Szwarc je fotografkinja i umjetnica koja živi u Los Angelesu. Magistrirala je fotografiju na Sveučilištu Yale, a diplomirala na School of Visual Arts. Imala je samostalne izložbe u Foley Gallery u New Yorku, Claude Samuel u Parizu, Francuska, Amerika Haus u Münchenu, Njemačka, Leica Gallery u Varšavi, Poljska, i Maison de la Photographie u Lilleu, Francuska. Radovi su joj izlagani i na grupnim izložbama, primjerice u Regen Projects u Los Angelesu, Danziger Gallery u New Yorku i na International Festival for Photography and Fashion u Hyeresu, Francuska. Njezine fotografije objavljene su u brojnim publikacijama diljem svijeta.

PROJEKT: Nova žena, doista (2018.)

„Kao strankinja u SAD-u, nalazim se izvan dominantnog poretka dok sam zadubljena u vlastiti proces postajanja. Ta pozicija, jedinstvena utoliko što je moja, a zajednička utoliko što je prostor koji dijelim s mnogim drugima, predmet je mog istraživanja.“, kaže Szwarc.

Kao ženi, prirodno joj je baviti se neprekidnim procesom stvaranja, pretvarajući svoje ja u eksperiment iz reprodukcije. Angažiranjem modela koji joj liče, žena za koje vjeruje da dijele njen izgled, istražuje različite aspekte zrcaljenja, inscenacije i izvođenja, promatrajući sebe u licu druge. Zanima je ideja postajanja – kako se pojedinac asimilira i postaje neprimjetan u društvu dok prolazi kroz niz unutarnjih transformacija kojima je cilj pronaći trunku istine usred svog tog šuma.

„Inspirirana tutorijalima za kazališno šminkanje, poigravam se površinama koje konstruiramo kako bismo proizveli i potvrdili svoj identitet. Ispreplitanje slikarstva, filma i kazališta omogućuje mi da preuzmem redateljsku ulogu i testiram prirodu autoriteta, možda ga čak i istrgnem iz čvrstog stiska kulture. Slijedeći upute i reinterpretirajući ih pomoću svog ženskog pogleda, često imitirajući lik muškog vizažista, uviđam što se događa kada se rodne uloge izvrnu i granice između aktivnih i pasivnih tijela zamute. Razarajući te lažne konstrukte raščlanjivanjem jezika identifikacije, stvaram hibridne identitete i prostore između, bremenite tenzijama, otkrićima i katarzama koje se odvijaju unutar sfere mogućnosti.“