Uuuuu… Ovo će biti dobro. Slovo po slovo nastat će jedan poseban leksikon kulture i pop kulture retro štiha. A nekako slutimo da će u svemu biti punooooooo stripova. Upoznaj slovo A.
…mi nikada nije predstavljala problem, brzo sam ju svladao. U prvom razredu nisam mogao shvatiti kako netko ne može zapamtiti 30 slova. Sada nisam u prvom razredu i imam više razumijevanja za one kojima abeceda predstavlja mučenje. Nemaju svi istu sposobnost pamćenja, ali o tome nisam razbijao glavu kao dijete. Nisam imao previše obzira prema drugima. Štoviše, bio sam podosta bezobziran. Zahvaljujući stripovima, abecedu sam usvojio prije negoli sam upoznao školske klupe. Kako sam poznavao slova, u školi mi je ispočetka bilo veoma dosadno. Prednosti abecednih kategorizacija uvidio sam nešto kasnije.
Abeceda dobro dođe u stvaranju kronologije i redoslijeda, pomaže u suzbijanju nereda. Posebice u knjižnici. Tražiš knjigu, a znaš prezime autora i kojoj nacionalnoj književnosti pripada? Samo slijedi abecedu jer, knjige su sortirane abecedno, po prezimenu autora. Tekstovi koji slijede bit će raspoređeni abecedno – jedan tekst, jedno slovo. Točnije, jedan tekst sastojat će se od kraće, osobne analize dragih ili intrigantnih pojmova koji započinju istim slovom. Bit će dosta pojmova iz područja kulture jer me kultura zanima u slobodno vrijeme. Međutim, to ne znači da sam zato kulturan, baš kao što ne znači da su djeca koja su svladala abecedu pametnije ili bolje osobe. Možda su pametnije, ali ne znači da su bolje. To najbolje znam po sebi. Dakle, A kao abeceda. Ili adresa.
…mjesto gdje te se može naći. Čim čujem riječ adresa, prvo pomislim na poštu. Adresa je potrebna za uspješno slanje/primanje pisma ili paketa. Pisma se danas više ne pišu, razglednice i čestitke također nisu u modi. Sve se radi pomoću mobitela ili računala. Čak se i računi više ne plaćaju na pošti, dobar dio ljudi dugove podmiruje online. Dobro, poštom se šalju paketi i tamo se preuzimaju paketi. Svašta se šalje i preuzima – automobilski dijelovi, računalne igrice, sudski pozivi, stripovi… Često sam na pošti jer moj dobavljač stripova koristi poštarske usluge. Da bi paket stigao, potrebno je napisati pravu adresu. Dobavljač još nijednom nije zeznuo, svaki je paket stigao. Ozbiljan je, ipak mu je to posao. Inače je veoma neozbiljan, ne znam kako ga samo puste u poštu! Ljudi koji stoje u redu pretežno su zamišljeni i neveseli, ipak moraju platiti račune. Pisma nitko ne šalje. Jedno od posljednjih pisama pisanih i poslanih klasičnom metodom – papir, kuverta, poštanska marka, poštar ili poštarski sandučić – napisao sam kao student.
Rijetko kada pošaljem pismo i elektronskim putem, većinom šaljem kraće ili duže poruke, službene dopise i upite. Kada šaljem pismo/dopis/upit, moram provjeriti primatelja, ne bi bilo zgodno da nešto pošaljem pogrešnoj osobi. Ispao bih, u najmanju ruku, budala! Nisam ljubitelj zabuna, to jest, ne volim kada dođe do zabuna. Dobro je kad zabuna ispadne simpatična i smiješna, ali ima slučajeva kada zbog obične brzopletosti može nastati neobična neugodnost. Osobna pisma sve rjeđe pišem jer su rijetke osobe kojima rado pišem. Da sam tinejdžer, vjerojatno bih uživao u blagodatima interneta i manijakalno pisao osobna pisma jer, to je razdoblje kada mlad čovjek ima intenzivnu potrebu za društvom. Danas je mladima potrebna samo internetska veza za komunikaciju. Pismo se šalje brže i prije dođe do primatelja, ali manje se pišu pisma. Pišu se poruke. Nisam ljubitelj poruka. Ne volim ostavljati pisane tragove, a stalno pišem.
I ovaj je tekst nekome namijenjen, odnosno adresiran. Pitanje je – kome? Kome se obraćam? Mladima, mladolikima i znatiželjnicima. Možda ću nekome pripomoći u procesu odrastanja i sazrijevanja? Moguće. Pa ja sam sazrijevao uz čitanje, gledanje i slušanje. Kada ne bi blizu bilo živih ljudi, dobro bi došli i likovi iz sedme umjetnosti (film) i devete umjetnosti (strip).
…dokaz je da ljudske zvijezde imaju vijek trajanja. Nekada su žene ludjele za njim, a danas ga rijetko tko spominje u kulturnim emisijama, zato koristim priliku da popravim tu poveću grešku i spomenem nekadašnju filmsku zvijezdu. Francuski glumac markantnoga lica i držanja, debitirao je davne 1957. godine, ostvario brojne uloge. Meni je u sjećanju ostao po filmu Samuraj (Jean-Pierre Melville, 1967.), gdje glumi plaćenog ubojicu.
U formativnim godinama rado sam gledao francuske filmove u kojima su, osim Delona, glavnu riječ imali komičar Louis de Funès (1914-1983.), vragolasti Jean-Paul Belmondo (1933.), zamišljeni Jean Gabin (1904-1976.), privlačna Anna Karina (1940) i zamamna Brigitte Bardot (1934.). Nijednom me glumačkom izjavom ili izvedbom Delon nije oborio s nogu u dječačkim godinama, ali mi se nešto kasnije veoma svidio nagrađivani talijanski film Rocco e i suoi fratelli (Luchino Visconti, 1960.). Inače ne vidim ništa loše u tome ako netko pronalazi životne uzore, izvor smijeha ili nade u svijetu umjetnosti. To i jest (ili bi barem trebao biti) smisao umjetnosti – da čovjek pronađe nešto za sebe.
…satiričan je strip serijal nastao 1969. godine u Italiji. Dosad je objavljeno preko 500 epizoda, a na hrvatskim se kioscima pojavio 1972. godine i odlično prihvaćen. Bilo bi sjajno kada bi se moglo reći kako nema kuće koja nema jedan primjerak Alana Forda, no takvo što je vjerojatno bilo moguće prije četrdesetak godine, kada su ljudi više čitali, a manje gledali u ekrane. Za scenarij je bio zadužen Max Bunker (1939.), pravim imenom Luciano Secchi, dok je prvih 75 epizoda nacrtao Magnus (1939-1996.), pravim imenom Roberto Raviola.
Premda je radnja smještena u New York, Bunkerov humor dobro je primljen na ovim prostorima jer se ismijavaju univerzalne ljudske mane i loše navike, a često su predmet sprdnje političari i bogataši. Možda Alan Ford danas nije veoma čitan strip, ali mnogi ipak znaju za njega, neovisno o zanimanju. Studenti, taksisti, kirurzi, kamatari pa i političari znaju za veselu špijunsku družinu TNT u kojoj djeluju lukavi Broj 1, čangrizavi Bob Rock, boležljivi Jeremija, smotani Grunf, dugoprsti Sir Oliver i naivni Alan Ford koji se u više navrata zaljubio u pogrešnu djevojku.
…kanadska kantautorica, sigurno ne bi zeznula dobričinu kao što je Alan Ford. Veću pažnju na glazbenoj sceni dobila je objavivši album Jagged Little Pill (1995.), a jednako je kvalitetan i album Supposed Former Infatuation Junkie (1998.). Snažna su to ostvarenja koje čine odlični glazbeni aranžmani, a tekstovi su vrh vrhova! Nije radila tipične ljubavne pjesmuljke, što najbolje dokazuje pjesma You Oughta Know. Za razliku od Alaina Delona, za Alanis se još uvijek zna jer joj se pjesme još emitiraju preko radija. Pa tko ne zna za pjesmu Ironic? Opet, za Alanis se zna jer je još uvijek glazbeno aktivna, dok se Alain Delon umirovio.
…jedan je od najpoznatijih strip autora na ovim prostorima, također se umirovio. Svjesno. Od publike je bio cijenjen i rado čitan, od kolega prezren. Tijekom života proživio je više života, hoću reći, kompletno je promijenio navike. Jedno je vrijeme masno zarađivao crtajući stripove i ilustracije. Puno je bančio i umalo je zbog raskalašenoga života umro pa promijenio životne navike. Postao je vegetarijanac i zagovarao povratak prirodi. Pred kraj života posvetio se slikarstvu, nije se htio vratiti stripovima. Apokaliptični prizori čest su motiv njegovih slika.
…je pojam o kojem ne mogu napisati ništa dobro. Idealna je za zastrašivanja mase i razbuđivanje mašte. Čovječanstvo će vjerojatno uništiti čovjek. Ili asteroid.
…je prisutan u radnji većine filmova u kojima glumi Alain Delon. Ti bi filmovi, dakle, trebali odgovarati djeci asfalta, ljudima kojima je asfalt prirodno okruženje. Malo je danas ljudi na ulicama, igralištima i pločnicima. Roditelj voze djecu u školu osobnim automobilima ili dolaze u školu autobusom, što je, s obzirom na broj vozila i nekulturu vozača, dobro. Manje su šanse da će nepažljivi vozač udariti veseloga školarca kada prelazi cestu. Manje je graje na putu do škole. Izlaze iz vozila sneni, krmeljavi i puni energije. Slobodno vrijeme u manjoj mjeri provode na asfaltu u igri i zajedništvu, sve je više roditelja koji žele neispunjene ambicije ostvariti kroz vlastitu djecu.
Zbog silnih školskih i izvanškolskih dužnosti djeca se manje druže. Nema više grupiranja i borbe za prostor kao u romanu Dječaci Pavlove ulice. Slična se priča javlja u stripu Sputnikove godine, tamo su djeca također podijeljena na dvije skupine koje su u neprijateljskim odnosima. Radnja je smještena u 1957. godinu. Ceste su tada bile sigurne, no to je sada stvar prošlosti. Kako se u međuvremenu povećao broj vozila, tako je cesta postala simbol opasnosti, dok je prije dvadesetak godina bilo sasvim normalno da se djeca igraju nasred ceste, na asfaltu. U kolovozu 2017., vozeći se vlakom kroz Slavoniju u smjeru Požege, vidio sam dijete od sedam ili osam godina kako se lopta s majkom nasred prazne ulice. Tamo je promet vjerojatno rjeđi ili su vozači pažljiviji. Sjetio sam se tada svojega djetinjstva – razderanih koljena, pravljenja drvenih kućica, nebrojenih rundi skrivača koje bi potrajale do kasno u noć, zbog čega bih kod kuće zaradio kaznu apokaliptičnih razmjera.
…odličan strip. Za razliku od apokalipse, ovaj me strip itekako može motivirati na pisanje, pričanje ili neki treći oblik pripovijedanja. No, ne znam za treći oblik, umijem jedino pisati i pričati. Ne znam je li Asterios Polyp prigodan strip za mlade. David Mazzucchelli (1960.) objavio je naslov Asterios Polyp 2009. godine, a na hrvatskom se jeziku pojavio 2012. godine, kada sam već uvelike bio formiran kao osoba.
Upitno je koliko bih razumio naslov Asterios Polyp u dobi od petnaest godina baš kao što je upitno u kojoj ga mjeri uopće razumijem sada. Asterios Polyp jedan je od rijetkih stripova koji mi, bez obzira na to koliko sam ga puta pročitao, nikada nije dosadan. Mazzucchellijev je crtež bogat detaljima, pri svakom čitanja naletim na novu sitnicu koju prije nisam primijetio. Genijalna priča, genijalan autor.
…osoba koju izbjegavam svim silama. Što je bolje, kada je autor djela jedna osoba ili kada ih je više? Ima li genijalnost veze s brojkama? Više je manje ili obrnuto? Kada je lakše stvarati, samostalno, u duetu ili kada stvara čitav tim? Razni se odgovori nameću na to pitanje. Kao autor, preferiram pisanje jer s malo ljudi moram surađivati. Eventualno s urednikom, osobom koja mi uputi dobronamjeran savjet.
Pisanje mi pruža više autonomije, odnosno samostalnosti. Ne moram nikome polagati račune, a dogodi se da mi zbog pisanja katkad sjedne novac na račun! Pišem kada želim i koliko želim. Nemam visoko mišljenje o autorima. Gotovo nijedan autor (književnik, glazbenik, filmaš, fotograf…) kojega sam dosad upoznao nije ostavio sjajan dojam. Autori smatraju da su veći od vlastitih djela. A istina je često puta drugačija. Djela su velika, a oni mali. Da bi prikrili veličinu djela, autori uzvisuju svoje ime i prezime, pokušavaju se nametnuti pred kolegama i publikom kao autoritet.
…pojam koji izaziva u meni pobunu svojstvenu mladim dušama. Pobuna se kod mnogih javlja tijekom puberteta; djeca počinju vlastite roditelje doživljavati kao neprijatelje, nerado prihvaćaju njihove savjete, već se radije na vlastitoj koži uvjeravaju u točnost roditeljske riječi. Ne podnosim nametanja. S autoritativnim pojedincima nema dijaloga, oni običavaju voditi samo glasne monologe u svoju korist.
Čim osjetim prisutnost snažne autoritativne jedinke koja voli sprovoditi samovolju, osjećam naviranje bunta, ali ne ulazim u svađe. Nemam vremena, volje i snage za konflikte. Nastojim se držati pravila pristojnoga ponašanja, ipak trenutno radim u školi i predstavljam autoritet. Kao učitelj, drag mi je red, ali nemam potrebu za upravljanjem i vladanjem ljudi. To bi bila pravilna definicija anarhije – bezvlašće. No, često puta ljudi anarhiju pogrešno definiraju kao nered.
