Hej, bez preskakanja lekcija! Prvo pročitaj Slovo A. Jesi? Sada možemo dalje…
…ili Šiško. Nastao davne 1939. godine, malo prije Drugog svjetskog rata, u formi stripa. Filmovi o tajanstvenom borcu protiv kriminala nastali su nešto kasnije. Tijekom Drugog svjetskog rata stvoreni su mnogi superjunaci u tajicama (Captain America, Green Lantern, Wonder Woman…); ratnim okolnostima odgovarala je najezda kostimiranih heroja s kojima su se ljudi rado poistovjećivali jer su bili na strani pravde. Batman je, pokazat će se, jedan od najdugovječnijih pravednika. Šiško ga zove njegov najbolji neprijatelj Joker. 80-ih godina 20. stoljeća serijal Batman doživljava drugu mladost – nastaju kompleksnije, mračnije priče o Batmanu.
Naslov Strašan vic (Fibra, 2017.) daje podrobniji prikaz o Jokerovoj prošlosti, pisac Alan Moore otkriva kako je nesretni Joker poludio i prešao na zlu stranu. Naslov Godina prva (Fibra, 2017.) govori o Batmanovim počecima, kakve je početničke greške počinio u svojoj tajnoj karijeri, kako je stekao suradnika u borbi protiv živopisnih zločinaca. Moj prvi susret s Batmanom odigrao se pomoću igranog filma Batman (Tim Burton, 1989.), negdje početkom devedesetih. Možda sam bio drugi ili treći razred, nisam siguran, ali znam da se film emitirao na televizoru. Mali ekran, a dojmovi ogromni. Nisu se često prikazivali filmovi u kojima je atmosfera istodobno jeziva, bajkovita i napeta. Osjećaji prema tom maskiranom pravedniku nisu bili uobičajeni i sasvim jasni. Izazivao je strah i poštovanje. Strahopoštovanje. Ono što ljudi osjećaju pred većima i jačima od sebe, recimo, pred Bogom ili kojim drugim stvorenjem kojega se svi većinom boje i zbog čijih reakcija strepe. Osjećaj strahopoštovanja činio me još kao dijete slabim, nesigurnim i podložnim.
Nikada nisam volio glasne, nametljive ljude. I danas mi nisu dragi ni agresivni ljudi ni velike, ograničavajuće ideje kojima se drugi ljudi redovno zastrašuju. Strahopoštovanje nije zdrav osjećaj. Ponižava čovjeka. Zar nije dovoljno poštovati nekoga ili nešto? Čemu strah? Tko voli biti vođen ili obuzet strahom?
…ili The Beatles? U enciklopedijama i leksikonima bilješka o ovome sastavu stoji pod slovom B. Ljubitelji(ce) sastava tijekom 60-ih godina 20. stoljeća, kada je sastav bio aktivan, nisu bili vođeni strahopoštovanjem, nego poštovanjem i nekontroliranim ushitom. Publika je bila brojna i prodorna, obuzeta osjećajem divljenja prema genijalnome kvartetu iz Liverpoola.
U kvizovima znanja katkad bude pitanje tko je bio peti Beatle. Bio je to George Martin, producent s kojim su surađivali. Osnovani su 1960., a raspali se 1970. godine. Premda odavno nisu aktivni, The Beatles je ipak najpoznatiji predstavnik brit-popa. Svojim su radovima utjecali na brojne glazbene sastave i u mnogočemu bili ispred vremena. Ljudi se katkad dijele na one koji slušaju Beatlese ili Stonese. Pripadam taboru Beatlesa.
Početnicima preporučam albume Rubber Soul i Revolver iz 1965. godine. Na pjesme s albuma Please Please Me (1963.) i A Hard Day’s Night (1964.) i danas se može dobro plesati. Bezvremenski klasici, čak i za one koji ne vole plesati.
…radnja poznata ljudima koji su vođeni strahom. Strah može biti iznenadan i neočekivan, kada netko nekoga lecne. Međutim, postoji i panični strah koji se ne može kontrolirati razumom. Mlad čovjek često bježi od sebe. Boji se svojih reakcija, želja ili nada. Traži se.
„Lutanje je početak mudrosti“, rekao je navodno Sokrat. Lutanje, skitanje i bijeg nemaju isto značenje, riječ je o bliskoznačnicama, odnosno riječima koje imaju blisko ili slično značenje. U razdoblju sazrijevanja čovjek intenzivno traži smisao i svoje mjesto na svijetu. Želi znati koja mu je svrha ili zadaća. Lutanje se često poistovjećuje sa skitanjem. Skitanje je jedno vrijeme bilo i zakonski zabranjeno, a ni danas skitnice nisu na dobrom glasu. Rijetke su skitnice i osobenjaci koje ne privlači običan, obiteljski život sa stalnim primanjima; teško je naići na čovjeka koji svu imovinu bezbrižno nosi u šarenom rupcu, na drvenom štapu.
Filmski komičar Charlie Chaplin (1889-1977.), majstor nijemih komedija, izmislio je lik Skitnice. Lutalice su nešto češća pojava, no i njih se teže primijeti u javnosti. Javne lutalice često zovemo turisti ili avanturisti. Misli su te koje redovno (za)lutaju. Mislioci, dakle, lutaju. Svatko od nas barem ponekad zaluta mislima tijekom vožnje, na satu ili poslu. Svi smo, više ili manje, misaone lutalice. I sve je dobro dok lutanje nije motivirano bijegom ili strahom. Strah nastane u novim, nepoznatim situacijama.
Neoprezni i neiskusni ljudi ne vole previše novosti, nervozniji čak strepe pred novotarijama, a naivci im se vesele; one koji nisu odveć smioni, strah nagovara na uspaničeno bježanje i(li) vrištanje jer se nalaze blizu potencijalne opasnosti ili lokalne bitange.
…se lako uoči. Katkad, ne uvijek! Srećom, neke bitange odmah odaje vanjski izgled, pogledaš ga malo pažljivije u lice i vidiš mu u očima da je nevaljao. Odaje ga pogled ili rđav rječnik. Lako je s takvim bitangama, makneš se od njih ako ti ne odgovara njihovo društvo, no kako prozreti bitangu koja ima milo lice i profinjeno ponašanje?
Na prvi pogled pomisliš da je duša od čovjeka, a kasnije ispadne da je riječ o gnjusu, prvoklasnom glumcu kojem kao da je životna profesija i poziv nanositi štetu ljudima. U filmovima If… (Lindsay Anderson, 1968.), A Clockwork Orange (Stanley Kubrick, 1971.) i Badlands (Terrence Malick, 1973.) ne manjka bitangi, intrigantnih negativaca koje istovremeno prezirem i žalim. Vanjski izgled šalje krive poruke, a upravo na temelju vanjskog izgleda čovjek donosi prve, sudbonosne zaključke. Pogotovo je mlad i neiskusan čovjek sklon donošenju pogrešnih zaključaka. Najčešće su prvi dojmovi najsnažniji, najsudbonosniji. Zbog njih kasnije nastaju svađe, rastave, katkad i ratovi.
Nažalost, ružan ili prosječan tjelesni izgled ne privlači, već odbija, a odbijanje kod odbijenoga stvara unutarnju bol.
…pravim imenom Robert Allen Zimmerman, svojim je pjesmama popravio neke bitange, prosvijetlio ih. Nije na sve ljude podjednako djelovao. Čovjek može biti vrsna bitanga, slušati sjajnu glazbu i činiti grozne stvari. Ratni zločinci i zagovaratelji nasilja često su veoma načitani, ljubitelji kulturnih sadržaja.
Šezdesetih je godina Bob Dylan imao status vođe, proroka, trubadura, bio cijenjen u društvu. Mnogim je miroljupcima bio uzor, no neki su ga se sljedbenici javno odrekli kada je počeo svirati električnu gitaru i miješati glazbene žanrove, eksperimentirati. Promjene u izboru instrumenata, žanrova i osobnih uvjerenja nisu svima bile drage. Štoviše, neki su mu otvoreno zamjerali što je mijenjao aranžmane svojih pjesama te vjerske stavove. 2016. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. I to nije svima bilo po nosu. Kao, nije napisao dovoljno knjiga za to priznanje.
Bombastične budalaštine izgovarali su pojedini urednici i pisci koji misle da su uvijek u pravu i imaju potrebu to dokazivati drugima. „On je glazbenik, a ne pisac“, govorilo se. Budalaši. Ako se mene pita, Bob Dylan je i pisac i glazbenik. Jednom riječju, Pjesnik!
…češki književnik za kojega se ne zna je li skočio ili pao kroz bolnički prozor. Imao je pjesničku rečenicu, veoma slikovitu. Volio je piti pivo, bio je i veliki ljubitelj mačaka, pomalo boemski nastrojen, poput Tina Ujevića i A. G. Matoša. Otkrio sam ga tek tijekom studiranja i ostao mu vjeran, šteta što ga nisam otkrio prije, recimo, u srednjoškolskim danima. Nemam najdražega pisca, ali zato mi je Hrabal jedan od dražih autora.
Da nije bio samo sjajan pisac, nego i divan čovjek, može se naslutiti iz njegovih rečenica! Rečenica mu odiše ljudskošću. Tijekom prvog boravka u Pragu uspio sam pronaći gostionicu Kod zlatnog tigra u kojoj je Hrabal često obitavao. Turisti su bili rijetki, gosti gostionice bili su većinom Pražani. Bilo je ugodno sjediti u Hrabalovom ambijentu. Možda sam baš sjedio na njegovom mjestu? Možda.
…bijesne bitange bezobzirno nanose u naletima ili odjednom, posve svjesno. Ne, ne peče ih savjest kada povrijede druge, štoviše, uživaju u tuđoj boli. Bol nije ugodan osjećaj, za osobu koja uživa u boli kažemo da nije normalna, odnosno da nije posve zdrava u glavi.
Stupanj tolerancije na bol se razlikuje, jedni su u stanju trpjeti kronične bolovi bez da jauknu, dok drugi pri samom spomenu na bol gutaju tablete kao bombone. Bol je često simbol bolesti. Ona najavljuje dolazak bolesti. Ne znam što je gore, kada bolest sadrži bol ili kada je bolest tiha i podmukla pa ne naglašava svoju prisutnost.
Premda sam dobar dio života proveo po bolnicama, ne podnosim bol. Izbjegavam bol. Ona mi je, reklo bi se, boljka!
…mi nije draga riječ, zamorno mi je govoriti o svojim bolestima jer sam u više navrata morao govoriti što sam proživljavao u bolnicama. Budem dosadan sebi samome kada govorim o bolestima koje sam uspješno preživio, a pitam se koliko ljudi zapravo cijene moje bolničke priče?
Ima li smisla govoriti drugima o osobnim bolničkim iskustvima? Iscrpljuju me te priče. Ali govor je ljekovito svojstvo, možda najjeftiniji i najdjelotvorniji lijek. Ako se o bolesti otvoreno govori, veća je mogućnost da će osoba prihvatiti svoje zdravstveno stanje. To ne znači da će se posve pomiriti s bolešću, ali će ju možda lakše prihvatiti i prestati bježati od nje. Bijeg umara, naročito ako je prožet snažnim strahovima. Zato treba što više pričati o bolesti, a bolest prihvatiti kao borbu te pokušati izaći iz borbe kao pobjednik. Grafički roman Šavovi Davida Smalla potaknuo me 2012. godine na dugačko i korisno promišljanje o boli, bolestima i poznatoj ulozi bolesnika. Baš kada sam se oporavljao od poveće operacije i bio ukrašen šavovima, javio mi se čovjek koji me tražio da pročitam i napišem pogovor za Šavove. Netko će reći da je to slučajnost, ali ja mislim da se to dogodilo s razlogom.
Pomogao mi je taj strip u borbi, osnažio me, učinio borbenijim! Na trenutke su se vratila neugodna sjećanja na bolnicu, ali ne žalim. Prekinuo sam bjesomučno bježanje i suočio se s neugodnim činjenicama. Strip za osobni boljitak! Bilo bi dobro da taj strip pročitaju i osobe koje se liječe, ali i osobe koje krasi zdravlje.
Zdrav čovjek ne zna koliko je bogat sve dok se ne razboli i počne gubiti zdravlje.
Budaletino jedna! Budalice! Kažu da pojam budala i njegove izvedenice nije pristojno upotrebljavati. Spominje se i u Balogovoj knjizi Male priče o velikim slovima što se nalazi na popisu lektire za prvi razred. Začudo, nisam još čuo nekoga govoriti da zato knjiga nije primjerena za djecu. Pojam budala vrijeđa. Svašta.
Pa ako si svjestan svoje pameti, ne bi te trebalo vrijeđati kad ti netko kaže da si budala jer znaš da to nije istina. Eh, lako reći, ali teško je biti flegma u praksi. Nije ugodno kada te netko ozbiljnim tonom nazove budalom. I, naravno, ne zastane na toj riječi, već doda još hrpu drugih epiteta. Važno je razlikovati obične i kronične budale koji su nepodnošljivi kao kronična bol. Zbog budalaština popucaju živci, brakovi, prijateljstva, stakla na automobilima ili kućama.
Povremeni budalaši nepredvidljivi su i opasni kao vozači koji tek katkad daju žmigavac, a stalno su u prometu i rado skrenu s ceste (ili pameti). Ugrožavaju sebe i druge jer misle samo na sebe. Ili uopće ne misle. Budale.
…zvijezda nijemih filmova. Za života je zaradio nadimak The Great Stone Face jer se rijetko kada smijao i imao specifičan, turoban izraz lica. Spominje se u televizijskim prilozima kada mu bude obljetnica rođenja ili smrti.
Rastužuje činjenica da i nekadašnje zvijezde budu jednom zaboravljene. Tko onda pamti sasvim obične ljude koji nikada nisu zavladali umjetničkim sferama i bili ovjekovječeni filmskim kamerama?
